UOBRAŽAJ

(mentalni skeč)

Kada se Hrvoje Radoš jednog jutra probudi, nakon nemirnih snova, pritiskom prsta kao da dubi izlaz iz začaranog sna smirivši budilicu, osjeti se razdraženo i nepovezano jer shvati da se, preko noći, pretvorio u Srbina.

Naglo ustane i promotri se u zrcalu. Tijelo je ostalo isto, kao obično zadebljano na trbuhu, visoko uzdignutih ramena, krupnih očiju prodorna i bistra pogleda. Ali osjećaj nespokoja lomio mu je čvrstoću misli. Ipak se nije mogao podulje razgledati na samozadovoljan, svakidašnji, način. Ogorčenje mu se gumbalo prsima, a ostvaraj predrasude koja mu produlji kitu ipak je bila manje radosna. Smjesta Hrvoje posegne za osobnom u novčaniku. Načas se smiri jer pronađe opravdanje tjeskobna nemira u potrazi za sobom. Ali tada se još i više unepokoji. Iskaznica je bila različita: lična karta, smećkasta knjižica, izdana u Beogradu pa u strepnji nadolazeće bojazni, posegne po ladicama i izvuče izvod iz matične knjige rođenih gdje je u rubrici nacionalnost: srpsko bilo neumoljivo otisnuto.

Panika ga obuzme naskroz pri brzim provjerkama ostalih dokumenata, a kako je nestajala pojavi se razočaranost. Zakleckaj koljena se upne te Hrvoje Radoš sjedne shrvan i tupkast. Pokuša misliti, ali neobjašnjiv strah i asptraktna praznina, gotovo punija i od kite, okupira mu glavu. Zatim trkne do kuhinje. Iz kredenca izvadi bocu francuskog konjaka.

Nagon da se treba najprije smiriti kako bi tek onda, polako, objektivno, porazmislio, bijaše jak. Prvi gutljaj ga strese, ali ne od žestine već od oćuta čiste duple prepečenice. Pogleda etiketu: Šljivovica, punjeno u Kruševcu. Gnjevno, ostatak iz usta, pljune u sudoper i na brzinu, grgljajući stane ispirati smrdljiv zadah. Odluči telefonirati prijateljima, smišljajući objašnjenje problema, a da se to ne protumači kao puka zajebancija, ili, nedajbože, provokacija. Posegne za cigaretama, no kad vidje da je jučerašnja Croatia postala niška Drina, srdito baci kutiju u smeće. Nazove prisnog prijatelja koji upita: „Što mu je?“ na njegov panični glas. Čim Hrvoje razveze priču primjeti kako mu je naglasak tvrđi, a izraz, kao da prati kitu, dulji kao kod Šumadinaca kakve je ponekad susretao. Naglo prekine razgovor i živčano se zašetkara po stanu. Usplahiri se kad mu padne na pamet narodska poslovica: ...što se babi snilo, to se babi htilo, ili obrnuto?, te da bi se izbjegao, upali radio. Radio Šabac zamijenio je dojučerašnju frekvenciju prvog programa Radio Zagreba. Divljački isčupa radio iz struje i stane se ushitreno odijevati pri pomisli kako mu samo šetnja može pomoći.

Odjeven, smogne snage ogledati se u zrcalo. Šajkaču na glavu, ljutito smakne i baci je u kut. „Jebote, smanji čoveče doživljaj!“ pa sočno opsuje, glasnije negoli tresne vratima kad izađe.

Vani, osjeti kako ga hladan zrak vazduši te mu podaruje koncentraciju.

Čuđenje prema samom sebi, osjeti smirenije i načelnije, a ugodu potpunije; ova mu između upita i odgovora, umilno zibaše kitom. Njeno produljeno klackanje brisalo mu je onemoćalost, a ujedno i vraćalo potrebu za uobičajenim navikama. Na kiosku automatski kupi Ekspres politiku, sjedne u gostionu i zalista novine. Osjeti neobjašnjiv poriv prisnosti na odluke skupštine SR Srbije, a pobjedu Partizana nad Dinamom osjeti kao posebno olakšanje, blisko vlastitom trijumfu. Na prognozu, pak, kako će u istočnim dijelovima zemlje padati kiša malo se oneraspoloži, ali na kratku vijest o uspješnoj suradnji čačanske poljoprivredne zadruge i slovenske tvornice za preradu voća, popravi mu se raspoloženje, a preko ubojstva nekog bosanca u tuči prijeđe ravnodušno. A tek kad shvati kako je sve pročitao na ćirilici lice mu se ozari. Osjeti navalu ponosa te naruči i kafu i špricer na što ga konobar mrko pogleda i nevoljko usluži.

Hrvoje Radoš ispije oboje i shvati kako emocije sada doživljava puno razumnije.

Plati račun, a pri odlasku riječima upućenim konobaru: „...zadrži bakšiš!“, sam se sebi radosno nasmije. Kao da su riječi škakljivije čak i od same kite.

Na ulici osjeti se pretjerano normalnim te pomisli kako novo nacionalno ruho nije razlog da i dalje ne bude čovjekom. Zato smirenije zakorača dalje, tek se namah koreći što je bio tako netolerantan prema samom sebi u prošlim osjećajima, jer sve što mu se događa ne mijenja ništa na stvari u njemu samome. On i nadalje ima vlastiti red i navike, dapače.

U šetnji Hrvoje Radoš, posebno prikloni pozor izgledu prolaznika i primjeti kako se oni, u stvari, previše pretenciozno i evropski oblače. No osjećaj zajedništva mu se iznivelira uz prolazak pored pravoslavne crkve, a probuđena duševnost ga očovječi kad ugleda parkirane registracije BG i LE te se osjeti još više domaćinom u gradu, imajući višak sreće podijeliti i za došljake i za tuzemce. Upita i prolaznika: „Koliko je časova?“, na što mu ovaj odmrmlja vrijeme kao da je ono sastavni ton psovke, što Hrvoja još više ispuni nadljudnom nadmoći. Pa i pozdravljajući poznanika sa: „Pa gde si bre?“ kada je ovaj uzvratio da ga ne zajebava od ranog jutra, Hrvoja ipak obuzme veselje jer spoznaja da sve vrvi od neiskorijenjenog nerazumijevanja, a on, pak, jer je to prevladao može, bez ikakva ustezanja, osjetiti sasvim ispravan ponos.

Nešto poput erekcije, a bez dizanja kite.

Uđe u trgovinu i naruči leba i litro mleka. Prodavač se ogluši kao da je prečuo, ali pri ponovljenoj molbi sa posebno oduljenim naglaskom, prodavač zakipti, no ipak mu proda robu, makar ga skroz razdraži ono: „Stavite sve to lepo u kesu od plastike!“. Na ulici, nadalje, zafućka užičko kolo pa čak i započne usitnjeno hodati, na što se neki prolaznici zgroženo okrenu. Pomno razgleda ponovno pravoslavnu crkvu, malo podalje i partijsku zastavu; samo jedna riječ: divljenje. U knjižari kupi knjigu i naglasi neka bude u Bigzovom izdanju.

Osjeti kako ga uzbuđuju baš tipičnosti kojima je obrazac.

Kao da je zgodna pička koja će upravo poroditi sebe.

Od vesele obijesti, čak na jednom raskrižju stane, otkopča tri gornja gumba košulje, počeše se po prsima, glasno usekne, ispljune i na okolne komentare samo se osmiješi. Kao neprevediva spoznaja u kojoj je vlastita velikodušnost gotovo uzbudljivija od vlastite velekitnosti.

Na poslu je smjesta započeo pričati masne viceve o Srbima i Hrvatima, gdje na negodovanje kolegica i kolega: „Zašto uvijek nadrapa Hrvat?“, on nastavi ne obazirajući se. Potpiše dokumente ćirilicom i predloži kolegi navečer izlazak na dane pomoravskog folklora koji gostuje u gradu, na što ovaj odbrusi da ga to, uopće, ne zanima.

Poslije posla vrckavost mu nije minula.

Odluči kako bi mogao, možda, u bioskop, ali najprije pođe kući. Znao je Hrvoje, oblizujući se unaprijed da ga tamo čeka pasulj. Pri dolasku poljubi ženu tri puta u obraze, ona višak krivo protumači, opravda se prekovremenim umorom iz ureda, napetošću izostankom menstruacije, a on joj pokloni teglu ljutih papričica i bocu kosovskog vina te dva mala suvenirska opančića koja odmah zakuca na vrata kuhinje. Žena se začudi i počne ga analizirati pogledom, a kad Hrvoje upali radio i zapjeva uz neku novokomponiranu pjesmu čiji tekst kao da oduvijek zna, žena mu predbaci frazu o alkoholu i psihijatru.

Čuđenje na vlastitu tipičnost ne odluči mu reći.

Na njeno skanjivanje on se, više iz šale prekriži sa tri prsta i napomene da će malom biti ime Milojko, što ženu dotuče, naguta se apaurina i pođe u krevet. Na tv-u bijaše film iz domaćeg ciklusa: „Ubij me nježno“, Baštjana Hladnika pa ona ugasi televizor.

Navečer pristigne susjed te na njegovo inzistiranje da još na ulazu u stan kuša slatko još i pristane, ali kad ga Hrvoje Radoš ponudi, iznoseći na stol svu silinu nasjeckanih suhomesnatih drangulija te naturi, veoma uživljeno, temu razgovora o Karađorđevićima i njihovoj zasluzi na Balkanu, susjed počne više obraćati pažnju na pušenje cigareta. Hrvoje uvidi da nisu svi zainteresirani za zajedničku povijest pa, prelazeći preko nepodijeljene ljutnje, promijeni temu u aktualniju te napomene o nezadovoljavajućem položaju Srba na Kosovu. Susjed to donekle prihvati dotičući se Ilira, ali još uvijek predano gaseći cigarete i opčinjavajući se lelujavim vijugama dima.

Hrvoje Radoš razgovor navede k svestranijim temama, o nezaobilaznoj važnosti tradicije i kulturne samostalnosti Srba u prošlosti kada je ona bila sadržajnija, iako, u suštini, manja od njegove kite. Pokušao je sve odvesti i na šalu, ali susjed nađe razloge za odlazak.

Manjak cigareta i neprozračna, zadimljena, magla bili su mi tek najgluplji od njih.

Hrvoje Radoš uvidi nerazumijevanje i odbijanje prijatelja zbog urođenih malogrudnosti, čak mu je oprostio i zavist na veličinu uda jer ona i nije presudna u prijateljevanju. Upravo suprotno, manjak duše je taj koji ti ne dopušta razumijevanje. No, spoznaja ga ne skruši. Shvati da je tek odraz površnog razmišljanja punog uvriježenosti, a oni ne dovode do skupne istine, već samo do podjele mržnje.

Zato i uzme putnu torbu te utrpa u nju najosnovnije stvari. Napiše kratku, oproštajnu, poruku za ženu, jedva se prisjećajući nekih slova latinice te se potpiše tek otiskom prsta kao da je time općiji i zato značajniji za druge, a jedinstveniji za sebe.

Izađe bez osvrtanja.

Čas docnije seo je na voz za Beograd i doneo odluku da će tamo da nađe poznate i za prvu silu kod njih da se smesti. A pošto se voz jednolično kretao pored bandera, Hrvoje Radoš utone u misli. A bilo ih je tušta i tma! Naročito se isticala ova: „A šta ako će sutra da se probudi kao netko drugi, kao na primer Židov?! Šta, šta onda?“.

Tada se nasmeja jer bi mu jasno da nipošto ne može da se probudi kao Židov.

Može samo kao Jevrej.

Pokrije se preko očiju novinama, zamišljajući si glavić obrezanog kurca te se prepusti putovanju.

1985.