Corbijn s pjevačem grupe U2 Bonom i gitaristom The Edgeom pozira u newyorškoj galeriji Stellam Holm ispred slavne fotografije benda koja je bila naslovnica njihova albuma 'Joshua Tree' iz 1987. godineAnton Corbijn bio je 24-godišnji fotograf kada je 1979. odlučio odseliti se iz Nizozemske u Englesku. Ubrzo je u Londonu upoznao brojne glazbenike, prvi među njima bili su članovi tada malo poznate grupe Joy Division koje je fotografirao i snimao im videospotove i čija je glazba bio glavni razlog zbog kojeg je došao u Englesku. Nakon smrti Iana Curtisa, Anton Corbijn postao je svjetski poznati fotograf i redatelj videospotova brojnih glazbenika. Kad je došao u Englesku, Corbijn se zaposlio kao fotograf u glazbenom tjedniku New Musical Express o čemu nerado priča jer ih je kasnije tužio a cijela priča je završila na sudu. Režiranjem videospotova počeo se baviti sasvim slučajno, nakon što ga je malo poznata njemačka grupa zamolila da to učini za njih. Samo jedan videospot bio je dovoljan da ga u 80-ima brojne grupe zatraže da i za njih napravi isto. Njegov videorad sličan je njegovim fotografijama, na svaki se način izbjegava glamuroznost jer je Corbijnu draža sirovost, i to najčešće u crno-bijeloj slici.

Ove godine Corbijn se vratio svojim počecima prihvaćajući se prvi put režije, i to filma “Control”, biografije grupe Joy Division. U tom crno-bijelom filmu koji se u četvrtak, 25. listopada, počinje prikazivati u hrvatskim kinima, Corbijn na izniman način prikazuje život Iana Curtisa i članova sastava Joy Division. Corbijn, s kojim smo razgovarali za Nacional, u tom filmu uopće ne izgleda kao redateljski početnik, s čime se slažu i publika i kritika koji ga hvale.

NACIONAL: Kako ste se, kao fotograf koji je postao redatelj, osjećali kada ste prvi put pogledali film ”Control”?
- Dok gledam svoje stare fotografije, primjećujem u njima određenu emocionalnost koju nisam unosio u njih. S filmom je drukčije, morate računati na emocije. Nema nikakve sumnje da postoji veza između mojih fotografija i filma. Povezanost se vidi u emocijama kojih ima u mojim boljim fotografskim radovima kao i u ovom filmu. Što se tiče mojih videospotova, u njima je teško iskazati emociju. Jedini video prepun emocija je onaj za pjesmu “Hurt” Johnnyja Casha koji je režirao Mark Romanek, no to je iznimka.

Bio sam zadovoljan konačnom verzijom filma. Gluma je nešto novo u mojem poslu. No odabir glumaca bio je briljantan, što mi je olakšalo posao. Kada sam prvi put pogledao film, bio sam uzbuđen. Primijetio sam da su neki glumci plakali dok su ga gledali, osobito na kraju filma. Iako znate kraj, vizualizirali smo završetak tako da ga je publika snažno osjetila. Čak sam i ja plakao.

NACIONAL: Što vas je to kod grupe Joy Division potaknulo da se s fotografije prebacite na režiju?
- Kada sam bio mlad, bio sam naivan, želio sam se posvetiti glazbi, preseliti se u Englesku odakle je glazba dolazila. U 70-ima je svijet izgledao veći nego što jest tako da je moja selidba iz Nizozemske u Englesku bila velika stvar. Danas je to gotovo normalna pojava, ukrcaš se na trajekt, nađeš stan i postaneš skvoter. Sedamdesetih je to bila velika avantura, ali i prekrasan potez jer su mi se u Engleskoj dogodile fenomenalne stvari. To je bio moj put u nepoznato zadovoljstvo, kao što su Joy Division svoj prvi album nazvali “Unknown Pleasures”. Upravo me taj album potaknuo da odem u Englesku iako se danas čini čudnim kako je moguće da su samo jedna grupa i samo jedan album bili dovoljni da se preselim. S filmom “Control” završio sam određeno razdoblje u životu koje se temeljilo na utjecajima iz mladosti. Završetkom snimanja ovog filma želio bih započeti razdoblje u kojem će me inspirirati sadašnjost.

Na snimanju s glumcima iz filma 'Control' o karizmatičnom pjevaču engleske grupe Joy Division koji se objesio s 23 godine nakon dva snimljena albuma, 'Unknown Pleasures' iz 1979. i 'Closer' iz 1980.NACIONAL: Zar vas život u Nizozemskoj 70-ih nije zadovoljavao? Vi ste kao mladi fotograf već bili poznati u Nizozemskoj.
- Bio sam impulzivan, razmišljao sam o trajnoj selidbi, u Nizozemskoj sam dosegnuo vrh i smatrao sam da se ne mogu razvijati i napredovati. U Nizozemskoj sam radio s najpoznatijim rock grupama, ali sam shvatio da ne mogu više napredovati. Osim toga, ljudi u Nizozemskoj nisu previše voljeli moje fotografije, bile su premračne za njih. Zbog svega toga bio sam nesretan. Dakle, već tada sam razmišljao o tome da napustim Nizozemsku, nekoliko puta sam posjetio Englesku i primijetio kako su fotografije koje sam tamo stvarao bile snažnije od onih nastalih u Nizozemskoj. Smatrao sam da sam se povezao s engleskim mentalitetom gdje su ljudi odlučili postati glazbenici zbog mnogo važnijih razloga nego ljudi u Nizozemskoj. U Engleskoj sam 70-ih primjećivao siromaštvo koje je bilo veće nego u Nizozemskoj. Oni koji su iskusili siromaštvo željeli su postati glazbenici a taj izbor donosio je brojne konsekvencije. Ti ljudi su odustajali od svega i potpuno se posvećivali glazbi. Bio sam povezan s njima jer sve što sam imao u tom trenutku bio je moj fotografski aparat i moje fotografije i zato sam, na neki način, osjećao da sam kao u nekom braku s tim glazbenicima. Sve svoje emocije prikazivao sam kroz svoj fotografski aparat i zato sam razumio glazbenike koji su kroz svoju glazbu prikazivali svoje emocije.

NACIONAL: Jeste li ikada razmišljali o tome zašto rock zvijezde prerano umiru, počine samoubojstvo poput Iana Curtisa i Kurta Cobainea i onda se o njima snimaju filmovi?
- Razmišljao sam o tome kako ne smijem i ja počiniti samoubojstvo. Glazba je bila dio mog života i želio sam se uhvatiti u koštac s takvim životom i nastaviti dalje. Nikada ne bih mogao napraviti film o Kurtu Cobaineu jer nemam iste emocije u odnosu na njega kao na Joy Division i on nije imao bitnu ulogu u mom preseljenju u Englesku kao što je imao Joy Division. Osim toga, nekoliko fotografija Joy Divisiona koje sam objavio nakon smrti Iana Curtisa postale su klasik, kao i videospot za pjesmu ”Atmosphere”. Ti radovi nisu bili ni na koji način komercijalni, upravo suprotno. No nakon 20 godina to je prekrasan rad. Osobno, te fotografije i taj videospot moja su najomiljenija djela.

NACIONAL: Osamdesetih ste bili najtraženiji fotograf među rock glazbenicima, ali ste se vezali uz Depeche Mode i U2. Kako ste radili njihove fotografije i njihove videospotove? Jesu li njihove pjesme utjecale na vas?
- Slušao sam njihove pjesme, ali one nisu utjecale na moje ideje. Moji radovi rezultat su kombinacije mojih ideja i ideja grupe. Ja uvijek želim da videospot ili fotografija izgleda pomalo čudno, ali ništa posebno. Ne želim da izgleda moderno, nego starinski, tako da nikada ne igram na sigurno. Meni je najvažnija lokacija na kojoj snimam, ona mi daje ideju. Primjerice, glazbu grupe U2 u početku nisam volio, ali sam pristao na fotografiranje jer su bili u New Orleansu, gradu koji jako volim. A i Bono je jako težak za fotografiranje.

FOTOGRAFIJA Davida Bowieja iz 1980.NACIONAL: Možete li objasniti famu koja se i danas, 25 godina kasnije, stvara oko Iana Curtisa i sastava Joy Division?
- Ne znam mnogo o fami, bavio sam se time jer me je njegov utjecaj natjerao na selidbu u Englesku. Teško mi je objasniti što je to bilo u njegovoj glazbi što me potaknulo na preseljenje, a i nisam dobro znao engleski. Imao sam samo osjećaje. Zato sam se i prihvatio režije ovog filma, osjećao sam povezanost s tom pričom tako da sam mogao napraviti svoj film. Želim da me shvate vrlo ozbiljno kao redatelja, ne želim da me gledaju kao nekog redatelja videospotova koji želi režirati.

NACIONAL: Ian Curtis se objesio. Kako ste kreirali njegove posljednje minute života, jesu li ostali neki tragovi na temelju kojih ste ih snimili?
- Postoji oproštajno pismo koje je tada pisao, na televiziji je gledao film a na gramofonu je svirala ploča, sve to pronađeno je kad je policija došla u stan. To je temeljeno na činjenicama a ostatak sam napravio prema osjećajima. Ne znam što je napisao u oproštajnom pismu svojoj supruzi, to nikada nije otkriveno. Nije potrebno znati sve detalje da bi se osjetilo što se događalo u toj sobi. Ja, uz to, ni dan-danas ne znam zašto se Curtis ubio. Na papiru se čini da je to napravio jer je bio u vezi s dvije žene i trebao se odlučiti za jednu, ali to nije dovoljan razlog za samoubojstvo.

NACIONAL: Kako je Deborah Curtis sudjelovala u stvaranju ovog filma?
- Osim što je prodala prava na knjigu, davala nam je odgovore na neka praktična pitanja, na primjer je li Ian doručkovao nakon ustajanja, i posjetila nas je nekoliko puta na snimanju. Nije nam sugerirala ništa, nije ni mogla jer ja sam redatelj filma i ja sam odgovoran za sve. Mislim da je bila iznenađena realnošću scene, kako je izgledala soba, njihov stan. Osim toga, Sam Riley je vrlo sličan Ianu Curtisu, toliko da mu je jednog jutra Deborah rekla “zdravo Ian”. Pronaći nekog da toliko sliči Curtisu bilo je kao pronaći iglu u plastu sijena. Sam Riley je bio ključ filma. Ne samo da mu sliči, on me doista podsjeća na Curtisa, toliko da izgleda kao da smo snimili dokumentarni film.

sA SAMOM RILEYjeM, engleskim glumcem i pjevačem koji u filmu 'Control' glumi Iana Curtisa, na konferenciji za tisak na filmskom festivalu u Cannesu 2007.NACIONAL: Je li istina da ste uložili vlastiti novac u snimanje ovog filma?
- Da, i to od samog početka. Mislili smo da ćemo prikupiti potreban novac do početka snimanja, ali nismo uspjeli. U tom trenutku mogao sam čekati još nekoliko mjeseci kako bih prikupio novac, ali bih tada izgubio dio odabranih glumaca koji bi otišli na snimanje drugih filmova. Moj osjećaj bio je “sad ili nikad” i nisam želio čekati još tri ili četiri mjeseca.

NACIONAL: Želite li se nastaviti baviti režijom, možda režirati film u Nizozemskoj?
- Napustio sam Nizozemsku prije 28 godina i ne želim snimiti film ondje. Nizozemsku smatram staromodnom, kao da je zaglavila u 70-ima. Engleski je jezik koji ću i dalje koristiti u filmovima, ali još ne znam koja će biti tema mog idućeg filma. Definitivno sam se zaljubio u film, taj medij mi je vrlo izazovan, nakon 35 godina fotografiranja znam kako treba fotografirati i taj mi posao ne nudi više avanturu. Stvaranje filma, to je avantura. Na početku mi je bilo teško jer sam neobrazovani filmski autor tako da mi je snimanje filma bilo poput penjanja na planinu. Čim sam se počeo penjati, znao sam da ću uspjeti.