Nakon proračunate i nemilosrdne Viktorije u sapunici "Zabranjena ljubav", Sanja Vejnović glumi pozitivku u povijesnoj telenoveli "Ponos Ratkajevih" koja se upravo prikazuje na Hrvatskoj televiziji. Uvjerljiva gluma Sanje Vejnović rezultat je čak tri desetljeća iskustva, ali i kontinuiranog rada na sebi. "Nakon snimanja filma, možemo samo sjesti i pogledati što smo napravili, ali s obzirom na to da se serija 'Ponos Ratkajevih' još uvijek snima, obvezno pogledam prikazane epizode i sama sebe korigiram. Bila sam jako tužna kad sam nedavno, zbog poslovnih obveza, povjerila sinu da mi snimi epizode toga tjedna, a on je pogrešno programirao video pa se svaki dan u to vrijeme snimao program druge televizijske kuće", rekla je Sanja Vejnović. Kako kaže, glumačku profesiju ne smatra poslom nego pozivom pa joj nije teško svakodnevno učiti tekst i odlaziti na zahtjevna snimanja koja ponekad traju i više od deset sati dnevno. Uz te obveze, Sanja Vejnović priprema i druge projekte pa će, između ostalog, biti producentica igranog filma "Lumpijeva kuća", koji se počinje snimati na proljeće, te nekoliko televizijskih serija. Svake godine dodatno radi na održavanju glumačke kondicije, pohađa glumačke seminare te je učlanjena u asocijaciju Michael Chekhov, na čije konvencije dolaze ljudi iz cijeloga svijeta, studenti i profesionalni glumci. Otkupila je i prava za predstavu "Dobro tijelo" prema istoimenoj knjizi Eve Ensler, autorice kontroverznih "Vagininih monologa" čije je prikazivanje u mnogim zemljama pokrenulo aktivizam za ženska prava.
U svojoj karijeri, koja je počela kad joj je bilo samo 14 godina, Sanja Vejnović glumila je različite likove - pozitivke, negativke, policajke, profesorice, strankinje, žene starije od sebe, ali i muške uloge. Upravo je muška uloga bio i njezin filmski debi. Naime, nakon uloge djevojčice u TV-drami Branka Ivande "Dugo putovanje", taj ju je redatelj angažirao i u igranom filmu "Prijeki sud" u kojem je glumila dječaka. Nakon filmova "Živi bili pa vidjeli" i "Visoki napon", glumila je u spektaklu "Banović Strahinja" uz glumca Franca Nera, u kojem ju je zamijetio jedan turski redatelj i ponudio joj angažman. Tada je Sanja Vejnović glumila u Turskoj u dvjema velikim serijama koje je gledalo čak 110 milijuna ljudi. Nakon još nekoliko filmova i serija u Srbiji i Hrvatskoj, povukla se iz glume jer je s prijateljicom, odvjetnicom Irinom Damić, osnovala agenciju za glumce i casting Kvadar. Od tog je posla odustala nakon što joj Goran Višnjić, kojega je zastupala, nije isplaćivao postotak od svojih angažmana u inozemstvu. "Nakon nepoštenja se u životu često povlačim pa sam odustala od naplate dugova i terećenja Gorana Višnjića za sve što nam je dugovao. On dobro zna što je napravio, a ja sam pustila neka to ostane na njegovoj savjesti", objasnila je tada Sanja Vejnović, koja je agenciju u potpunosti prepustila svojoj partnerici.
Nakon posla casting direktorice, produkcija je postala novi izazov za Sanju Vejnović. Producirala je film "Tri muškarca Melite Žganjer", u kojem se pojavila i u ulozi policajke, a film "Sto minuta slave" o gluhonijemoj slikarici Slavi Raškaj pripremala je četiri godine. "Jednom sam ugledala portret Slave Raškaj i uočila nevjerojatnu sličnost između nje i sebe. Kad sam proučila podatke vezane uz njezin život, učinili su mi se veoma zanimljivim za film. Bio je to na neki način moj povratak i prilika da pokažem koja vrsta filma i glume mene zanima. Ujedno je to bilo istraživanje, kao i izazov, jer sam bez riječi i govora kao jednog od osnovnih glumačkih sredstava odigrala ulogu koja je svima jasna", rekla je.
Iako je u sapunici "Zabranjena ljubav" glumila jednu od glavnih uloga, zlicu Viktoriju Novak, a bila je zadužena i za izbor glumaca, čitav je projekt naglo napustila. Iako se nagađalo da je bilo riječi o svađi zbog honorara, Sanja Vejnović ustvrdila je da su razlozi njezina iznenadnog povlačenja iz serije bili emotivne prirode: "Za vrijeme snimanja serije nanizali su se obiteljski problemi. Mama mi se razboljela i umrla, a istovremeno se i moja kći razboljela i završila u bolnici. Liječnici nisu mogli postaviti dijagnozu. Da nevolja bude veća, moj suprug je bio izvan Hrvatske. Nisam mogla balansirati između svih nagomilanih problema, a obitelj mi je oduvijek bila prioritet."
Primjer obiteljske idile za Sanju Vejnović bili su njezini roditelji. Otac Stojan bio je predsjednik sudaca za prekršaje u Zagrebu, a majka Marija inženjerka agronomije. "Mama mi je Dubrovkinja, a tata Bosanac iz Bosanskoga Novog. Starija sestra Vlasta rođena je u Dubrovniku, a kad je bila mala, imala je problema sa zglobovima pa je tamo s bakom i djedom boravila duže od mene. Kad bih došla u Dubrovnik na mjesec dana, nas dvije smo se jedva razumjele, a čak nam je i mama šivala haljinice s različitim amblemima - meni bi uvijek prišila zagrebački, a njoj dubrovački grb. Iako smo svi bili različiti i često nismo bili na okupu, u našoj se kući uvijek osjećala ljubav i bliskost", ispričala je. Iako je oca izgubila vrlo rano, kad joj je bilo samo dvadeset godina, još uvijek pamti mudrost i vrijednosti na koje joj je uvijek ukazivao.
Više u novoj Extri...