Amar Bukvić, 26-godišnji zagrebački glumac, tumači lik glavnog negativca u sapunici "Ponos Ratkajevih" producentske kuće AVA, koja se svakodnevno emitira na Hrvatskoj televiziji. Mnogi susjedi i prolaznici poistovjećuju ga s likom prijetvornog Vilka Oreškovića, kojeg glumi u serijalu. Prošlo je ljeto u Avinoj produkciji snimio još jedan negativan lik, mladića Tomu sklonog tučnjavama i pljački, u serijalu "Ja, Che Guevara" koji bi se uskoro trebao početi prikazivati na televiziji.
U seriji RTL-a "Bibin svijet", Amar Bukvić svojevremeno je glumio ne baš radišnog prodavača Milivoja. Prvu veću ulogu ostvario je u predstavi "Veliki bijeli zec" Ivana Vidića, u režiji Ivice Kunčevića, u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Uloga u predstavi "Kako misliš mene nema?", koju je Amar Bukvić osmislio još na studiju glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu s prijateljem Filipom Juričićem, do sada mu je najdraža i najzahtjevnija. Usto je i najuspješnija, jer je za nju dobio nagradu Zlatni smijeh na Danima satire u Zagrebu i nagradu na festivalu Zlatni lav u Umagu, kao i prošlogodišnju Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. U nagrađivanoj ulozi, također nije baš uzorit mladić.
U razgovoru za Extru, Amar Bukvić odavao je dojam pristojnog i lijepo odgojenog mladića iz glumačke obitelji. Njegov otac Amir bio je trideset godina glumac zagrebačkog HNK i dramski pisac, majka Hasija svojevremeno je glumila u Narodnom pozorištu u Sarajevu, dok je njegova pet godina starija sestra Aida poznata kazališna redateljica i docentica na Akademiji dramske umjetnosti. Uloga negativca je njegova potpuna suprotnost.
"Ljudi na ulici znaju vikati za mnom kako sam zloban i okrutan. Mole me da se napokon promijenim i popravim. Čak se i moja baka uživjela u moju ulogu i čudi se što se to sa mnom događa! No, ima i pohvala. Neki dan su nas dva pristojna policajca pustila i progledala nam kroz prste, jer im se sviđa moj lik u sapunici."
EXTRA: Kako ste se snašli u svim tim ulogama negativaca?
- Na neki način mi je zahvalno glumiti negativne likove. Glumački imam puno više prostora za izražavanje, pogotovo u sapunici. To je uistinu moja čista suprotnost. Pozitivni likovi koji se provlače iz epizode u epizodu teži su za odglumiti. Nema u njima toliko izazova i po meni su dosadniji od negativnih likova. Na kraju, jednako je teško u 180 epizoda odglumiti i dobrog i lošeg dečka.
U visokobudžetnoj seriji "Ja, Che Guevara", koja ima dvanaest epizoda, glumim jednu od pet glavnih uloga mladića iz kvarta koji od malih sitnih kriminalaca postaju veliki kriminalci. Ta priča mi je bliska i iz moga kvarta, u kojem sam također viđao takve dečke koji su krenuli stranputicom.
EXTRA: S kolegom Filipom Juričićem odrastali ste u istom kvartu, Vrbanima. Koliko ste bili inspirirani upravo tim naseljem i odrastanjem u njemu?
- Poprilično. Znamo se dosta dugo. Radili smo i prije zajedno, no najviše na predstavi "Kako misliš mene nema?", koja je nastala prema ispitu iz scenskog pokreta na Akademiji, kod Ivice Boban. Filip i ja smo zajedno radili i stvorili ta dva lika koja su iz teškog nižeg staleža i problematičnih obitelji, bez očeva. Škola im baš i ne ide, ali su strašno pozitivni i simpatični. U malim stvarima vide sreću. Matko Raguž iz Exita gledao je tu našu ispitnu predstavu i ponudio nam da napravimo drugu. Tri mjeseca smo radili na njoj. Ona započinje s ta dva lika, ali je prikaz današnjeg društva.
Premijeru smo imali prije godinu dana i odigrali smo je već sedamdeset puta, prošli s njome pola Hrvatske. Dobila je pozitivne kritike, ali najbolja reklama joj je ta da se i danas za nju mora unaprijed rezervirati karta. Redateljica predstave je Ivica Boban, a dramaturginja Olja Lozica.
EXTRA: U stvarnosti ste potpuno drukčiji. Završili ste program međunarodne mature u XV. gimnaziji i planirali nastaviti studij ekonomije u inozemstvu. Kako to da ste ipak odlučili upisati glumu?
- Kazalište mi je uvijek bilo blisko. Tata je radio godinama u zagrebačkom HNK kao glumac. Prestao se baviti glumom i sada piše drame. Mama se isto nekoć bavila glumom i to u Narodnom pozorištu u Sarajevu, gdje su se ona i tata i upoznali. Kad je tata došao u Zagreb i upisao glumu, rodila se i moja sestra Aida. Mama je odlučila prestati s glumom. Završila je pravo i sada radi u jednoj tvrtki. Hobi joj je slikanje i imala je nekoliko svojih izložbi. Još kao osnovnoškolac sam polazio dramsku grupu u Zagrebačkom kazalištu mladih. No, nisam se nekako vidio u tome. Kada je došlo vrijeme za upis na fakultet, stjecajem okolnosti sam se spremio za prijemni na Akademiji. Imao sam pripremljen monolog iz srednje škole koji smo morali napraviti za hrvatski. Spremio sam još jedan monolog i tri pjesme. Prošao sam prijemni i upisao Akademiju, a dan kada sam je upisao možda mi je jedan od najljepših u životu.

Više u novoj Extri...