U namjeri da postigne konkurentnost naspram Japana i SAD-a koji su daleko odmakli, uz ostale činjenice, veliki problem Europskoj uniji (EU) predstavljaju novopridošle članice, ali i one koje su u predpristupnoj fazi poput Hrvatske. Naime, jedan od glavnih preduvjeta za ovakav razvoj situacije bilo je i povećanje izdvajanja tri posto BDP-a EU-a za istraživanje i razvitak zaključno s 2020. godinom, ali notorna realnost je da će to postati opcija tek 2050. godine, piše Večernji list.

Tranzicijske države, naime, u domeni ulaganja u znanje i istraživanja, zaostaju za EU čak 50 godina. Namjeri da uspostave ravnotežu, najbliže su Mađarska i Slovenija, dok je gotovo obrnuto proporcionalni trend simptomatičan za zemlje poput Hrvatske, koja zaostaje za zemljama EU-a 90 godina, a Danskom čak 100 godina. Razlog ovakvom stanju; prvenstveno u zemljama jugoistočne Europe, je nesređeno tržište rada i neusklađenost između visoke stope rasta i tržišta rada, koje ne prati ovaj pozitivan trend.

Na jednoj strani su relativno zaštićeni radnici u javnom sektoru, a na drugoj, gotovo polarizirani, stoje radnici bez ugovora, zaštite i socijalnih prava. Razlog tomu leži i u bojazni radnika zbog nestabilnih gospodarstava u prelasku na druga radna mjesta, jer se boje gubitka dotad stečenih radnih prava, što stvara situaciju da se na jednom radnom mjestu u javnom sektoru radnici zadržavaju i desetljećima, dok se drugi zadržavaju svega godinu dana, ističu stručnjaci. Pozitivan pomak je povećanje broja ugovora na određeno u zemljama s najmanjim pomakom, poput Poljske, Makedonije i Hrvatske.