Povijesna borilačka melodrama “Banket” zanimat će brojne filmofile barem zbog dvaju razloga. Kao prvo, riječ je o jednom od najskupljih kineskih filmova, snimljenom na navodno najvećem sagrađenom filmskom setu u Kini svih vremena. Osim toga, “Banket” je ekranizacija “Hamleta”, Shakespeareove drame drage bezbrojnim filmašima u rasponu od klasičara Laurencea Oliviera do postmodernih zafrkanata poput Akija Kaurismäkija (“Hamlet kreće u biznis”), kojoj je ipak najljepšu filmsku posvetu odao John Ford legendarnim prizorom vesterna “Moja draga Klementina”, u kojem Doc Holliday pomaže pijanom glumcu da nastavi čuveni monolog “Biti ili ne biti”. Obje “ključne” stvari “Banketa” u filmu su itekako vidljive, i ogromni set i Shakespeare. Carska palača u kojoj se najveći dio radnje zbiva uistinu je raskošna, a iako će mnogi prigovoriti da lik Ziyi Zhang dosta duguje Lady Macbeth, riječ je o filmu koji se bez problema može proglasiti ekranizacijom “Hamleta”.

Danski dvor zamijenjen je, doduše, kineskim, a radnja se odvija u desetom stoljeću, u razjedinjenom dobu “Pet dinastija”.

Hamlet je Wu Luan (Daniel Wu), princ zaljubljen u atraktivnu Wan (Ziyi Zhang), koja se, umjesto za nj, udaje za njegova oca i postaje Carica. Princ potom napušta dvor, posvećujući se izučavanju umjetnosti - glume i baleta, a očev brat i Luanov stric Li (You Ge) daje otrovati Cara, preuzevši od njega i prijestolje i ženu. “Banket” ne sadrži lik očeva duha a princ nema majku, nego mlađu maćehu koju bi rado obljubio, no i bez toga film sadrži sasvim dovoljno Shakespeareovih elemenata. Kineski redatelj Xiaogang Feng, na Zapadu poznatiji kao glumac iz “Kung fu frke”, i njegovi scenaristi pronašli su većini Shakespeareovih likova pandane u svojoj priči, preuzevši čak i čuvenu scenu teatra u teatru, kada danski, u ovom slučaju kineski kraljević prikazuje pred dvorjanima dramsku verziju podmuklog očeva trovanja. Nažalost, sličnosti s literarnim izvornikom počinju i završavaju na razini podudarnosti njihovih priča i likova. “Banket” je jedan od onih filmova krcatih brojnim vrlinama, koje međutim sve zajedno pomete jedna jedina mana, nalik večeri čije je savršene sastojke upropastio slab kuhar. Kuhar je Xiaogang Feng, zanatlija čija mlitava režija, lišena elementarnog osjećaja za ritam izlaganja i upravljanje gledateljskim emocijama, obezvređuje napore impresivne ekipe čija su prva imena genijalni koreograf i redatelj akcijskih prizora Woo-ping Yuen (“Tigar i zmaj”, “Kill Bill”) i glavna glumica Ziyi Zhang, savršena u “Tigru i zmaju”, “Heroju” i “Kući letećih bodeža”, no ovoga puta posve blijeda i neuvjerljiva. Nesposoban razlučiti bitne od nebitnih momenata radnje, Xiaogang Feng ne uspijeva zainteresirati gledatelje za svoje likove, pa osim njegove inačice Ofelije, niti jedan ne uspijeva zaživjeti kao stvarna osoba. Također, unatoč impresivnom proračunu, spektakularni su samo mjesto radnje i jedna jedina sekvenca pokušaja prve likvidacije princa. Da stvari budu gore, Xiaogang Feng je troši odmah na početku filma, ostavljajući nas da se uzalud nadamo nekom novom vrhuncu.

Osmišljen na razmeđi wuxia filmova i Shakespeareove drame, “Banket” na kraju ne nudi dovoljno zadovoljstva niti poklonicima filmske akcije niti štovateljima čuvenog dramatičara i vrijedi ga preporučiti tek zaljubljenicima u dalekoistočne filmove.

No oni bi zapravo trebali biti najviše razočarani. Filmovi poput “Banketa” upozoravaju kako ni kineska kinematografija neće ostati nedirnuta komercijalizacijom i globalizacijom. Kada je legendarni Akira Kurosawa prema motivima Shakespeareovih drama “Kralj Lear” i “Macbeth” snimao sjajne filmove “Ran” i “Krvavi prijesto”, moglo se govoriti o dijalogu dviju različitih civilizacija, zapadne i japanske, no “Banket” ostavlja okus suvremene globalne besmislice, sličan onom koji ostavljaju otužne Bessonove francuske inačice ionako otužnih holivudskih akcijskih trivijalija. “Banket” nije posve loš film i možda nije zaslužio da se preko njegovih leđa kuka nad sudbinom kineske kinematografije, no boreći se protiv Hollywooda Hollywoodom, spektaklima u kojima Shakespeareovo ime predstavlja jedan u nizu marketinških momenata, kineski film dolazi u opasnost da vrlo brzo preraste u nezanimljivi privjesak kineske industrije, kojoj više neće trebati umjetnici poput Yimou Zhanga nego manufakturisti kakav je Xiaogang Feng. Dogodi li se to, umjesto o petoj ili šestoj generaciji kineskih redatelja, svi će raspravljati o nultoj generaciji kineskih filmskih robota.

Zastave naših očeva "Zastave naših očeva" nisu lišene mana, no američki dio Eastwoodova diptiha o bitci za Iwo Jimu svejedno je izniman. Hrabar i bezvremenski film ozbiljnih likova, vješto rekonstruirana vremena radnje i mudroga podteksta, propušta postati suvremeni "Čovjek koji je ubio Liberty Valancea", no kvalitetom strši iznad goleme većine tekuće filmske produkcije. Tobožnja Eastwoodova konzervativnost zapravo je dobrodošla avangarda, u doba kada se mediokriteti već desetljećima skrivaju iza liberalnog svjetonazora i modernističkog izraza. Autorski situiran onkraj primitivnih rasprava o "lijevom" i "desnom" ili liberalizmu i konzervativizmu, Eastwood je danas prava filmska avangarda, u onom smislu u kojem je "Prava priča" Davida Lyncha avangardniji film od "Mulholland Drivea" ili "Unutarnjeg carstva".
Flags of Our Fathers, am. ratna drama, 2006.
R: Clint Eastwood
GL: Ryan Phillippe, Jesse Bradford, Adam Beach, Barry Pepper