Redatelj Martin Scorsese s grupom Rolling Stones na otvaranju Berlinalea, gdje je premijerno predstavio dokumentarac o Stonesima 'Shine a Light';Posljednje četiri godine primjetan je pad važnosti filmskog festivala u Berlinu, ali ono što se dogodilo ove godine definitivna je potvrda da se berlinski festival uopće ne može mjeriti s festivalima u Cannesu ili Veneciji. Od toga da se do posljednjeg trenutka nije znalo koji će film otvoriti festival te da je objavljivanje cijelog programa festivala značajno kasnilo, preko činjenice da pet najvećih svjetskih filmskih kompanija nije dalo niti jedan svoj film da se prikaže u Berlinu pa do apsolutno nevjerojatne činjenice da su prvog dana festivala dvije članice žirija, francuska glumica Sandrine Bonnaire i danska redateljica Susanne Bier, otkazale dolazak u Berlin zbog neodgodivih obveza, pokazuje da je Berlinale došao do stadija kada direktor festivala Dieter Kosslick mora nešto promijeniti.

Hollywood je počeo gubiti zanimanje za Berlin prije četiri godine, kada je Američka filmska akademija odlučila pomaknuti dodjelu Oscara mjesec dana prije, zbog čega je objava nominacija za Oscare također pomaknuta za mjesec dana. Do tada, nominacije su objavljivane sredinom ili krajem berlinskog festivala koji je stoga bio korišten kao zadnja promocija filmskih kandidata za Oscare. S obzirom na to da se posljednjih godina nominacije objavljuju tri tjedna prije početka festivala, autori čiji filmovi nisu dobili nominaciju nemaju interesa doći u Berlin, a oni čiji su filmovi nominirani za Oscara nemaju potrebe doći u Berlin jer su s nominacijama ostvarili sve što su željeli. Ove godine jedini kandidat za Oscara koji je prikazan u Berlinu, i to iznimno važan, jest film “Bit će krvi” redatelja Paula Thomasa Andersona s Danielom Day-Lewisom u glavnoj ulozi. Međutim, njihov dolazak u Berlin je sasvim slučajan. Naime, kada je Anderson sredinom prošle godine završio film, rekao je kako je uvjeren da “Bit će krvi” ima predispozicije za Oscara te ga uopće ne želi prikazivati ni na jednom festivalu. Producenti filma tada su mu rekli da ga prikaže barem na festivalu u Berlinu, jer tada će se znati sve nominacije za Oscara i bit će mu svejedno. Anderson je prije tri i pol mjeseca pristao na takav prijedlog, no organizatori ovogodišnjeg Berlinalea nisu uspjeli dovesti niti jedan drugi film takve težine.

---

Dapače, tek desetak dana prije početka festivala objavljeno je koji će film otvoriti festival, iako je običaj da se to zna barem mjesec dana prije početka. Kada se saznalo da će to biti film “Shine a Light”, dokumentarni film o grupi Rolling Stones koji je režirao Martin Scorsese, mnogi su se iznenadili zbog odluke da dokumentarni, a ne igrani, film otvori festival. “Shine a Light” počinje zanimljivo. Martin Scorsese se oko mnogih stvari ne može dogovoriti s članovima grupe, prije svega s Mickom Jaggerom, čak mu ne znaju reći raspored pjesama koje će izvoditi na koncertu u New Yorku koji se snima za taj film. Uoči koncerta dolazi poseban gost, Bill Clinton s obitelji, koji tog dana slavi 60. rođendan, organizira se “meet and greet” a Keith Richards, kad ugleda Clintona, pita hoće li to biti dobrotvorni koncert. Točno 30 sekundi prije početka koncerta Scorsese dobiva raspored pjesama, i tada počinje koncert. Koncert kao koncert vrhunski je snimljen, Scorsese se maksimalno koncentrirao na izraze lica članova Rolling Stonesa i njihovo ponašanje na sceni, ali to je na kraju ipak GLUMCI Penélope Cruz i Ben Kingsley s ekipom filma 'Elegy' na crvenom tepihu Berlina; Tilda Swinton glumi u filmu 'Julia'koncert, kao i svaki drugi koncert Stonesa. Četiri puta Scorsese ubacuje kratke dijelove intervjua Stonesa iz 60-ih i 70-ih te jedan noviji, ali ti stari intervjui služe ne da bi objasnili fenomen Stonesa nego nasmijali publiku. Većina kritičara napisala je kako su Scorseseov koncertni film “Posljednji valcer” iz 1978. te njegov serijal “The Blues” iz 2003. mnogo bolja glazbeno-dokumentaristička ostvarenja, kao što je bolji i film “CSNY Déjà Vu”, prikazan istog dana u Berlinu, koji je režirao glazbenik Neil Young. Taj film je samo naizgled bio manje zanimljiv od onog Rolling Stonesa, ali se pokazalo da je kvalitetom superiorniji. Na početku filma objašnjava se kako je grupa Crosby, Stills, Nash and Young u 60-ima i 70-ima glazbeno i politički bila iznimno angažirana. David Crosby, Stephen Stills, Graham Nash i Neil Young 2006. ponovo su se okupili da bi održali seriju koncerata kojima su pozivali na rušenje Georgea W. Busha i prekid rata u Iraku. Neil Young napravio je film u stilu Michaela Moorea, kombinirajući snimke s koncerata s razgovorima s ljudima koji podržavaju ili se protive Bushevoj politici, podržao je pojedine vojnike koji su postali glazbenici po povratku iz Iraka i pišu pjesme o ratu, te dodao i suze majke čiji je sin poginuo u Iraku.

Za dolazak Rolling Stonesa i Scorsesea u Berlin vezan je novinarski skandal. Budući da su gotovo svi svjetski novinari željeli dobiti intervjue s njima, kompanija koja je producirala film odlučila je naplaćivati intervjue i tako pokriti troškove luksuznog dolaska i boravka članova grupe u Berlinu. Taj novac, po njihovu mišljenju, trebao je uplatiti ili lokalni distributer filma ili neki sponzor. Za svakog europskog novinara iz tiskanih medija cijena je bila 2000 eura i uključivala je tri intervjua, jedan sa Scorseseom, drugi s Jaggerom i Woodom zajedno i treći s Richardsom i Wattsom zajedno. Za europske TV-ekipe cijena je bila 2500 eura za svaki od tih intervjua odnosno 7500 eura zajedno. I nakon što su se brojni novinari nevoljko složili s time i pristali na plaćanje, pa tako i Nacional, samo dan prije dolaska Rolling Stonesa obaviješteni smo kako su intervjui otkazani. Nastao je kaos i pritisak novinara pa je samo nekoliko odabranih iz najvećih svjetskih medija dobilo pravo na intervju. Nakon što su ih obavili, novinari bili su još razočaraniji. Svaki intervju trajao je 15 minuta i pretvorio se u zezanciju članova Rolling Stonesa koja je svakog novinara stajala 2000 eura. Nije čudno što se ovdje novinari žestoko bore za svaki intervju jer je prva polovina ovogodišnjeg Berlinalea ostala bez velikih zvijezda. Bilo je čudno gledati otvorenje festivala na kojem su crvenim tepihom šetale, osim Rolling Stonesa i Neila Younga, samo njemačke zvijezde pa je tako najveća međunarodna zvijezda bila 62-godišnja Goldie Hawn koja je u Berlin došla turistički. Ionako već šest godina nije glumila ni u jednom filmu. Razlog izostanka zvijezda je u tome što niti jedna od pet najvećih filmskih kompanija, a to su Columbia Pictures, 20th Century Fox, Warner Bros., Universal i Buena Vista, nije željela promovirati ili premijerno prikazati neki od svojih novih filmskih hitova, što također pokazuje koliko je Hollywood zanemario Berlinale. Netko bi mogao reći da Hollywood ionako već godinama stvara loše filmove te se treba prebaciti na autorska filmska djela neameričkih redatelja. To je istina, ali Berlinale u svojoj prvoj polovini nije prikazao neamerički film vrijedan pozornosti.

GLUMAC Daniel Day-Lewis glumi u filmu 'Bit će krvi'koji je nominiran za Oscara i jedan je od favorita za najbolji film BerlinaleaZbog svega toga najveća glumačka zvijezda prvog dijela festivala, osim Daniela Day-Lewisa, ispala je Tilda Swinton koja je ove godine nominirana za Oscara za ulogu u filmu “Michael Clayton”. Ona je u Berlin došla zbog svog filma “Julia” koji se prikazuje u konkurenciji za nagradu Zlatni medvjed a ujedno promovira i dokumentarni film “Derek” o svom pokojnom prijatelju, redatelju Dereku Jarmanu, koji je 1994. umro od AIDS-a. Swinton je veća zvijezda od Penélope Cruz koja je u nedjelju došla zbog slabašnog filma “Elegy” koji se također natječe za Zlatnog medvjeda.

Tijekom tako mirnog Berlinalea jedino je Daniel Day-Lewis razmrdao javnost na konferenciji za novinare, kada je napao Rowana Williamsa. Duhovni poglavar Anglikanske crkve, nadbiskup Canterburyja Rowan Williams, izjavio je kako smatra neizbježnim djelomično uvođenje islamskog prava u Velikoj Britaniji jer se neki građani ne identificiraju s britanskim pravom.

Ta njegova izjava od prije tjedan dana izazvala je burne rasprave jer se smatra da bi se tako u Veliku Britaniju uveli i radikalni elementi šerijatskog zakona, čemu se pridružio i Day-Lewis koji je, ničim izazvan, na konferenciji za novinare rekao da je nadbiskup Canteburyja napravio veliku pogrešku. Međutim, to nije ništa prema onome što nam je ispričao Tom Arnold, 48-godišnji glumac poznat i kao bivši suprug glumice Roseanne Barr. On je u Berlin došao zbog filma “Gardens of the Night” u kojem glumi pedofila. Na intervjuu je ispričao kako je u djetinjstvu, između četvrte i sedme godine, bio žrtva seksualnog iskorištavanja nešto starijeg prijatelja. Godine 1990. Arnold ga je pronašao i htio premlatiti, ali kako je u to vrijeme bio poznat kao problematična osoba ovisna o alkoholu i kokainu, te bi zbog tučnjave završio u zatvoru, odlučio mu je samo zaprijetiti. Sljedeće noći cijeli kvart je oblijepio njegovim slikama na kojima je pisalo “Djeco, oprez”. Cijelu tu priču ispričao nam je u jednom dahu, tresući se i znojeći, tako da smo u jednom trenutku pomislili da će mu pozliti.

Nažalost, to što su glazbenici popularniji od glumaca i filmova pokazuje da u prvih pet dana nije viđen niti jedan osobit film u konkurenciji za Zlatnog medvjeda osim filma “Bit će krvi”. Iskreno, ni on nije toliko dobar koliko su ga dosad hvalili američki novinari, ali se izdvaja među do sada prikazanim filmovima čiji je raspon kvalitete od lošeg do prosječnog. Doista je pitanje kako su birani filmovi koji se ove godine natječu za Zlatnog medvjeda. Očito je da organizatore to ne brine jer su oni u posljednje četiri godine našli način kako da zarade mnogo novca, bez obzira na kvalitetu filmova. Naime, uložili su mnogo u širenje Europskog filmskog sajma kakav je do sada postojao u Cannesu i Los Angelesu, na koji dolaze sve svjetske filmske kompanije i filmski distributeri kako bi prodavali odnosno kupovali filmove.

Filmovi protopunkera

Punk-rockerica Patti Smith u Berlinu je predstavila autobiografski dokumentarni film “Patti Smith: Dream of Life”. Na konferenciji za novinare kolega iz Izraela pitao ju je zašto u filmu ima tako malo glazbe na što je ona rekla: “Nedostaje ti glazbe, ha?” i odnekud izvukla gitaru te zasvirala i zapjevala pjesmu “My Blakean Year”. Oduševljenju novinara nije bilo kraja pa je konferencija, umjesto uobičajenih 25 minuta, trajala 45 minuta.