Prije neki dan Boris me je vozio doma jer je padala kiša. Mogao sam birati: ili ić s njim doma ili voziti bike po kiši. S velikim žaljenjem sam ostavio bike na poslu. Najprije je hladnokrvna purgerska starkelja upalila grijanje jer je kao hladno, a vani je bila temperatura 26 Celzija. Onda smo upali u gužvu jer je Zeleni val cijeli prekopan. Izvukli smo se nakon dvadesetak minuta, a mene je od njegove sulude vožnje spasio Bob Marley.

Kad smo došli do mog kvarta, Rudeša, potpuno mokar od znoja požalio sam mu se da je cijeli kvart otišao kvargu. Uz Ljubljansku aveniju, na križanju sa Zagrebačkom ulicom, gradi se Merkator, a pokraj njega su Montaža i Dalekovod počeli graditi dva nebodera od 22 kata, s 30.0000 kvadratnih metara, vrijednih 75 milijuna eura. Zagrabili su i dio parkinga pa je nastala svađa u kvartu gdje će se napraviti novi, a zelenila je sve manje... Prošlo ljeto su proširivali autoput pa su maznuli još desetak metara travnjaka, a na mjestu vojarne nastalo je naselje POS-a. S druge strane zgrade Hrvatske vode uređuju potok Vrapčak i od 7 ujutro nekakav bijeli bager kopa po tom potoku i ispušta zvukove kao da oko mog prozora leti Messerschmitt.

Jadao sam mu se. “Nabijem ih, posjekli su desetke breza i uništili još 6000 kvadratnih metara travnjaka. Uništili su moj Rudeš. Meni se može reći da sam bedak, i to u vlastitom kvartu. Moj Rudeš nije preveč velik, ali kopati ga ne dam. Perice, gdje je moja sablja?”, vikao sam u stilu Franje Šafraneka iz genijalnog filma Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli“. Boris je umirao od smijeha. “Kaj, tvoj Rudeš, dotepenec jedan. Kao da imaš vrt s matovilcem, voćnjak jabuka i uzgajaš povrće za grincajg. Ti si mali bedak, nikaj ne razmeš. Živiš u zgradi s osam haustora i cmizdriš ko baba pod galgama da ćeš izgubit pogled na autoput. Moja prabaka, pokojna Šipek, bog joj dušu prostil, bila je iz Španskog. Kaj, ja bih trebal kukat i bunit se. Ja sam mekan ko janjček ali kad se rasrdim onda sam ko Lav i pripreman sam čovjeka rastrgati na komade", podjebavao me. “Ma ća, Špansko nije Rudeš. Ja sam pošten, ali vređati se nedam. Ja bih išel u Amazonu, divlje bi životinje golim rukama davil, a kamoli ne branil Rudeš. Da nisi ženska, rastrgal bih te na komadiće", ponovo sam pozivao Šafraneka da mi pomogne u obrani Rudeša. “Niko ne vidi kak je kod mene, tu unutra. Perice, ljudi su svinje, nemoj nikome otvoriti svoje srce”, rekao sam i prisjetio se tih “lepih vremena starih vitezova”.

Kad sam došao u taj kvart prije skoro dvanaest godina - Beck se smije na taj podatak -  pomislio sam: Jebote, di sam doša. Neki potočić, mostići, stabalca, kućice s povrtnjakom, pjevaju pijetli, tip preko puta ima žaropek i veliki vrt u kojemu trčkaraju fazani i srne. U blizini je u nekoj napuštenoj kući živjela obitelj Roma kojima sam davao voćne jogurte i banane iz studentske menze. Mislio sam da sam stiga, ne znam, u Novake ili Popovec. Godinama sam izgovarao Rudež, a ne Rudeš, ne bih se znao vratit doma. Jedva sam nagovarao prijatelje i žene da dođu do mene... A vidi promjene: Rudeš, selo u dva reda, sada ko Njujork izgleda.

Lako je tom skorojeviću “ko mil fo” Fuliru Borisu. Odselio se s Knežije i kupio stan u centru. Sad ga skupo preuređuje, a što god hoće razbit - zid, deku, plafon, gredice, ispune - ne smije jako udarit macon jer će se sve raspasti i uzbudit će susjede koji se nisu bunili još od 1895. kad su zapalili mađarsku zastavu na Jelačić placu jer je Franjo Josip I došao na svečano otvorenje HNK. Naravno, taj Pa Nisam Vam Ja Neki Šnelfotograf Ja Sam Umjetnik Boris je spreman platiti tu cijenu samo da bi uguzio sebe i svoj auto u prvu parkirnu zonu. Ljutito sam izašao iz njegova auta i rekao: "Ovde se puno priča a niš ne pije! Idemo kod Žnidaršića na razgovor o Abesiniji.” “Kaj, idemo pit?”, upitao je Boris. “Ma neeee, stvarno o Abesiniji, al' Abesinci se ne buju dali!"