Danijela Ivina, kratkotrajnog predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora već dugo smatram jednim od najvažnijih osoba koji su posljednja dva desetljeća djelovali na javnoj sceni Hrvatske. Premda nikada u prvom planu, Ivin je bio disident i jedan od glavnih zagovornika uvođenje demokracije i višestranačja, kasnije dugogodišnji borac za ljudska prava, a od proljeća ove godine i čelnik HHO. Upravo ta biografija u kojoj nema ništa nečasno glavni je razlog zašto je on morao podnijeti ostavku s položaja predsjednika najpoznatije organizacije za zaštitu ljudskih prava. Da to nije napravio, Danijel Ivin bi uništio sve što je stvarao u prethodne 74 godine svoga života.

Priča je poznata i može se sažeti u jednu rečenicu. Državno odvjetništvo optužuje Ivina da je kao predsjednik Nadzornog odbora Geotehnike 2001. Željku Dobranoviću prodao stan od 83 kvadrata za 133.000 kuna, iako je realna vrijednost iznosila 530 tisuća kuna. Dobranović je bivši predstojnik Ureda Stipe Mesića čime cijeli slučaj dobija i političku dimenziju. S druge strane, Ivin u svojoj obrani tvrdi da je stan jeftino prodan u ime kompenzacije za poslove koje je Dobranović odradio za Geotehniku.

Istinu će utvrditi sud, ali već sada je očito kako je načinjena golema šteta za Helsinški odbor. Temelj rada nevladinih organizacija jest izbjegavanje bilo koje kompromitirajuće situacije, a posebno kada je riječ o novcu. To mora biti svetinja i običaj koji se ne smije prekršiti jer riječ je o najuočljivijoj razlici koja dijeli nevladin sektor od državnih institucija.

„Afera Ivin“ dovodi u pitanje ovu podjelu. Bez obzira je li donedavni predsjednik HHO kriv ili nevin, neshvatljivo je da su ga članovi Odbora izabrali za predsjednika, iako su znali za postojanje kaznene prijave. To govori o njihovoj bahatosti ili još gore da ne shvaćaju kakvu su štetu nanijeli vlastitoj instituciji. Helsinški odbor, točnije njegovi aktivisti u 90-tima su uradili puno dobroga u zaštiti ljudskih i manjinskih prava nerijetko svojim radom izazivajući bijes velikog dijela javnosti. Nisu ustuknuli i sada, s odmakom od desetak godina, vidi se da su uglavnom bili u pravu, neovisno jesu li pokušavali zaustaviti deložacije ili su upozoravali na likvidacije civila poslije „Oluje“.

Ali poslije 2000-te Hrvatska se bitno promijenila i slučajevi drastičnih kršenja ljudskih prava najčešće predstavljaju ekscese, a ne pravilo. U takvim okolnostima i uloga institucija kakav je HHO mora se promijeniti jer Hrvatskom više ne haraju bande uniformiranih pljačkaša koji tjeraju stanare na ulicu i otimaju njihovu imovinu. Upravo je Ivin namjeravao transformirati ovu instituciju, koja se pod njegovim vodstvom zauzela za oslobađanje najpoznatijeg hrvatskog emigranta Zvonka Bušića iz američkog zatvora. U neku ruku, baš onako kako je SDP sa Zoranom Milanovićem skrenuo udesno, tako je Helsinški odbor s Ivinom otvorio temu koja je donedavno bila rezervirana za ovdašnje desničare.

Baš zato velika je šteta da Danijel Ivin mora otići. On je mogao transformirati HHO i stvoriti od njega hrvatsku verziju Amnesty Interntionala. Međutim napravio je grešku, a još je veća šteta što je za preranu abdikaciju kriv on sam kao i njegovi savjetnici.