Glavna urednica Heni Erceg na početku karijere kao dopisnica HTV-a živjela je u podstanarstvu a danas trguje nekretninama u Splitu i Zagrebu Nakon više od petnaest godina Feralovoga redovitog tjednog izlaženja, pred sobom imate zadnji broj. Usprkos tome što je kroz proteklu godinu list imao stabilnu nakladu, usprkos tome što su redakcijski troškovi i troškovi proizvodnje svedeni na minimum, zbog nagomilanih financijskih teškoća - koje su se kumulirale kroz duže razdoblje - te naprasno i jednostrano prekinutih pregovora (za koje smo vjerovali da su praktički dovršeni) s potencijalnim poslovnim partnerom, Europapress holdingom, nismo više u mogućnosti izdavati tjednik. Novinari i urednici Ferala suočili su se s teškoćama koje se u ovome trenutku pokazuju nepremostivima.” Stoji to u uvodu posljednjeg, ali možda ne i zadnjeg broja splitskog tjednika Feral Tribune od 20. lipnja. Nepotpisani autor uvodnika u tom listu za njegovo je gašenje optužio neumoljivo tržište koje više ne trpi novine u kojima nema oglasa. Kriva je zločesta marketinška industrija koja ni prema jednom drugom mediju u zemlji nije postavila takav neprobojan sanitarni kordon. Kriv je i Ninoslav Pavić, čelni čovjek Europapress holdinga, jer ih više nije htio besplatno štampati i kreditirati. Krivi su svi, samo ne oni koji sjede na čelu tog lista, a to su glavna urednica Heny Erceg, koja se potpisuje s Heni, odgovorni urednici Viktor Ivančić i Predrag Lucić te direktor Zoran Erceg.

Heny i Zoran Erceg su bivši supružnici koji imaju danas 33-godišnju kćer Tenu, također zaposlenu u Feralu. Heni Erceg i Viktor Ivančić već dulje od 10 godina izvanbračni su supružnici. Upravo oni glavni su krivci za propast Ferala, ne samo zbog uređivačke politike, nego u prvom redu zbog mutnog financijskog poslovanja, o čemu su svi dosad šutjeli. Glavni ljudi Ferala u vrijeme najvećih kriza u tim novinama na svoje su ime kupovali vrijedne nekretnine u Zagrebu i Splitu. Riječ je o poslovima vrijednim možda i više od milijun eura, za koja sredstva se ne zna kako su ih dosadašnji šefovi Ferala stekli. Dok su svoje zaposlenike držali na minimalcu i strane donatore moljakali za ogromne donacije, varali državu na porezu i odbijali plaćati tiskanje svog lista hrvatskim štamparijama, bogatili su se izvlačeći novac iz Ferala te su stekli vlasništvo nad stanovima u užem i širem centru Zagreba i Splita, o čemu Nacional posjeduje dokaze i dokumentaciju.

Heni Erceg još je 1989., u vrijeme kad je bila dopisnica Zagrebačke televizije iz Splita, sama u tjedniku Studio opisala svoju tadašnju tešku socijalnu situaciju: “Prije toga (prije nego što je postala novinarka; op. a.) svašta sam radila. Tražila sam se svugdje, prodavala čak i karte na željezničkoj stanici. Onda mi se dogodilo novinarstvo. I nije mi žao, pa ni teško, makar sam malo s obiteji i još sam podstanar. Živim zaista skromno.” A tada je još bila u braku sa Zoranom Ercegom, dakle, oboje su bili podstanari. Već 1992. Heni Erceg prijavljena je na adresi Miroslava Krleže 8 u Splitu, a 1999. živjela je u susjednoj Kukuljevićevoj ulici na broju 3 i bila vlasnica toga stana koji je poslije prodala. Prije četiri godine bila je vlasnica stana u Omiškoj ulici 31, a poznato je da su ljudi od kojih je stan kupila kao početnu cijenu tražili 180.000 eura. Nakon što ga je kupila, stan je prodala za samo nekoliko mjeseci, a na listi dužnika obješenoj u zgradi vidljivo je da je za to razdoblje ostala čak dužna za pričuvu.

Tena Erceg kupila je u svibnju 2000. kada je imala 25 godina, stan od 47 kvadrata na Vrbiku, blizu ZagrepčankeNakon toga ona i njezin izvanbračni suprug Viktor Ivančić kupili su stan na Bačvicama, na adresi Viška ulica 15. Kako se Viktor Ivančić zbog Heni Erceg rastao od prve supruge s kojom ima sina, njima je navodno također ostavio jedan stan. Pričalo se da su prije godinu dana Heni Erceg i Viktor Ivančić tražili još jedan stan za kupnju na Bačvicama. Da je to točno, potvrđuje i podatak da su se raspitivali za jedan stan u Pojišanskoj ulici na Bačvicama, petstotinjak metara od njihova stana u Viškoj. Za taj stan bili su spremni iskeširati oko 200.000 eura, a bio im je zanimljiv jer su raspolagali podatkom da je zgrada u kojoj se nalazi taj stan predviđena za rušenje, čime bi si osigurali naknadu od Grada Splita. Očito su bili jako dobro upućeni u stanje na tržištu nekretnina.

U Zagrebu je Heni Erceg prvi stan kupila 1999. Riječ je o jednosobnom stanu od 43,34 kvadrata na adresi Alage Gaje 5 na Vrbiku, petstotinjak metara od poslovnog tornja Zagrepčanka. Godinu dana poslije, u svibnju 2000. godine, kupuju stan u istoj ulici, na adresi Alage Gaje 2. Taj stan od 47,66 kvadrata kupljen je na ime Tene Erceg, njezine kćeri koja je u tom trenutku imala 25 godina. Prije toga, u svibnju 2002., Heni Erceg prodala je stan u Alage Gaje 5. U listopadu 2002. Heni Erceg i Viktor Ivančić zajedno su kupili stan od 98 kvadrata u Vojnovićevoj 19, blizu Petrove crkve u Zagrebu. Godinu dana poslije, u listopadu 2003., tada 28-godišnja Tena Erceg kupila je stan od 59,26 kvadrata u susjednoj ulici, na adresi Brešćenskog 3. Prema ugovoru, stan je platila 64 tisuće eura, što bi značilo da je kvadrat toga stana u centru grada platila 1080 eura.

U to vrijeme cijene stana na toj lokaciji bile su najmanje 50 posto više pa se postavlja pitanje jesu li manjom ugovornom cijenom na papiru htjeli smanjiti iznos poreza na promet nekretninama. Manipulirati su mogli jer su plaćali isključivo gotovinom. Zanimljivo, taj stan Tena Erceg prodala je samo četiri mjeseca poslije, u veljači 2004.

Svoj stan u Vojnovićevoj Heni Erceg i Viktor Ivančić prodali su u ožujku ove godine. Gotovo istovremeno kupili su stan od 56,22 kvadrata na adresi Fausta Vrančića 2 na Vrbiku, dvije ulice dalje od stana u kojem živi njezina kći Tena. U tom dvoipolsobnom stanu borave posljednjih mjeseci kad dolaze u Zagreb, ali traže još jedan stan u užem centru koji bi htjeli kupiti. Za jedan stan u centru grada u Ulici Brešćenskog, istoj u kojoj su već imali stan pa su ga prodali, interesirali su se nedavno, doznajemo iz povjerljivih izvora. Bili su spremni platiti 300 tisuća eura u gotovini, no vlasnica je tražila 350 tisuća eura. Heni Erceg nije odmah prihvatila njezinu cijenu, ali nakon nekog vremena vratila se i bila spremna platiti svih 350 tisuća eura. Vlasnica joj je rekla da je već našla drugog kupca, na što je Heni Erceg inzistirala da poništi taj dogovor jer da ona želi kupiti taj stan. Bila je jako ljuta kad joj je vlasnica rekla da ne može to učiniti jer je drugi kupac već dao polog.

Osim kuće u Nečujmu, koju je naslijedila od oca, Heni Erceg na Šolti je kupila i kuču s dvorištem veličine 500 kvadrata i voćnjak veličine 379 kvadrata u GrohotamaTreba napomenuti da su u gotovo svaki od kupljenih stanova Heni Erceg i Viktor Ivančić uložili dodatna sredstva za preuređenje, no koliki su iznosi bili u pitanju, teško je utvrditi. Nije poznato ni koliko su novca uložili u kompletnu obnovu kuće u Nečujmu na Šolti, koju je Heni Erceg naslijedila od oca. No cijela je redakcija znala da dolaze pločice iz Italije. A na Šolti, u Grohotama, kupila je i kuću s dvorištem od 500 kvadrata i voćnjak od 379 kvadrata.

Osim navedenih, postojala su i dva stana, jedan u Splitu i jedan u Zagrebu, koje su Feralu ostavila dva vjerna čitatelja. Za te stanove znala je cijela redakcija, ali detalje o tim stanovima držali su se u strogoj tajnosti. Nacional je uspio doznati da je jedan od tih stanova najvjerojatnije onaj u Požeškoj ulici 1 u Splitu, jer su kao njegovi vlasnici bili upisani svi glavni ljudi Ferala - Heni Erceg, Viktor Ivančić, Zoran Erceg i Predrag Lucić. Stanu u Zagrebu još nismo uspjeli ući u trag. Osim toga, postoji stan na splitskim Mejama čiji je vlasnik Zoran Erceg.

Drugim riječima, dok su javno uređivali Feral Tribune, urednici toga lista potajno su se bavili kupovinama i špekulacijama s nekretninama vrteći stotine tisuća eura. Naravno, svaki građanin Republike Hrvatske ima pravo raspolagati svojim novcem kako želi, pa tako može i ulagati u nekretnine. Ali pitanje je čijim su novcem raspolagali Heni Erceg i Viktor Ivančić, očito uz blagoslov Zorana Ercega i Predraga Lucića. Da to utvrdimo, potrebno je vratiti se u vrijeme osnivanja Feral Tribunea.

Feral su kao satirički podlistak tjednika Nedjeljna Dalmacija još 1984. pokrenula trojica dobrih prijatelja i mladih intelektualaca, Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović, koji su djelovali pod imenom Studio Viva Ludež. Nakon što je Miroslav Kutle početkom 90-ih kupio Slobodnu Dalmaciju, a na račun feralovaca počele stizati razne optužbe o “protuhrvatstvu”, odbili su dalje pisati za taj list i 1993. pokrenuli Feral Tribune kao neovisne novine. Kao jedna od utemeljiteljica pridružila im se i novinarka Jelena Lovrić, koja je također u taj posao uložila vlastiti novac.

U Tuđmanovo doba Feral Tribune ismijavao je nacionalizam, rugao se “velikohrvatstvu”, u vrijeme rata na naslovnici objavljivao fotomontaže zagrljenih Tuđmana i Miloševića. I onda se nakon 15 godina i 1185 brojeva srušio sam od sebe. Jedan od razloga zašto Feral Tribune u novom tisućljeću više nije značio ono što je bio 90-ih jest i to što je iz te redakcije u tih 15 godina otišlo gotovo 50 ljudi. Mnogi od njih, koji su bili važni za Feral, bili su praktički prisiljeni napustiti list. Boris Dežulović, Jelena Lovrić, Igor Mandić, Zlatko Gall, Toni Gabrić, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Robert Perišić, Ivica Ivanišević, Tatjana Gromača, Nebojša Taraba, Gordan Malić, Boris Rašeta, Vedrana Rudan, samo su dio novinara koji su iz raznih razloga otišli iz Ferala. Neki su otišli jer su dobili puno bolje financijske ponude. No određen broj ljudi otišao zato što se, blago rečeno, nisu slagali s vodstvom Ferala. Jedan od njih bio je i Boris Dežulović, jedan od osnivača, koji je otišao u studenom 1999., navodno zbog svađe s Heni Erceg.

Splitska baza lista Feral Tribune nalazi se na adresi Šetalište Bačvice 10, a koliko je poznato najam nisu morali plaćatiOtišao je i kolumnist i pisac Đermano Ćićo Senjanović, koji se sukobio s Heni Erceg jer je napisao nekoliko redaka protiv njezine prijateljice Vesne Pusić. Potkraj 1998. otišao je i Renato Baretić, autor romana “Osmi povjerenik” i jedan od najnagrađivanijih hrvatskih pisaca. U vrijeme prošlogodišnjih pregovora o sudbini Ferala on se u kolumni u Slobodnoj Dalmaciji usudio poručiti budućem investitoru u Feral neka najprije prouči sve redakcijske poslovne knjige i imovinske kartice vodećih ljudi tog lista. Nakon toga odgovorni urednik i jedan od osnivača Ferala, Predrag Lucić, u svom ga je tekstu pod naslovom “Tri Stelle na Otoku Trećem…” proglasio alkoholičarom, pardon: “najpoznatijim pivopijom među piscima i piscem među ljubiteljima piva”. Neupućeni čitatelj mogao je steći dojam da je Baretić sebična, osvetoljubiva i nezahvalna osoba. Baretić nije jedini koji je na svojoj koži osjetio što znači suprotstaviti se vodstvu Ferala. Ali on je jedan od rijetkih koji nakon toga nije ustuknuo. Uvrijeđen i javno oblaćen, kako bi dokazao da nije govorio napamet niti lagao, u kolumni od 7. srpnja prošle godine u Slobodnoj Dalmaciji prvi je put objavio gotovo cijeli popis stanova kojima su mešetarili Heni Erceg i Viktor Ivančić, a u čemu je sudjelovala i njezina kći Tena Erceg. Pritom je istaknuo da spominjući imovinske kartice nije mislio na Predraga Lucića, koji ne posjeduje ništa osim nešto knjiga i CD-a.

Kupnja stanova ne bi bila sporna da su Heni Erceg i Viktor Ivančić bili vlasnici uspješnih novina koje su donosile dobit, a ne ljudi na čelu lista koji je svaki čas morao netko financijski spašavati. A lista onih koji su spašavali Feral zaista je podugačka. Koliko je točno dugačka, pouzdano znaju samo Heni Erceg, Viktor Ivančić te vjerojatno Zoran Erceg i Predrag Lucić. Ono što je u javnosti poznato jest činjenica da je Feral 90-ih dobivao izdašnu financijsku pomoć od raznih međunarodnih organizacija poput Instituta Otvoreno društvo, Press Now Amsterdam, Švedskog helsinškog odbora i drugih za koje se vjerojatno nikad neće ni saznati. Koliko su stotina tisuća ili milijuna eura iz inozemstva dobili, također se nikad neće saznati, niti kako su taj novac trošili - samo za list i sudske odštete ili i za stanove. Ljudi koji su nekoć rukovodili Otvorenim društvom Hrvatska potvrdili su da je Feral Tribune od njih dobio pomoć od najmanje nekoliko stotina tisuća dolara. Osim na račune u Hrvatskoj, novac je, prema svjedočenju ljudi u to doba bliskih vodstvu Ferala, sjedao i na račun u Grazu. Ne zna se tko je bio potpisnik tog računa, no poznato je da je vozač više puta vozio Heni Erceg i Viktora Ivančića u Graz i čekao ih pred bankom.

PREDRAG LUCIĆ, osnivač Ferala koji nije imao velike materijalne koristiNovinari Ferala bili su sistematski uvjeravani kako je teško namaknuti novac za plaće, a Zoran Erceg često je govorio kako se vidi svjetlo na kraju tunela. Kad je vodstvo Ferala 2004. bez savjetovanja s novinarima odlučilo smanjiti plaće za 30 posto, novinari su pristali pod uvjetom da im se pokažu poslovne knjige, jer su već tada i oni manje upućeni znali ili barem naslućivali da šefovi mešetare sa stanovima i da financijska situacija nije čista. Na čelu sindikata bio je Toni Gabrić. Iako je čovjek u Feralu radio desetak godina, nakon tog pokušaja dogovora odjednom njegovi tekstovi urednicima više nisu bili dovoljno dobri. Nakon mjesec i pol shvatio je da je najbolje da sam ode pa je potpisao sporazumni raskid ugovora.

Kakve su se sve financijske malverzacije odigravale u Feralu, pitanje je kojim su se već odavno trebali pozabaviti Uskok, financijske i porezne inspekcije te Državno odvjetništvo. No problem je bio u tome što bi svaka vlast koja bi se usudila dirnuti u Feral vjerojatno odmah bila proglašena antidemokratskom gušiteljicom medijske slobode. Zbog takvog je statusa svaka vlada žmirila na sve nepravilnosti koje su bile očite u poslovanju splitskog lista. Feral se 90-ih odlično prodavao, prema nekim podacima broj prodanih primjeraka tjedno se vrtio oko najmanje 40 tisuća. Pritom je cijena Ferala, koja posljednjih nekoliko godina iznosi 15 kuna, gotovo uvijek bila oko 20 posto viša od cijene ostalih političkih tjednika. Cijena tiska jednog primjerka takvih novina na roto papiru kreće se oko jedne kune pa trošak tiska nije mogao biti previsoka stavka u proračunu Ferala. Budući da se pola naklade prodavalo na kioscima, a pola kolportažom, točne brojke držale su se u strogoj tajnosti i pred novinarima i pred državom. Postoji osnovana sumnja kako se onaj dio naklade koji se prodavao preko kolportera nije prijavljivao državi u cijelosti. Može se samo nagađati gdje je završio novac od direktne prodaje te za koliki je iznos zbog toga oštećen državni proračun.

Da je Feral sustavno zaobilazio državni proračun, dokazuje i to što su novinari od 1994. do 2000. bili prijavljeni kao da imaju srednju stručnu spremu, na minimalac od 1800 do 2300 kuna, dok im je ostatak dogovorene plaće isplaćivan ili na ruke ili putem honorara. Budući da se broj zaposlenih u Feralu uvijek kretao oko 40, godišnje je na taj način proračun bivao oštećen za najmanje pola milijuna kuna, odnosno u šest godina za najmanje 3 milijuna kuna. Feral je istovremeno imao još nekoliko isplativih projekata. Izdavao je list za reklame koji se zvao Banak, imali su neko vrijeme čak i tiskaru u Splitu koju im je darovao Soros, ali su je poslije prodali, a izdavali su i biblioteku knjiga. Imaju nekoliko registriranih poduzeća, Feral Tribune, Kultura i rasvjeta te Viva Ludež, a u svima je kao direktor registriran Zoran Erceg. Aktivna je i tvrtka Feral projekt, u Jurišićevoj 23 u Zagrebu, gdje su kao članovi uprave registrirani Vesna Pusić, Slavko Goldstein, Viktor Ivančić i Boris Dežulović.

Unatoč svim tim poduzećima, nakladama, donacijama i projektima, s godinama je rastao i Feralov dug koji se odnosi na PDV. Prema povjerljivim podacima koje smo dobili taj dug danas iznosi nekoliko milijuna kuna. Država taj dug ne može i ne smije oprostiti, no i dalje na to žmiri. I ne samo to. Uoči prošlogodišnjih izbora, kad je Feralu opasno zaprijetio stečaj i zatvaranje, sam državni vrh založio se za spas tog tjednika. Premijer Sanader nije si uoči izbora mogao dopustiti da se ugasi list koji ni Tuđmanova vlast nije uspjela ugušiti. Upozorenje je navodno stiglo i iz samog Bruxellesa. Stoga je Sanader odobrio da se na račun Ferala iz državnog proračuna u najvećoj tajnosti uplati milijun kuna. Taj podatak potvrđen je za Nacional iz samog državnog vrha, a lako ga je moguće provjeriti i u izvještaju s 24. sjednice Vlade od 29. svibnja ove godine. Nakon što su i u državnom vrhu saznali za stanove, odlučeno je da više neće pomagati Feralu. No, prije toga, političari su čak lobirali kod vlasnika drugih medijskih kuća ne bi li pokušali naći kupca za Feral.

I upravi NCL Media Grupe nekoliko su puta iz državnog vrha sugerirali da kupi Feral, ali je uprava NCL-a to odbila. Postignut je privremeni sporazum s Ninoslavom Pavićem te je Europapress holding putem Slobodne Dalmacije preuzeo trošak tiskanja Ferala, kao i dio troška isplate plaća zaposlenicima. Feral je Paviću ostao dužan više od 5 milijuna kuna. Zbog čega je nedavno propao razgovor o prodaji Ferala EPH-u, nije poznato. Iz povjerljivih izvora doznajemo da su posrijedi preveliki zahtjevi uredništva Ferala, koje su u vrhu EPH nazvali “nezahvalnim luđacima”. Ovih dana pojavile su se i priče kako će Feral preuzeti Robert Ježić, novi vlasnik Novog lista, ali iz vrha tih novina to je demantirano. Feralovci su, naime, ugovor o suradnji potpisali s bivšim vlasnicima Novog lista. Novi pak vlasnici načelno nisu protiv suradnje s Feralom, ali samo pod uvjetom da im Feral najprije podmiri dug tiskanja koji iznosi oko 2 milijuna kuna te da sljedeće tiskanje plaćaju unaprijed.

Postoji osnovana sumnja da je vodstvo Ferala svih tih godina financijski iskorištavalo strane donatore, državu, hrvatske tiskare kojima nije platilo za tiskanje i vlastite zaposlenike koje je držalo na minimalcu. Nije li licemjerno prikazivati sebe u javnosti kao borce za pravdu, poštenje i borbu protiv kriminala, a financijski iskorištavati sve oko sebe za vlastitu korist. Neobično je da se nitko od sadašnjih i bivših zaposlenika nije pobunio protiv te neetičnosti i nezakonitosti.

“Feral Tribune je vlasništvo onih koji ga pišu i čitaju.” Tako piše u njegovu impressumu. Jesu li se ljudi koji su u tom listu proveli dobar dio svog života i koji su ondje pisali iz uvjerenja osjećali prevarenima i izdanima nakon što su saznali da su njihovi šefovi sebi itekako osigurali egzisteniciju i s Feralom i bez njega? I zašto se gotovo nitko osim Senjanovića i Baretića nije usudio javno reći istinu? Odgovor na to pitanje dao je Damir Pilić, jedan od novinara koji je i sam otišao zbog sukoba s uredništvom:

“Ne želimo pričati o tome ne zato što bismo htjeli zaštititi uredništvo Ferala, nego kako bismo zaštitili sve one ljude kojima je Feral 90-ih nešto značio, a to su naši čitatelji. Oni imaju lijepu predodžbu o Feralu i nitko ne želi tu sliku srušiti. A moralno pravo da govore o tome imaju jedino Ćićo Senjanović i Boris Dežulović. Feral je imao ulogu koja je neosporna, mi smo svi ondje radili iz uvjerenja i ponosni smo na to što smo stvarali Feral.”