PUHOVSKI ZA SRBIJANSKI BLIC POJASNIO ZAŠTO SRBI JESU ETNIČKI OĆIŠĆENI IZ HRVATSKE

Nakon objavljivanja podatka iz popisa stanovništva 2001. godine da se udio Srba u ukupnom stanovništvu Hrvatske u posljednjih deset godina smanjio tri puta, odnosno sveo na samo 4,05 posto, predsjednik HHO Žarko Puhovski prvi je javno izjavio da je u Hrvatskoj provedeno etničko čišćenje Srba. Nakon te izjave uslijedili su na njega učestali napadi, ne samo iz redova HDZ i drugih desničarskih stranaka, nego i od strane vodećih ljudi stranaka vladajuće koalicije. Puhovski je u današnjem izdanju beogradskog dnevnog lista Blic obrazložio svoju tvrdnju o etničkom čišćenju: – Kako bi se smanjenje udjela stanovništva jedne etničke skupine u ukupnom stanovništvu države za tri puta moglo nazvati drugačije nego etničkim čišćenjem?! A na moju se tvrdnju reagiralo na klasičan način – da ljudi koji ne vole gledati svoju sliku u ogledalu, odluče razbiti ogledalo! Jedno je, dakle, to smanjivanje udjela Srba kao manjine u hrvatskom pučkom korpusu, ali odmah slijedi pitanje: tko je za to kriv? Kriva je u prvom redu, iako ne i isključivo, hrvatska država, i to treba jasno reći. Naravno da to ima veze s napadom na Hrvatsku 1991. godine, ali taj napad nije dovoljan izgovor za sve stvari koje su se događale 1995. godine, prije svega u koncentriranom razdoblju od nekoliko dana u kolovozu, ali ni za tjedne i mjesece kada se u nizu mjesta u Hrvatskoj, u kojima uopće nije bilo ratnih operacija, na razne načine proganjalo Srbe – od toga da im se prijetilo do toga da ih se zaista fizički ugrožavalo, pa i ubijalo.
Puhovski je izjavio za Blic i da je glavni problem u kolektivističkom pristupu, koji je u ratu bio naročito naglašen. ‘Dakle, Srbi su nas napali – pa su nastradali. Prije svega, Hrvatsku su napali jedni, a nastradali su pretežno drugi. Nastradali su dobrim dijelom oni koji su ostali iz bilo kojih razloga na hrvatskoj strani, koje su onda 1991. godine odvodili na Zagrebački velesajam i Pakračku poljanu, ubijali u Gospiću i drugim mjestima itd. Nastradali su zatim oni koji su se našli u Republici Srpskoj Krajini i opet dobrim dijelom bez svoje želje, neki zato što su pobjegli iz ostalih dijelova Hrvatske, napustili Hrvatsku, ne pod vodstvom, kako se to voli reći, svojih političkih lidera, nego pod pritiskom vijesti o tomu što se sa Srbima u Hrvatskoj događa. Isti argument stoji i u priči o odlasku Srba iz istočne Slavonije 1996-1997. godine, a što je posve logično kada se zna što se realno događalo u Hrvatskoj. Pogotovo kada se uzme u obzir da je to što se događalo propagandistički bilo multiplicirano u jugoslavenskim i srbijanskim medijima da bi se postigli određeni efekti.
Zato i govorim da su u tomu sudjelovale obje strane i da su obje strane i sve strane u Domovinskom ratu željele etnički čiste teritorije. Rezultat je, koji se može jednostavno ustanoviti, da su svi teritoriji bivše Jugoslavije danas ili potpuno etnički očišćeni, podijeljeni tako da budu etnički čisti, s izuzetkom Vojvodine.
Puhovski je komentirao i govor tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u Gračacu iz 1999. godine, kada je doseljenim Hrvatima iz BiH rekao da su tamo „raspoređeni“, a da će Hrvatska dozvoliti povratak samo ponekom Srbinu „koji nije okrvavio ruke“.
‘Ima cio niz raznih dokumenata i izjava u tom smislu, no meni se čini da su puno važnije činjenice. A činjenica je da su ljudi ubijani, a da nitko zbog toga nije procesuiran. Činjenica je i da je u medijima vladala antisrpska atmosfera, da je antisrpska atmosfera vladala i u školama, činjenica je da su ljudi gubili posao – od sudačkih do drugih funkcija u običnim radnim organizacijama zato što su bili Srbi. Političari su sve to najčešće nastojali prikriti, katkad im se omakla neka formulacija, poput spomenute. Meni se čini mnogo važnijim od jedne ili više takvih formulacija – deset godina prakse u kojoj je hrvatska država djelovala veoma jednoznačno, uz potajnu suradnju s režimom u Beogradu.
Rezultat svega toga bio je da je oko 400.000 Srba, od oko 600.000 prije rata, napustilo Hrvatsku, da ih se oko 150.000 vratilo, ali da se od tog broja 70.000-80.000 ponovno vratilo u SRJ i Republiku Srpsku, a jedan dio njih zaključio da je za njih razumnije da se priklone većinskom narodu.
I ne treba biti posebno pametan, i ne treba biti profesionalni sociolog da bi se znalo da stanovništvo, posebno seosko, ne napušta teritorije na kojima obitava bez iznimno jakog, ne samo socijalnog nego i političkog pritiska. I ne treba znati puno o povijesti da bi se upravo u sadašnjem ponovnom aktualiziranju toga problema vidjelo kako se kao poteškoća za prijem Češke u Evropsku uniju pojavljuje pitanje o sudbini sudetskih Nijemaca, koji su u velikom broju – iako, naravno, ne svi – podržavali Hitlerovu akciju za razbijanje Češke, ali njihovo tjeranje 1945. godine da napuste Češku danas je jednoznačno ocijenjeno kao etničko čišćenje, premda su tada važili potpuno drugi i moralni i međunarodno-pravni kriteriji’. zaključio je Puhovski.