LJUBIŠA SAMARDŽIĆ, zvijezda partizanskih filmova Posljednjih tjedana, na kioscima se pojavio zanimljiv serijal partizanskih filmova: nakon epopeja “Kozara” i “Sutjeska”, serijal je nastavljen “Diverzantima”, prvim samostalnim cjelovečernjim filmom bosanskog redatelja Hajrudina Krvavca (1926. - 1992.). S obzirom na to da će nakon “Diverzanata” biti objavljen još jedan Krvavčev, vjerojatno najbolji film “Most”, eto prigode za podsjećanje na jednog od najgrublje podcijenjenih autora jugoslavenske kinematografije, čije vrhunske akcijske filmove mnogi povjesničari i kritičari neopravdano doživljavaju kao šund. Takav je i Daniel J. Goulding, američki profesor filmologije i autor u Hrvatskoj prevedene povijesti jugoslavenskog filma nazvane “Jugoslavensko filmsko iskustvo”, u kojoj se Krvavac i ne spominje. Ništa čudno, u tristotinjak stranica dugoj i sumanuto površnoj knjizi evolucionističkog shvaćanja filmske povijesti, prema kojem se svi drugi stilovi javljaju samo zato da bi, na njihovim razvalinama, jednoga dana nastao “sveti” modernizam, ne spominje se, primjerice, Zoran Tadić, apsolutno najznačajniji hrvatski redatelj posljednjih 30 godina i uz Slobodana Šijana prvo filmsko ime kinematografije 80-ih. Gouldingova knjiga je samo malo radikalnija, prosrpska varijanta dugo godina dominantnog uvjerenja kako je bivša kinematografija postojala zbog “crnog talasa” i eventualno slovenskog i hrvatskog filmskog modernizma, te kasnije “praške škole” i Kusturice, uvjerenja prema kojem je drugorazredni modernistički film uvijek bolji od vrhunskog filma klasičnog narativnog stila. Posljedica je to činjenice da je, osim u neposrednim poratnim godinama, prije Krležina “Ljubljanskog referata”, modernizam u Jugoslaviji bio umjetnički izraz vladajuće partije, u slikarstvu, arhitekturi, literaturi, a kasnije i na filmu. To se pokazalo kobnim za karijere brojnih majstora klasične naracije koji su 60-ih godina ili teže dobivali nove projekte ili, poput Branka Bauera, nepotrebno klasični stil pokušavali promijeniti u modernistički (“Četvrti suputnik”, “Doći i ostati”), samo zato što je drugovima koji su odobravali nove filmove rečeno da su nerazumljivi filmovi važniji od razumljivih. Mnogo starih majstora je u međuvremenu revalorizirano, najranije Bauer a najkasnije Hadžić, potpisnik pola tuceta vrlo dobrih, autorski konzistentnih filmova. Posljednjih se godina, s one strane Drine, sve više čuje da je vrijedan autor i Žika Mitrović, majstor partizanskih akcijskih filmova poput “Signala nad gradom” i “Kapetana Lešija”, srpski pandan Hajrudinu Krvavcu. Krvavac također ima brojne fanove, no i oni ljubav prema njegovim filmovima opravdavaju izvanfilmskim razlozima, upozoravanjem na bliskost Krvavčeve estetike sa stripovima i pop kulturom, kao da sumnjaju da je ipak riječ o nečem drugorazrednom. Kao što je u svoj rad nepotrebno sumnjala Zagorka, kada se od snobova i muških šovinista branila govoreći da nije romanopisac nego novinarka i da je pisala samo za propagandu protiv njemačkih romana. Šteta, jer Krvavac je bio vrlo dobar redatelj, za čiju revalorizaciju postoji dovoljno filmskih razloga. O tome svjedoči i njegov uspjeli cjelovečernji debi “Diverzanti”, nakon kojeg su slijedili odličan “Most”, te odavno kultni “Valter brani Sarajevo” i “Partizanska eskadrila”.

Fanatik akcijskog filma i sljedbenik klasičnog narativnog stila, zaljubljen u likove profesionalaca i pustolova, Krvavac je snimao dramaturški jednostavne no iskrene, zabavne i emotivne filmove o klasičnim ljudskim vrijednostima - prijateljstvu, odanosti cilju i herojstvu, koji iz današnje perspektive izgledaju profesionalnije, nadahnutije i poštenije od modernističkih zagledavanja u strane trendove njegova zemljaka Bate Čengića, kao što, primjerice, filmovi klasičnog hrvatskog narativca Branka Baura djeluju neusporedivo superiornije od partijskih modernizama Vatroslava Mimice.

Poetikom bliži hollywoodskom redatelju pustolovne akcije Raoulu Walshu nego jugoslavenskoj kinematografiji, filmovi Hajrudina Krvavca, uz ostalo, upućuju na golemi estetski i značenjski potencijal žanra partizanskog filma. U doba kada se partizanima, čini se zauvijek, opraštaju masovni poratni zločini, možda nije najpopularnije zagovarati partizanske filmove, no riječ je o iznimno potentnom žanru koji je autorima pružao velike mogućnosti. O tome svjedoče vrhunski filmovi poput Pavlovićeve “Zasede” i “Hajke”, Petrovićeva “Tri” i najboljih filmova Antuna Vrdoljaka “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor”. Vrijeme je da im, u žanrovskom panteonu, napokon pridružimo i razigrane akciće Hajrudina Krvavca, čovjeka koji je umro u opkoljenom Sarajevu, dok su ga uništavale granate njegova “Valtera” Bate Živojinovića.

JAGANJCI I LAVOVICONTINENTAL FILM
Nakon podulje, sedmogodišnje pauze, Robert Redford vratio se režiji političkom dramom "Jaganjci i lavovi". Utemeljen na scenariju Matthewa Michaela Carnahana, koji je mnogo bolji posao napravio pišući "Kraljevinu", sedmi Redfordov film donosi devedeset minuta pristojno režirane i inteligentne zabave, no ostaje u sjećanju otprilike koliko i neki rutinski televizijski izvještaj iz Iraka. Sve je u "Jaganjcima i lavovima" uzorno i na svome mjestu, a ni Redfordovo propovijedanje političke korektnosti nije odveć eksplicitno, no priča je estetski i značenjski presiromašna za poruke koje bi njome redatelj želio poslati. No to je problem gotovo svih Redfordovih redateljskih ostvarenja.
Lions for Lambs, am. polit. drama, 2007.
R: Robert Redford
GL: Tom Cruise, Meryl Streep, Robert Redford, Michael Peña
FILM: 3 i pol
DVD: 3NEUSTRAŠIVACONTINENTAL FILM
Bilo da je riječ o remek-djelima poput "Mona Lise" i "Kraja ljubavne priče" ili promašajima kakvi su "Mi nismo anđeli" i "U snovima", filmovi Neila Jordana nikada nisu nezanimljivi. Takav je slučaj s "Neustrašivom", dramaturški površnom kriminalističkom dramom koja, međutim, sadrži nekoliko vrlo dobrih scena i - poput svih priča o osveti - u sebi krije brojne ideološke subverzije. Neki su otišli toliko daleko da su film protumačili kao hollywoodsko opravdavanje američke imperijalne politike, no bilo kako bilo problem "Neustrašive" ne leži u ideologiji nego krhkim glavnim likovima i činjenici da scenarist i redatelj nisu znali što s njima, jednom kada ih priča napokon spoji.

The Brave One, am.-austral. krim. drama, 2007.
R: Neil Jordan
GL: Jodie Foster, Terrence Howard, Nicky Katt, Naveen Andrews
FILM: 3
DVD: 3

INTERVJUVTI
Pokojni nizozemski filmaš Theo van Gogh pripremao je sam američku preradu vlastitog filma "Intervju", koju je nakon njegove tragične smrti realizirao Steve Buscemi. Niskobudžetna Buscemijeva drama o razočaranom političkom novinaru koji, protiv svoje volje, mora odraditi intervju s razmaženom hollywoodskom zvjezdicom, većim je dijelom odlična, dok god Buscemi inzistira na realističnosti dijaloga i likova, no dojam poprilično kvari razočaravajuća, "preokretna" završnica. Ipak, "Intervju" svakako vrijedi pogledati, ako ni zbog čega drugog onda zbog odličnih nastupa Buscemija i Sienne Miller, čiji se filmski likovi ne razlikuju mnogo od onih koje igraju u stvarnim životima.

Interview, am. drama, 2007.
R: Steve Buscemi
GL: Steve Buscemi, Sienna Miller, Tara Elders
FILM: 3
DVD: 2