?! Halo? Molim? Kako? Što petrarkistički? Blog?? Kakav sad kutak? Što je to petrarkistički?? Jel to ono... Onaj neki... Kako se ono zvao? Talijan? Ili možda Francuz? Ma taj je živio davno... Kakve to ima veze s nama? Jel to neka poezija? Pa mi smo ljudi iz XXI. stoljeća!

To su samo neka od zamislivih reagiranja na novi blog koji pokrećemo, skromno vjerujući da smo pritom maštoviti i inovativni. Ako vam je možda palo na pamet da to ima neke veze s pjesništvom, gle čuda, bili ste u pravu. Koliko god se sad i sami tomu čudili...

Dakako, petrarkistički je pridjev od imenice petrarkizam, a ta pak imenica (donekle dvojbena podrijetla, jer svaki je -izam, a osobito u umjetnosti, a priori sumnjiv, jer navodi na pomisao da se oko njega okuplja netalentirano društvance nečijih ispraznih obožavatelja i impotentnih imitatora bez vlastite individualnosti i osebujna, neponovljiva pečata), kao što uče već i pučkoškolci, potječe od prezimena Petrarca, što ga je nosio izvjesni Francesco (Arezzo, 20. srpnja 1304. - Arquà Petrarca, 19. srpnja 1374., točno dan uoči svoga 70. rođendana, tada već ovjenčan lovorikama vrhunskoga pjesnika, priznat i cijenjen).

Nije naodmet spomenuti (nipošto!), da je rečeni Francesco, osim po suptilnom, tankoćutnom, rafiniranom verzificiranju, slavan i po drugim dometima. Bez ikakva pretjerivanja mogli bismo ih proglasiti epohalnima. Na njihovu temelju taj individuum rane renesanse, a to je upravo ono razdoblje europske povijesti u kojem se plodno i raskošno začinje duh naše(!) suvremenosti (a taj duh doista jest ono što bi prije više od 170 godina Georg Wilhelm Friedrich Hegel nazvao “apsolutnim pravom posebnosti subjektiviteta“, i što je kao nezaobilazna europska baština ujedno i neprijepornu tekovina našega europskog moderniteta od kraja XX. stoljeća - od Helsinkija 1977. - pa nadalje, s uspostavom nepovredivosti ljudskih prava kao ravnopravnim mjerilom naprednosti bilo kojeg europskog društva, rame uz rame sa socijalno-ekonomsko-političkom stabilnošću i općeprosvjetnom djelotvornošću) nedvojbeno jest naš suvremenik. Njegovi imaginarni Razgovori s Aurelijem Augustinom (Petrarcinim moralnim i intelektualnim autoritetom, kršćanskim svećenikom i svecem koji je u mladosti bio razvratni bludnik) izražavaju puninu kompleksne napetosti između žudnje za tjelesnim užitkom i potrebe za ljubavlju između muškarca i žene koja nadilazi ovozemaljski horizont, između hedonističke razigranosti i težnje za vjernošću koju prati grižnja savjesti, između renesansno raskošne umjetnosti i tankoćutne, individualističke religioznosti, koja je, u možda tek neznatno modificiranim oblicima, itekako svojstvena i Europljaninu na početku XXI. stoljeća, individuumu dakle sa svestrano razvijenim potrebama i sposobnostima, ali ujedno duboko zapitanom nad smislom vlastite povijesne egzistencije i zabrinutom za sudbinu svijeta koji je sam stvorio u dugim i produktivnim stoljećima i koji možda i sam ugrožava u njegovu biološkom i inom temelju svojom fascinantnom produktivnošću koja prijeti uništenjem vlastita iskona ne obuzda li samu sebe u skladu sa zahtjevima uma i granicama otpornosti takozvane prirode.

Dosta mudrovanja! Zašto Petrarca? Našto to i čemu? Zašto nije “lorkistički“ kutak? Ili “dantistički“, “šekspiristički“, “villonovski“, “matošistički“, “ujevićevski“... Savršeno svejedno. Kaj me briga. Perfectly indifferent at all. Ma che mi frega? Absolutement indifferrent! Ich verstehe nicht, worin die Differenz überhaupt besteht. O tempora, o mores! Petrarca zato, što nam se prohtjelo, jer je jedan od najvećih pjesnika u povijesti čovječanstva uopće, kao i Federico García Lorca, ili (Augustin) Tin Ujević.