Kako sam doletjela u Afganistan

Zrakoplov Njemačke vojske kojim sam iz Uzbekistana stigla u Kabul nije imao prozore. Sjedila sam, smrzavajući se okružena vojskom naoružanom do zuba, zaštićenom neprobojnim prslucima i šljemovima. "Približavamo se Kabulu", najavio je član posade. Objasnio je kako će sada ispaliti mamce za rakete, kako bi odbili moguće talibanske napade. Čuo se prasak. Naglo smo počeli ponirati. Uvjeravali su me da je to sasvim uobičajeno, ali se meni ipak želudac podigao u grlo. Nemam strah od letenja, ali na sletanja borbenih i transportnih zrakoplova nisam bila naviknuta.

Nisam bila ni jedina sa tim problem. Pas treniran za pronalaženje mina koji je uz gazdu do tada poslušno sjedio počeo je nekontrolirano skvičati. Prostor je zahvatio muk koji je odavao i strah vojničina koje su me okruživale. Kada smo se napokon dočepali piste pomisilila sam "spašeni smo". Spuštena je rampa za iskrcavanje. Izbacili su nas iz unutrašnjosti aviona kako bi iskrcali prtljagu i ja sam napokon udahnula Kabulski zrak. Moja strepnja se pretvorila u divljenje, a moj strah u euforiju. Napokon sam tu!

Divlje žute planine okruživale su pistu. Pretpostavljala sam da su okruživale i grad. Pijesak se kovitlao u minijaturnim pijavicama i zrak je bio žut. Bilo je vruće. Neugodno vruće i teško sam disala. Shvatila sam da sve knjige o Afganistanu koje sam do sada pročitala, mogu jednostavno zaboraviti. Sada počinje ono pravo.

Kako torbe nisu dolazile, moja zabrinutost je rasla. Nalazim se tu u vojnoj zrakoplovnoj luci. Ne znam gdje dalje i sto je još gore ne znam kako dalje.

Razmišljam o tehnikama nošenja prtljage, jer ja visoka "metar i dvije šumske jagode" moram ponijeti 40 kilograma zapakiranih u ogromnoj crnoj torbi, dva ruksaka, i ručni hladnjak sa inzulinom. Stižu stvari a meni pada mrak na oči. Vojnici, uglavnom njemački, uzimaju svoje ruksake i odlaze. Na paleti su ostale još samo moje torbe. Radnik me pokušava nagovoriti da ih uzmem, ali ja odbijam. Uzimam samo ruksak i hladnjak sa inzulinom i odlazim.

Jedan Afganistanac mi maše da se vratim, ali ga ja uspješno ignoriram. Dotrčava Rumunj koji na pisti radi kao kontrolor tereta i donosi mi torbu. Sva sreća da ne govori engleski pa se mogu pretvarati da ne znam što hoće od mene. Odustaje od objašnjavanja i nastavlja nositi torbu do prvog pregledavanja. Ostavlja je pokraj mene i bježi. Gad. Moram naći slijedeću žrtvu. Šutnjom uspijevam dogurati torbu do skenera za prtljagu, ali je ne mogu podići na traku. Pokušavam izgledati sto bespomoćnije mogu.

I tada se dogodilo. Moj prvi susret sa Afganistancima! Prilaze mi dvojica neobrijanih momaka, ja ih nepovjerljivo gledam. Jedan uzima torbu, a drugi uzima ruksak s mojih leđa i hladnjak iz moje utrnule desne ruke i odnose ih u meni nepoznatom pravcu. Uskoro saznajem, da je nepoznati pravac kafić. Ostavljaju sve moje stvari pokraj ograde.
Naručujem kavu i sjedim. Sada mi preostaje samo da čekam i nadam se da će se netko iz moje organizacije sjetiti da ja bas danas stižem.

Prisluškujem razgovore ljudi u kafiću i saznajem kako je bas danas dan mudjahedina, te da bi talibani mogli protestirati protiv tog slavlja s raketama, bombaškim ili samoubilačkim napadima. Dolazi konvoj blindiranih automobila da odveze putnike. Ja, na žalost ne znam, gdje trebam ići, pa odlučujem da ću čekati još malo. Telefonski
broj koji su mi dali, jednostavno ne funkcionira, a internet je toliko spor da ne mogu otvoriti gmail i poslati im poruku. Hrvatska telefonska kartica ne funkcionira, a i da funkcionira, potrošila sam sav kredit još na aerodromu u Kolnu.

Nedugo zatim ipak dolaze tri oklopna vozila njemačke vojske. Netko se ipak sjetio kako danas trebam stići. Na vrhu ovog vozila je mitraljez. Opet pokušavam sama nositi svoj prtljagu. Nitko od stasitih njemačkih vojnika mi ne nudi pomoć. Opet su to dva Afganistanca. Odlučujem, tom prilikom, da mi se Afganistanci jako sviđaju.

Ulazim u vozilo. Ni ovo vozilo nema prozora, i vrlo je neudobno. Kroz vrata koja ne "dihtaju kako treba" vidim komadić prašnjave ceste, tri drveta maslina i znak koji bi valjda trebao značiti "zabranjeno bacanje kamenja".

Vozimo se u pravcu koji ne vidim i na mjesto za koje prvi put čujem. Valjda ću tamo saznati nešto vise…