LIKOVNI AUTORITET Zidić je najveći poznavatelj hrvatske moderne, a i autor brojnih knjiga, a za hrvatskog proljeća pokrenuo je i uredio 13 brojeva Hrvatskog tjednikaIgor Zidić (68), pjesnik, povjesničar umjetnosti i predsjednik Matice hrvatske, sredinom ožujka odlazi s čela Moderne galerije u kojoj je bio ravnatelj punih 19 godina. Tih godina mnogi su ga napadali, najviše zbog sporosti, zatim duge obnove zgrade i novog stalnog postava, a zadnjih godina bio je prozivan i zbog svojih političkih stavova, koji su ocjenjivani kao desničarski.
Zidić je jedan od najvećih likovnih autoriteta i najveći poznavatelj hrvatske moderne likovne umjetnosti. Priredio je desetke velikih retrospektivnih izložbi, zatim nekoliko prevratničkih prikaza hrvatskog nadrealizma i erotike u slikarstvu, objavio brojne monografije te knjige eseja, kritika i studija. Za vrijeme hrvatskog proljeća uređivao je Hrvatski tjednik, a zatim nije smio objavljivati sve do početka osamdesetih. Danas slovi kao vrhunski intelektualac, domoljubni konzervativac i hedonist, priređuje izložbe u galeriji Adris u Rovinju i završava brojne nezavršene projekte.

NACIONAL: Iako imate i godina i staža, je li vas odluka o umirovljenju ipak razočarala?
- Nije me razočarala, ne prosvjedujem, a ne spreman ni štrajk ni demonstracije. Naravno, osjećam se sposobnim za rad i planiram nove poslove. Zajedno s Predsjedništvom MH i vrijednom urednicom Jelenom Hekman pokrećem veliku Enciklopediju Matice hrvatske. Bilo bi lijepo da se za 170. obljetnicu pojavi prvi svezak, ili čak oba. Napisao sam monografiju o Vjeki Paraću. Završavam i vodič Moderne galerije, katalog retrospektive Ive Dulčića i monografiju o prijatelju Vatroslavu Kulišu. I dalje ću surađivati s galerijom Adris u Rovinju, koja je postala svojevrsnom izlož benom filijalom najboljih hrvatskih javnih i privatnih zbirki. Dovršavam i malu knjigu o Vladimiru Beciću i još toliko toga, uključujući pjesme i zapamćenja, no pitanje je što ću od toga uspjeti napraviti.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni izborom svoje nasljednice Biserke Rauter-Plančić na čelu Moderne galerije?
- Moderna galerija je dio mog života, ali ipak nije moja nego nacionalna galerija i bilo bi neumjesno da se kritički izjašnjavam o svojoj tek imenovanoj nasljednici. Biserka Rauter-Plančić je moja kolegica iz davnih dana, dobro se poznajemo i često smo i uspješno surađivali. Mislim da će uspjeti dati svoj ton galeriji, jer ima jasnu ideju o tome što je Moderna galerija i koja joj je zadaća. Osim toga, ona je radila na izložbama Jurja Plančića, Slavka Kopača i Lea Juneka tako da vjerujem da ima ljubavi, znanja i iskustva za taj posao.

NACIONAL: Kao ravnatelja Moderne galerije optuživali su vas zbog duge obnove, a na kraju su vaš stalni postav neki ocijenili lošim. Mislite li da ste neke razočarali?
- Kad ste na odgovornoj javnoj funkciji, ne možete se orijentirati prema ukusu i željama drugih, nego morate ostvarivati svoju viziju. Sve drugo bio bi pokušaj da se zadovolji neka grupa, struja, strančica, sitni interes ili mlaka strast, a to uvijek završi jadno. Oponentima i kritičarima uvijek sam javno odgovarao pa ću i sada ponoviti: nije istina da galerija nije radila godinama! Galerija je i za rata bila otvorena svakog dana za studente i stručnjake, ustrajno obnavljana, a priredili smo i nekoliko značajnih, velikih izložbi u inozemstvu. Rekonstrukcija zgrade odvijala se sporo jer je zgrada bila u katastrofalnom stanju, dokumentacija nepotpuna i neprecizna, a dotacije smo dobivali u velikim razmacima, ali malim obrocima, no nikoga za to ne krivim jer je to bilo ratno i poratno doba. Samo ću zahvaliti arhitektu Željku Kovačiću na velikom udjelu u obnovi.

---

S PRIJATELJEM DR. ĐUROM PALAJIĆEM na Picassovoj izložbi u Muzeju moderne umjetnosti u MontrealuNACIONAL: Koju od inozemnih izložbi smatrate svojim najvećim uspjehom?
- Ponosan sam na izložbu “Nova hrvatska umjetnost“, koju sam usred rata radio s kolegama Mladenkom Šolman i Zdenkom Rusom. Na toj smo izložbi okupili mlade i kvalitetne umjetnike, ali nikoga nismo pitali za nacionalno podrijetlo. Pitali smo: Smatrate li se hrvatskim umjetnikom? Svi su se pozvani, s iznimkom jedne osobe, bez obzira na podrijetlo, izjasnili hrvatskim umjetnicima. To je zapravo bila demonstracija ljudske solidarnosti, hrabrosti i pameti naše mladosti u trenutku kad je pola Hrvatske bilo pregaženo. Ta je izložba poslije u reduciranom obliku prezentirana u najvećim muzejima Čilea, Bolivije, Argentine i Brazila, gdje je imala izniman odjek. Zadovoljan sam i organizacijom kompleksne izložbe “Sto godina suvremenog hrvatskog pejzaža“ 1991. u Milanu, te hrvatskim postavima na četiri biennala - dvaput u Veneciji, zatim u Kairu i Istanbulu. Uspjela je izložba Grupe trojice - Vladimira Becića, Ljube Babića i Jerolima Miše u Madridu, te pridodanog španjolskog ciklusa izvrsnog Ljube Babića, koji je oduševio Španjolce. U to ratno vrijeme mi smo svijetu, koji nas je percipirao zahvaljujući agilnoj srpskoj propagandi, kao ustaše, genetske zločince i fašiste, odgovarali hrvatskom umjetnošću, uljudbom, tolerancijom. Posebna je priča bila retrospektiva Vlahe Bukovca u Pragu 2000. godine.

NACIONAL: Vi ste pjesnik, likovni kritičar, organizator izložbi, ravnatelj i predsjednik Matice hrvatske, a povremeno ste iskazivali i jake političke ambicije. Koja vam je od tih uloga najbliža?
- Ta područja nisam osjećao kao različita jer su se uvijek nadopunjavala. Biti pjesnik nije zvanje, to je prije privatni hobi, dio mog zanimanja za literaturu, koju sam uz povijest umjetnosti i studirao. S literaturom se stalno susrećem pa i borim - u životu i u Matici hrvatskoj, a ravnatelj Moderne galerije bio sam kao povjesničar umjetnosti, koji se hrvatskom umjetničkom produkcijom 19. i 20. stoljeća bavi ustrajno već 50-ak godina. No nikada nisam imao političkih ambicija niti sam se natjecao za neku političku funkciju. U poplavi strančarstva nisam pripadao ni jednoj stranci niti sam na taj način pokušavao graditi ili osnažiti svoju karijeru. Kad mi je predsjednik Tuđman nudio neke političke dužnosti, primjerice, Ministarstvo imformacija ili u jednoj kombinaciji mjesto zamjenika ministra vanjskih poslova, svaki put sam na ponudi zahvalio i odgovorio da već imam svoje ministarstvo - Modernu galeriju. Nisam imao drugih ambicija, osim rada u struci i pisanja. I zadovoljstva u životu: lijepog putovanja, čaše vina, dragih osoba u blizini.

NACIONAL: U medijima su vas svrstavali u razne političke opcije, od proljećara do fašista. Koja je vaša politička opcija?
- Ne smatram se ni ortodoksnim desničarom, a kamoli fašistom. To je terminologija nepismenih i profesionalnih denuncijanata. Vezan sam uz neke politički konzervativne ideje, ali sam istodobno otvoren prema nizu modernih težnji u školstvu, kulturi, ekologiji, zdravstvu. Iako nisam imao političkih ambicija, smatram da je dužnost svakog građanina da se politički angažira, odnosno intervenira oko rješavanja zajedničkih pitanja. Primjerice, angažirao sam se u zakladi “Za istinu o Domovinskom ratu“, trudio sam se da se optuženim hrvatskim generalima osigura pravna i financijska pomoć i nikad nisam skrivao da mislim da je jedinstven slučaj u povijesti da su pod firmom OUN-a optuženi generali, koji su branili svoju zemlju, a nisu optuženi oni koji su je napadali. To su paradoksi svijeta u kojem živimo i s kojima se ne mogu složiti.

SA SLIKARIMA ANABEL ZANZE, s kojom živi, i prijateljem Vatroslavom Kulišem na HvaruNACIONAL: Prije tri godine navodno ste trebali biti predsjednički kandidat desnice, što je po nekima izvorima organizirao Davor Štern. Je li to bila istina?
- Nikada nisam bio ničiji kandidat, a kamoli desnice. Davor Štern je prije bio blizak HDZ-u i predsjedniku Tuđmanu, a sada je bliži HSLS-u. Gdje tu nalazite desnicu? Takvo olako svrstavanje ljudi u desnicu ili ljevicu pojednostavljen je pogled na stvarnost i dokaz da su ti pojmovi preživjeli i posve neprikladni za ozbiljne razgovore. Osim toga, koja bi to desnica ili ljevica mene istaknula kao svog kandidata, a zaobišla svoju nomenklaturu? Je li to nekome trebalo kako bi bolje istaknuo svoj svijetli lik na tamnoj podlozi moje malenkosti ili je posrijedi neki drugi motiv, zaista ne znam. Ne zanima me.

NACIONAL: Kako je na vaše formiranje utjecao vaš otac, zaposlen u Ministarstvu pomorstva NDH?
- Moj otac je cijeli život crtao pomorske karte - bio je kartograf, a radio je od 1934. u Hidroinstitutu ondašnje Jugoslavenske kraljevske mornarice. Bio je apolitičan čovjek, no feralovcima je bilo važno reći da je on radio u Ministarstvu pomorstva NDH jer su iz toga mogli zaključiti kako sam ja nasljedni ustaša. Kad su Talijani 1941. okupirali Split, mom se ocu nije mililo raditi pod talijanskom okupacijom. Tada je nova hrvatska vlast prebacila Hidroinstitut u Zagreb i on se zajedno s obitelji također preselio u Zagreb gdje je nastavio crtati pomorske karte. Kao i mnogi ljudi, on je tajno, u zamračenoj sobi našega stana u Gundulićevoj 23, slušao Radio London, Glas Amerike i postaju Govori Moskva, a ja sam s osvijetljene skale našeg radioaparata precrtavao slova koja su se jedina nazirala u mraku. To su bili nazivi gradova i tako sam naučio u četvrtoj godini čitati i pisati. Život u Zagrebu najteže je padao mojoj majci, koja nije radila, dok sam se ja kao klinac najlakše snašao, jer sam imao puno dvorište prijatelja i prijateljica. U Zagrebu smo živjeli do 1945. a zatim je otac ponovno premješten u Split, i mi s njim, gdje je nastavio raditi u istom onom Hidroinstitutu, u kojem je crtao svoje karte prije rata i za vrijeme rata u Zagrebu. Potkraj rata prošao je teške kušnje: prvo su ga u Zagrebu uhapsili ustaše, jer je svom najbližem kolegi A. Milohnoji, također crtaču pomorskih karata i simpatizeru partizanskog pokreta, pomogao da pobjegne pred policijom, a zatim su ga u Splitu uhapsili oznaši smatrajući ga simpatizerom NDH. Nagrađen je s nekoliko mjeseci prisilnog rada na iskrcavanju vreća s cementom, hranom i koječim drugim s američkih brodova i prekrcavanju tog tovara u sovjetske brodove u Splitu i Kaštelima. Jednog su ga dana, uz ispriku, ravno iz zatvora premjestili na ispomoć u Vladinu Komisiju za razgraničenje između Jugoslavije i Italije, gdje je kao kartograf radio zajedno s novinarom Ivom Mihovilovićem, geografom Josipom Roglićem i čuvenim svećenikom don Božom Milanovićem i mnogim drugima. Nakon više godina pozvao ga je Miroslav Krleža u Leksikografski zavod da radi kao crtač. Na mene je utjecao tako što me naučio da se pošteno živi od rada svojih, a ne tuđih ruku.

NACIONAL: Kako ste doživjeli Zagreb kad ste 1958. došli na studij?
- Najviše su me fascinirali zvukovi starih tramvaja oko Esplanade i u Ilici. To su bili zvukovi koje sam pamtio iz djetinjstva. I ti su mi zvukovi pomogli da se brzo udomim u Zagrebu. Prvi stan iznajmio sam u Maksimirskoj 36, tik iznad tramvajske stanice. Ubrzo sam ocu napisao pismo u kojem sam ga oslobodio financijske brige za svoj studij. Naime, imam dvije sestre koje su odrastale pa sam svojoj obitelji morao smanjiti troškove. Ocu je pao kamen sa srca, a mene je u taj čas uhvatila panika hoću li moći preživjeti. Radio sam korekture u “Mladosti“, cijepao drva i unosio umirovljenicima ugljen, zatim sam farbao moderni željezni namještaj, davao instrukcije, pisao stručne radnje... Kad je došlo ljeto, nagradio sam se putovanjem na Biennale u Veneciju, koji me toliko ponio da sam shvatio da je umjetnost, a ne pravo, moj svijet. Nakon povratka upisao sam komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, gdje sam stekao mnoge tadašnje prijatelje, primjerice, Dubravka Horvatića, koji mi je otvorio prozor u suvremenu hrvatsku književnost posuđujući mi knjige Vlade Gotovca, Ivana Slamniga, Dubravka Ivančana i Antuna Šoljana. Kolega mi je bio i redatelj Tomislav Radić, a družio sam se i s pokojnim fotografom Nenadom Gattinom s kojim sam puno radio, vina popio i kamenica progutao. Zadužio me i majčin rođak Ivo Šuste, negdašnji Hajdukov prvotimac i Gusarov veslač, koji je imao razumijevanje za moj tada nemirni duh - poklonio mi je pisaću mašinu Olivetti-Studio. I danas je koristim.

BROJNA OBITELJ S djecom, unucima, prijateljima i galeristom Žarkom Dečijem na otvaranju izložbe 'Hrvatsko slikarstvo 1880.-1945. u privatnim zbirkama' u Klovićevim dvorimaNACIONAL: Tko je na vas ostavio najveći trag?
- Sjećam se svojih profesora Ive Hergešića i Grge Gamulina. Najbliži mi je bio Radoslav Putar, bio sam dobar s Marinom Tartagliom, volio sam Frana Šimunovića i Kseniju Kantoci, sretao Ivana Lovrenčića, Julija Knifera i Ivana Kožarića. Zatim su tu bili Miljenko Stančić, Ljubo Ivančić i Oton Gliha s kojim se lijepo pjevalo, jelo i pilo.

NACIONAL: Kako ste postali tajnik Matice hrvatske s 27 godina?
- Na natječaju za tajnika Matice hrvatske moj protukandidat bio je književnik Antun Šoljan. Kad sam izabran, osjećao sam se nelagodno, kao krivac. Po mojim kriterijima on je bio pozvaniji za taj posao. Međutim, komisija je odlučila u moju korist smatrajući da je Šoljan suviše poznat i formiran pisac, te da se neće moći potpuno posvetiti poslu tajnika. On je to mirno prihvatio i ostali smo do kraja u kolegijalnim odnosima.

NACIONAL: Gdje vas je dočekalo hrvatsko proljeće?
- Te 1971. godine pokrenuo sam Hrvatski tjednik i uređivao prvih 13 brojeva, bio urednik Kola i radio retrospektivu grupe Zemlja, a u jesen Emanuela Vidovića u Umjetničkom paviljonu. Rodilo mi se prvo dvoje djece, Antiša i Žuva, živio sam u Studentskom gradu u Dubravi i nisam imao ni auta ni telefona. Bilo je puno posla, stalne jurnjave i vječnog kašnjenja. A onda smo ubrzo gledali slom ideja za koje smo se borili, počeli su progoni, preslušavanja, hapšenja. Privodili su me u Đorđićevu i Petrinjsku mnogo puta tako da sam se tamo osjećao kao stanar. Nisam bio uhapšen, imao sam sjajnog odvjetnika Ladislava Grujičića i još me peče savjest što mu nisam dolično zahvalio za sve što je za mene činio. A onda su me počeli pozivati da budem svjedok u procesima protiv najozloglašenijih prvaka tzv. hrvatskog proljeća: zvala me obrana Šime Đodana, branitelji Marka Veselice. Davao sam iskaze u korist optuženih tako da su me brzo otpuštali. Bilo je i smiješnih slučajeva. Jedan me istražitelj pitao znam li što o Tuđmanovim pripremama za kupnju ratne flote za Hrvatsku. Iako je u tim bunkerima bilo vrlo neugodno, glasno sam se nasmijao: Kojim bismo novcem kupili tu flotu i gdje bismo je poskrivečki držali? Uvijek su postavljali pitanja kojima je trebalo teretiti Đodana, Veselicu, Tuđmana i Ivičevića, koje su htjeli “utopiti“.

NACIONAL: Kako ste živjeli nakon sloma hrvatskog proljeća?
- Bio sam izbačen s posla nakon Karađorđeva, kao i svi u Matici hrvatskoj, koja je ugašena. To je bilo teško razdoblje i tada sam upoznao ljude neljude i ljude - ljude, no pamtim i nezaboravnu ljudsku gestu slikara Miljenka Stančića, koji mi je za teški Božić 1971. ostavio pred vratima stana golemu crnu vreću punu hrane i darova za djecu. Kad sam se navečer vratio kući i opazio pred vratima crnu vreću, ukočio sam se od straha pomišljajući da je u njoj možda eksploziv. Kad sam se primaknuo i osjetio miris pečene purice, otvorio sam je i pronašao Stančićevu poruku: “Vama i mališanima, da osjetite Božić“. Stančić je bio nadahnut čovjek, ali nije bio tip narodnog heroja i znam koliko ga je koštalo da tu vreću donese do mog stana i tamo je s potpisom ostavi. I zato ću tu gestu pamtiti do kraja života. Najviše me pogodilo što sam ostao bez pasoša. Danas sam sretan što je tako ispalo jer da sam tada otišao van, vjerojatno bih se skrasio, povukao sa sobom obitelj i nešto radio, i nikad ne bih došao do Moderne galerije.

NACIONAL: Kada ste ponovno počeli objavljivati?
- Tadašnji ravnatelj Nakladnog zavoda Pero Budak sažalio se nad sudbinom mlađeg kolege i svesrdno se borio da me zaposli na mjestu urednika. Nailazio je na brojne otpore, međutim, on je na takve intervencije duhovito odgovarao kako su oni u Nakladnom zavodu Matice hrvatske puni raznih bacila tako da jedan više ili manje neće ništa značiti. Urednik sam bio od 1972. do 1989. godine, uz Branimira Donata, i uredio sam niz edicija, primjerice, Hrvatske povjesnice i Sabrana djela Williama Shakespearea. I danas sam mu neizmjerno zahvalan na tom angažmanu, jer mi je skratio egzistencijalne muke, a s druge mi je strane pomogao da ponovno počnem objavljivati. Naime, potkraj godine tiskao mi je zbirku prethodno objavljenih likovnih kritika “Tkalac na propuhu“. Ta knjiga omogućila mi je da počnem objavljivati u niskotiražnim publikacijama. U isto vrijeme počeo sam organizirati male izložbe u likovnom salonu obitelji Schira u Preradovićevoj ulici. Iako sam priredio 50-ak izložbi, novinari su nas isprva ignorirali, sve dok počtkom 80-ih u salon nije navratio Davor Šošić, tadašnji glavni urednik Vjesnika. Privukla ga je izložba i u Vjesniku je objavljena mala notica, a nakon toga su nas počeli primjećivati i drugi.

NACIONAL: Vaše mediteransko podrijetlo najviše se očituje u erosu. Kako danas gledate na svoje brakove i bivše žene?
- Nerado o tome razgovaram, osjećam to dijelom svog privatnog života. O bivšim ženama ni jedne ružne riječi. Crkva, prema kojoj nisam ravnodušan, neće mi nikad oprostiti te moje postupke. Uvijek sam se trudio da moja djeca iz tih brakova i dalje ostanu i moja djeca, da se doživljavaju kao prava braća i sestre. Zbog toga sam sretan. Zadužila me Anabel Zanze, s kojom danas živim. Ona je došla iz Dubrovnika tako da mi se opet u život vratio dragi Mediteran. Diplomirala je grafiku na zagrebačko Akademiji likovnih umjetnosti kod Ante Kuduza. Dobro se razumijemo, dijelimo radni prostor, putujemo; ona je u moj život unijela puno reda i mira. Nadam se da će to potrajati. Što još reći? Zadovoljan sam, sve je na kraju ispalo dobro.

'Nikad nisam bio ničiji kandidat'

O novinskim napisima da je prije tri godine trebao biti predsjednički kandidat desnice Zidić kaže: "Nikad nisam bio ničiji kandidat, a kamoli desnice. Nitko me ni iz kakve desnice ili ljevice nije o tome ništa pitao. Je li to nekome trebalo kako bi bolje istaknuo svoj svijetli lik ili je posrijedi neki drugi motiv, zaista ne znam."

Biografija

1939. rođen u Splitu
1958. počeo studirati u Zagrebu
1960. zbirka likovnih eseja "Uhodeći more"
1966. postao tajnik Matice hrvatske
1969. zbirka likovnih kritika "Tkalac na propuhu" uređivao časopise "Razlog", "Kolo", "Život umjetnosti"
1971. pokrenuo Hrvatski tjednik, uređivao Kolo i pripemio izložbe grupe Zemlja i Emanuela Vidovića; dobio otkaz i bilo mu zabranjeno objavljivanje
1972. urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske
1996. "Ogledi o Vaništi"
1999. ravnatelj Moderne galerije
2002. postao predsjednik Matice hrvatske - objavio brojne knjige eseja, kritika i studija te likovne monografije
- dobio brojne nagrade