U seriji "Ponos Ratkajevih" Ana Vilenica glumila je naivnu Lotte Walkovski i tako se prvi put predstavila hrvatskoj publici, iako je rođena u Rijeci. Naime, 29-godišnja glumica već tri godine živi u Londonu, a prije toga je provela šest godina u Sarajevu gdje je diplomirala i odlično započela karijeru, glumila u brojnim predstavama i dobila stalan posao u jednom kazalištu. U Londonu je magistrirala, radi kao glumica, okušala se i u producentskom poslu pa se tamo i vratila nakon snimanja sapunice. U poslijeratnoj priči "Ponos Ratkajevih", Lotte nosi prepoznatljivu frizuru sa šiškama oblikovanim u "sarmicu" pa je bilo neobično susresti je u Londonu nakon audicije za jednu reklamu. Privatno je, naime, Ana Vilenica krhka plavuša besprijekornog tena, urbana i pristupačna djevojka koja se zna dobro provesti. Također, nimalo nije izgubljena i nesamostalna, kao što je to lik Lotte, jer u kojoj god zemlji boravi, osjeća se dobro i, kako kaže, slijedi svoju intuiciju.
EXTRA: Vaš glumački debi u Hrvatskoj je fantastično prošao, ali ste se nakon snimanja "Ponosa Ratkajevih" ipak vratili u London. Je li taj povratak definitivan?
- Mislim da sam premlada da bih nešto prozvala definitivnim. London volim i tamo živim zadnje tri godine, ali naravno da mislim održati kontakte u Hrvatskoj. Svaki dobro obavljen posao donosi novi pa se, eto, vraćam u Zagreb već u kolovozu jer mi je Ivica Buljan ponudio ulogu u jednoj predstavi. Zaželjela sam se kazališta nakon snimanja serije jer stvarno je lijepo raditi na svom liku i imati vremena raditi na njemu. Osim toga, glumit ću uz Anu Karić, Ivicu Vidovića, Vlastu Knezović, profesionalce kojima sam se divila još kao djevojčica.
Naravno, čekaju me i projekti u Londonu, tako da se ne želim ograničavati. Voljela bih jednom imati europsku karijeru i radim na tome. To je cilj svih nas glumaca, zašto se ograničavati ako se tržište može napraviti većim?
EXTRA: Pisalo se kako je na setu sapunice nastala i vaša ljubavna priča s jednim od redatelja, Nikolom Ivandom. Nagađalo se da ćete zbog ljubavi možda i ostati u Hrvatskoj. Kako sada funkcionira ta veza, hoće li on možda doći u London?
- Ne bih komentirala svoj privatni život. Reći ću samo da nismo zajedno. Nikola i ja prekinuli smo nakon snimanja serije.
EXTRA: Što je uzrok - veza na daljinu, ili?
- Nije stvar u daljini. Kad je ljubav prava, potpuno je svejedno je li par u Zagrebu, je li to veza Zagreb-London ili Zagreb-Zimbabve. Samo, ovo nije bio taj slučaj. Nas dvoje nismo bili na takvoj relaciji niti smo planirali išta ozbiljno. To je sve što ću reći, bilo bi patetično razglabati o tome.
EXTRA: Biste li ikad zbog ljubavi promijenili državu u kojoj živite?
- Zbog ljubavi nikada ne bih mogla odustati od sebe. Ne zato što to ne želim, već zato što mi je iskustvo pokazalo da tako postaneš neostvaren čovjek, a kad si neostvaren čovjek, ne možeš imati ostvarenu ljubav. Međutim, mogla bih pristati na kompromise ako postoji obostrano razumijevanje.
EXTRA: Prije Londona živjeli ste u Sarajevu, gdje ste i diplomirali. Kako to da ste glumačku akademiju upisali upravo tamo?
- Kad sam upisivala akademiju, prvo sam probala upisati je u Zagrebu. Kako me nisu primili, počela sam razmišljati o Londonu ili Italiji, a u Rijeci sam upisala engleski i hrvatski kao privremeno rješenje. Tamo sam se isfrustrirala. Na drugoj godini smo učili razvoj slova č u trinaestom stoljeću i tada sam shvatila da ja to ne mogu, ne želim i ne zamišljam se kao profesorica. Otišla sam u Sarajevo i tamo su se počele događati stvari. Dobila sam posao u jednom kazalištu i uživala u voditeljskom poslu, međutim, uvijek sam osjećala da ne dišem dobro u tom gradu pa sam stjecajem okolnosti promijenila sredinu i preselila se u London. Ipak, akademija u Sarajevu bila je dobar izbor, jer sam upoznala divne ljude i profesore.
EXTRA: Svojedobno ste izjavili da vas je Enis Bešlagić ohrabrio na upis na sarajevsku akademiju, a kasnije ste s njim vodili i izbor za bosanskog predstavnika na Eurosongu.
- Uz Enisa mi je puno pomogla i kolegica Belma Lizde. Njih dvoje srela sam u Puli dok su još bili studenti. Naime, u Puli se održavao Međunarodni festival mladih. Kako nisam bila primljena na akademiju u Zagrebu, izgubila sam sigurnost u sebe pa sam posjetila festival u Puli da vidim želim li se doista baviti glumom. U Zagrebu nisam više htjela pokušavati jer ne volim više puta kucati na ista vrata. Upoznala sam Belmu, Enisa i još jednu djevojku koja je upisala sarajevsku akademiju, tako da su me oni ohrabrili. Ispričali su mi kako je u Sarajevu akademija doista dobra, kako te godine studente u klasu prima jedan odličan profesor, Miralem Zupčević, a Belma mi je ponudila i smještaj u svom stanu ako dođem.
Odlazak u grad u kojem je rat tek završio bio je veliki korak za mene, ali Belma mi je poslala datum održavanja audicije i odlučila sam pokušati. Čim sam došla u Sarajevo, u šest ujutro dogodio se potres. To sam protumačila kao znak da moram proći, a tako je i bilo pa sam idućih godina živjela u tom gradu.
Kasnije je Enis ponovno imao veliku ulogu u mom životu. Kad ga je Dino Mustafić zvao da vodi Eurosong, pitao ga je koga bi htio za partnericu, a Enis je predložio mene. Postojao je i smiješan razlog za to, kako mi je to kasnije povjerio. Naime, kad smo se u Puli sreli na festivalu, Enis je dosta loše govorio engleski. Ja sam se tada našla kraj njega, on me nešto pitao i objašnjavala sam mu kako bi to trebao reći. Kasnije mi je rekao da nikad nije zaboravio kako sam mu pomogla u engleskom, a i smatrao je da bih dobro odradila taj posao jer se nije tražio klasičan voditeljski par, seksepilna djevojka uz duhovitog muškarca, već glumac i glumica koji će uz najave pjesama izvoditi zabavne parodije.
Više u novoj Extri