Burni ritam-Renata Pokupić svratila je u Zagreb na tri dana nakon tri mjeseca neprestanih angažmana, a pozirala je u kostimu Dženise Pecotić načinjenom od draperija iz ostavštine obitelji GavellaNakon nastupa s Plácidom Domingom u Teatro Real u Madridu te u prestižnoj londonskoj koncertnoj dvorani Barbican, trenutačno najtraženija hrvatska mezzosopranistica na svijetu Renata Pokupić vratila se u Zagreb. Doduše, samo na tri dana, nakon čega se vraća u London gdje nastavlja s nastupima u prvoj cjelovitoj Vivaldijevoj operi ikad postavljenoj u Londonu, “L’incoronazione di Dario”. Ta 35-godišnja pjevačica iz podravskog mjesta Lozana između Pitomače i Virovitice u posljednjih je pet godina izgradila međunarodnu karijeru: nakon mnogih nagrada na međunarodnim natjecanjima, 2003. je nastupila s proslavljenim britanskim dirigentom sir Johnom Eliotom Gardinerom u jednoj od najznačajnijih europskih opernih kuća Théâtre du Chatelet u Parizu, za što je proglašena debitanticom godine. Godinu dana poslije nastupila je u londonskom Royal Albert Hallu u sklopu festivala BBC Proms, a 2007. u Parizu gdje ju je slušao i Nicolas Sarkozy.

NACIONAL: U Hrvatsku ste stigli samo na tri dana, nakon čega se vraćate u London. U kojoj opernoj kući trenutačno tamo nastupate?
- U London se vraćam kako bih odigrala još četiri predstave Vivaldijeve opere “L’incoronazione di Dario”, u operi Garsington. To je operna kuća na poluotvorenom, čije se izvedbe odigravaju na privatnom imanju iz 17. stoljeća pokraj Oxforda, koje je u vlasništvu plemićke obitelji i gdje na predstave dolaze ljudi iz Parlamenta, gospoda u frakovima i gospođe u dugim večernjim haljinama. Tamo se opere tradicionalno izvode s pauzom od sat i pol, kako bi publika mogla imati svečanu večeru: nekad je to piknik na otvorenom, nekad u prekrasnom restoranu, ovisno o vremenu. To je bilo prvi put da se u Velikoj Britaniji u cijelosti scenski izvela Vivaldijeva opera - riječ je o vrlo dugačkim operama koje traju satima, tako da su se dosad u Londonu izvodile ili koncertne izvedbe ili samo dijelovi. Opera je bila jako dobro popraćena u medijima, a i ja sam dobila odlične kritike. Nakon toga me čeka recital s pijanistom Rogerom Vignolesom s kojim ću snimiti CD sljedeće godine. Jedna obitelj organizira privatni koncert za uski krug ljudi, što je tamo uobičajeno: to su visoki intelektualci, ljubitelji klasične glazbe, koji si mogu priuštiti privatne koncerte renomiranih glazbenika. No to nisu formalni koncerti; to su sve ljudi koji zaista vole glazbu, znaju mnogo o njoj i vole razgovarati s umjetnicima tijekom druženja nakon koncerta.

NACIONAL: U London ste iz Madrida dojurili radi nečeg drugog. O čemu se radilo i što je sljedeće na redu?
- U London sam doslovno trčala na probu već dan nakon zadnje predstave u Madridu, zbog Händelove opere “Flavio” koja se polukoncertno izvodila u prekrasnoj dvorani Barbican. Nakon Londona odlazim u Francusku, na festival barokne i klasične glazbe u Beauneu, s maestrom McCreeshem s kojim sam nastupala u Madridu. Predstoje mi ponovo Barbican i nastupi s dva velika dirigenta Kurtom Masurom i Kentom Naganom u Parizu i Torontu, a čekam i ishod jedne velike audicije. Tempo je buran - u Hrvatsku sam došla nakon tri mjeseca uzastopnog rada i ovo su mi prva tri slobodna dana uzastopce. Bila sam jako sretna kad sam uopće imala slobodno popodne, večer ili jutro. Nedavno sam u Londonu između dviju predstava imala dvije audicije, od kojih sam jednu pjevala i s temperaturom. No sve mi je to uzbudljivo: putujem od grada do grada, upoznajem nove ljude i radim s vrhunskim glazbenicima u uzbudljivim produkcijama. U Madridu sam na scenu morala ući na slonu. Umjetnom, ali prirodne veličine, a bio je vrlo nestašan kad je po tračnicama trebao kliziti po pozornici. No osjećala sam se kao princeza, što je i bila moja rola.

NACIONAL: Kako to da ste u opernoj produkciji nastupili s Plácidom Domingom?
- Radilo se o Händelovoj operi “Tamerlano”, u kojoj sam ulogu dobila po preporuci dirigenta Paula McCreesha. Njemu je trebao lik Irene, a ja sam ga već pjevala. Oduševio se i predložio me Teatru Real, tako da nisam trebala ići ni na audiciju. On me čuo još 2003. u operi “Trojanci” Hectora Berlioza u Parizu, jako sam mu se svidjela i pozvao me na audiciju da čuje raspon moga glasa. Prošla sam tu audiciju i od onda surađujemo, tako da je bio sretan kad je čuo da imam slobodne termine za tu produkciju, a ja sam bila beskrajno uzbuđena jer sam znala da će u njoj pjevati Domingo.

NACIONAL: Je li Domingo mušičav kao što je bio Pavarotti, ili se ne izdvaja od svojih kolega?
- On nam se zbog svojih silnih obveza u Americi, gdje vodi dvije operne kuće, pridružio s dva tjedna zakašnjenja, ali nikadU Handelovoj operi 'Tamerlano' Renata Pokupić glumila je princezu Irenu, a dirigirao je maestro Paul McCreesh neću zaboraviti prvi dan kad je došao na probu. Svi smo ustali da ga pozdravimo, a on je s osmijehom rekao: “Kako ću ja s vama sad pjevati, osjećam se kao riba na suhom. Vi ste svi eksperti u baroknoj glazbi, a meni je ovo prvi put da pjevam baroknu rolu. Za početak ću samo sjesti i učiti od vas.” To je bilo beskrajno šarmantno i time je napravio jako opuštenu atmosferu koja je potrajala do kraja. Bio je zanimljiv osjećaj biti toliko opušten uz takav glazbeni autoritet, a istovremeno se osjećati jako posebnim jer smo ipak dio produkcije koju dijelimo s njim. U svakom slučaju, on je jednostavno bio dio našeg tima. Bio je prema nama beskrajno pažljiv - skupljao bi nakon izvedbe ruže po pozornici i dijelio nam ih.

NACIONAL: On je već čovjek u godinama - slabi li mu glas, izbjegava li sve više operne role i orijentira se na koncertne izvedbe i recitale poput Carrerasa?
- Ne, njega je nevjerojatno vidjeti uživo: njegova snaga i energija čim iziđe na scenu i pusti svoj još uvijek prekrasan glas je beskrajna, što je za njegove godine fascinantno. Nedavno je navršio 67 godina i izgleda odlično, barem 20 godina mlađi nego što jest. Čini se da ga ova profesija toliko ispunjava da ga pomlađuje. Još uvijek jako dobro pjeva, ali i vrlo mudro bira što će pjevati. Naravno da je prestao pjevati visoke dramske tenorske role kojima je plijenio pozornost medija, ali se zato upustio u nove stvari poput baroknih voda, koje mu sada jako leže jer su negdje između tenora i baritona. Doduše, zadržao je romantičan pristup baroknoj glazbi, odnosno slobodniji je u prilagođavanju izvedbe sebi, što se u baroknoj glazbi ne radi, ali je to toliko dobro zvučalo da nam nimalo nije smetalo.

NACIONAL: Jeste li dobili kakve nove ponude nakon nastupa u Madridu?
- Jesam, u gledalištu je bio umjetnički direktor njihova nacionalnog orkestra, a i Teatro Real me odmah pozvao da nastupam tamo u sljedećoj sezoni, ali ja sam na žalost već zauzeta jer u isto vrijeme pjevam u Mozartovoj operi “La clemenza di Tito” u Chicagu, u Chicago Opera Theatreu.
Opera kao ozbiljna industrija

NACIONAL: Slovite kao nezaustavljiva radoholičarka i vrlo jednostavna osoba. Kosi li se to s imidžem jedne operne primadone ili su prošla vremena kompliciranih i zahtjevnih diva?
- Često mi na koktelima nakon izvedbe uz šampanjac ljudi kažu da ih je iznenadilo kako sam jednostavna i kako se sa mnom može o svemu razgovarati. Mislim da ljudi imaju predrasude kako operni pjevači trebaju izgledati, razgovarati i držati se. Dive s beskrajno mnogo zahtjeva više ne prolaze i takve jednostavno drugi put više ne dobiju angažman. Opera je danas ozbiljna industrija, vrijeme je novac, dobrih pjevača ima jako mnogo i operne kuće jednostavno nemaju vremena trošiti ga na neprofesionalno ponašanje. To su strašno skupe produkcije, karte za njih stoje minimalno 700 kuna i najčešće su rasprodane mjesecima unaprijed. Opera je i dalje elitni društveni događaj, intelektualna elita još uvijek odlazi u operu ne samo radi glazbe nego i druženja te održavanja kontakata. Prije je bilo manje pjevača i oni su si mogli to dopustiti, a danas mnogo više ljudi odlazi u muzičke škole i na akademije i želi se time profesionalno baviti. Nekad su mnogi pjevači bili neškolovani, išlo se samo na talent, a danas toga više nema. Ne smatram se radoholičarkom jer ne samo da volim svoj posao, ja ga obožavam i želim ga obavljati najbolje što mogu, a to zahtijeva mnogo rada. Mnogi uspješni ljudi kod nas dobiju etiketu radoholičara, kao da je rad nešto loše.

NACIONAL: Navodno se za svoje uloge jako detaljno pripremate. Čitate li pritom i biografije autora koje izvodite, jeste li možda naišli na neke zanimljive podatke o njima?
- Jesam, baš sam nedavno saznala da je Händel bio jako veliki gurman, koji je često priređivao velike gozbe - ali je uvijek najbolje dijelove mesa čuvao za sebe u kuhinji, za poslije. Jako se detaljno pripremam za svaki nastup, od proučavanja biografije skladatelja, preko točnog izgovora teksta do cjelokupnog prijevoda, kako bih što bolje izrazila glazbu u izvedbi. Važno je znati što više o vremenu u kojem je neko djelo nastalo, u kojoj fazi skladateljeva života i u kojim povijesno-ekonomskim prilikama toga doba. To mi sve pomaže da što bolje interpretiram skladbu, a i rad tako postaje beskrajno zanimljiv.

RENATA POKUPIĆ s Plácidom Domingom u MadriduNACIONAL: Poznati ste po tome što najviše izvodite djela baroknih autora. Kako biste objasnili to da su takva djela u Hrvatskoj zapostavljena i je li to razlog zbog čega ovdje tako rijetko pjevate?
- Barokne stvari odgovaraju mom glasu i ujedno ih jako volim. U Hrvatskoj sam počela s Verdijem, ali sam imala sreću susresti se sa svojom hrvatskom menadžericom, koja me tada čula u Splitu gdje sam nastupala u Verdijevu “Nabuccu”. Nakon nastupa mi je rekla kako smatra da bih bila izvrsna u repertoaru za lirske mezzosoprane, baroknoj, klasičnoj i Rossinijevoj glazbi te da bih se trebala neko vrijeme okaniti Verdija. U čudu sam je gledala jer se u našim opernim kućama izvodi mnogo Verdijevih djela, a barokna mi je glazba tada bila još prilično strana. Srećom sam je poslušala, ona me spojila sa slovačkom vokalnom savjetnicom Evom Blachovom s kojom radim od 2000. i zahvaljujući njima dvjema otkrila sam koji je zapravo moj tip glasa te da mu odgovaraju baš barokne opere autora poput Händela, Vivaldija, Mozarta i Haydna. Pjevala sam i u nekim Verdijevim i Puccinijevim operama u Zagrebu, ali sam htjela raditi na svom repertoaru zbog čega sam otišla u inozemstvo. Mislim da je to stvar tradicije; u Velikoj Britaniji se, recimo, često izvodi Händel jer je dugo živio u Londonu i tamo ga na neki način svojataju, a njegova su djela standardni repertoar svih uglednih opernih kuća u Europi i Americi. U Hrvatskoj se pak, zbog blizine Italije, više izvode Verdi i Puccini koji su u Italiji također vrlo popularni. No mislim da i hrvatskoj publici i izvođačima treba raznolikosti i nadam se da će se to promijeniti, jer se hrvatske opere već 30 godina drže sličnog repertoara. Doduše, neke se promjene naziru i nadam se da će se nastaviti u tom smjeru. To jest dio razloga zbog čega rijetko pjevam u Hrvatskoj, ali nije jedini. Vani se rasporedi predstava rade za nekoliko godina unaprijed, što nije slučaj ovdje. Zato me često pozovu da nastupim samo nekoliko mjeseci prije - što je meni prekasno jer imam sve dogovoreno godinu-dvije unaprijed. Zbog toga mi je jako žao: studirala sam u Zagrebu, prve uloge dobila ovdje, roditelji mi ovdje žive i svaki mi nastup u Hrvatskoj jako mnogo znači.

NACIONAL: Dolazite iz malog podravskog mjesta, roditelji su vam bili poljoprivrednici. Kako je išao vaš put iz Podravine do opernih kuća i koncertnih dvorana Pariza i Londona?
- Kad sam imala šest godina, prvi put sam čula operu na televiziji, “Traviatu”, i to je bilo to - fatalna ljubav koja još uvijek traje. Valjda sam nešto zapamtila iz te opere i navečer sam stala pred televizor dok su roditelji nešto gledali i počela im pjevati. Od tada mi je bilo jasno što želim raditi. Doduše, voljela sam i crtati, ali je strast prema pjevanju uvijek bila jača. Roditelji su bili poljoprivrednici, sadili su duhan a kasnije i papriku, nisu imali nikakve veze s glazbenim obrazovanjem. Ali su ozbiljno shvatili moju želju za pjevanjem i, budući da u blizini nije bilo muzičke škole, rano su me poslali u Zagreb k starijoj sestri koja je ovdje studirala. To je zaista bila sreća, jer ne znam bi li se usudili poslati me samu tako mladu, a i sestri sam beskrajno zahvalna - sigurno joj nije bilo jednostavno u tim godinama cijelo vrijeme paziti na mlađu sestru. U Zagrebu sam uz muzičku završila i Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, kiparski smjer, nakon čega sam upisala Muzičku akademiju u klasi profesorice Zdenke Zabčić-Hesky. Pjevala sam svuda pomalo, ali - kako sam već spomenula - uglavnom repertoar u kojem nisam mogla dalje razvijati talent. Poznanstvo s Majom Žarković zaista je bilo presudno u mojoj karijeri. Ona me uputila i na razna natjecanja, na kojima sam dobila mnoge nagrade i njezina procjena da se okanim Verdija pokazala se točnom. Nakon toga sam upoznala Gardinera i dalje je sve išlo kako je išlo.

NACIONAL: Znači suradnja s Gardinerom je bila druga prekretnica?
- Zapravo da. S njim sam došla u kontakt u Češkoj, jer je nastupao na Praškom proljeću na kojem sam i ja pjevala.ROBERT VRČON i Renata Pokupić u operi 'Medvjed' Williama Waltona Poslušao me na audiciji i preporučio za operu “Trojanci” u pariškom Théâtre de Chatelet. Ta je Berliozova opera bila veliki hit ne samo u Francuskoj nego i u Europi, snimili smo i DVD u izdanju BBC-ja, proglašena sam debitanticom 2003. godine zbog te uloge, a uživo su nas prenosili i francuska i japanska televizija. Taj je DVD dobio mnoge nagrade, a poseban je u tome što se tada ta opera prvi put izvela u cijelosti: inače traje pet i pol sati i obično se izvodila u dvije večeri. Bio je to veliki pothvat Opere Chatelet i zato je interes za nju bio toliko velik. Također, izvedena je na autentičnim glazbalima iz doba Berlioza. Zbog svega navedenog, ta je izvedba nazvana povijesnom.

NACIONAL: Kako ljudi oko vas gledaju na vaš uspjeh?
- Mislim da imaju dojam da je sve to mnogo lakše i ležernije nego što jest. To je i zato što nikad ne kukam, uvijek dođem kući sretna i optimistična čak i kada sam jako umorna. Primijetila sam da je kukanje običaj samo kod nas: vani je nepristojno kukati i nitko to ne radi ni kad mu je jako teško - jednostavno se smatra da kukanjem nepotrebno opterećuješ druge. Kod nas se ljudi boje ne kukati jer će drugi misliti da im je bolje nego njima - a to je nezgodno. Ne mislim ovdje na one kojima je doista teško, nego na ljude koji žive u sličnim uvjetima poput mene. Meni se, recimo, jako suzio krug ljudi otkad su počeli moji uspjesi u inozemstvu - neki među onima koje sam smatrala prijateljima nisu baš lijepo primili moj uspjeh. Zapravo vidiš tko su ti pravi prijatelji kad uspiješ, kao i kad ti je teško.

Renata Pokupić1972. rođena u Virovitici
1997. diplomirala solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu
2000. magistrirala solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu
2001. dobila dvije prve te dvije posebne nagrade na prestižnom Natjecanju Antonina Dvoraka u Karlovym Varyma
2003. debitirala u jednoj od najznačajnijih europskih opernih kuća Théâtre du Chatelet pod ravnanjem sir Johna Eliota Gardinera te za taj nastup dobila nagradu za debitanticu godine od Međunarodnog društva pokrovitelja Théâtre du Chatelet
2004. debitirala u londonskom Royal Albert Hallu u sklopu renomiranog festivala BBC Proms
2005. snimila prvi album s pijanistom Đorđem Stanettijem ‘After the Crossing’
2007. postala članicom međunarodnog Womens Forum for Economy and Society na preporuku francuske tvrtke Orange
2008. nastupila uz Plácida Dominga u Teatro Real u Madridu u izvedbi Händelove opere ‘Tamerlano’.