Filip Ude postigao je sjajan uspjeh u Pekingu, no iza toga stoje godine odricanja i mukotrpnog radaNikada Hrvatska nije imala previše uspjeha u bazičnim sportovima, plivanju, gimnastici i atletici. I dok se počela mijenjati situacija u plivanju, a u atletici je Blanka Vlašić i dalje usamljeni slučaj, činilo se da u gimnastici Hrvatska nikada neće imati uspjeha. Do prije tri godine postojala je samo jedna i to ne baš najbolje opremljena gimnastička dvorana u Hrvatskoj, a jedini hrvatski gimnastičar na posljednjoj olimpijadi bio je Aleksej Demjanov, Rus sa hrvatskom putovnicom. Unatoč svemu tome, 22-godišnji Filip Ude iz Čakovca postao je jedan od najboljih svjetskih gimnastičara te je u nedjelju osvojio olimpijsku srebrnu medalju u disciplini konj s hvataljkama. Taj veliki uspjeh rezultat je njegova nevjerojatnog talenta, kvalitetnog trenera iz Čakovca Marija Vukoje te ruskog trenera Igora Kriajimskog, koji se zbog Filipa Udea preselio sa suprugom u Čakovec. Filip Ude je i kao junior postizao velike uspjehe, s 18 godina osvojio je na europskom prvenstvu srebrnu juniorsku medalju za vježbu na parteru, a početkom ove godine osvojio je srebrnu medalju na konju s hvataljkama na europskom prvenstvu u Lauseanni.

Osvajao je medalje i u svjetskom kupu, tako da srebrna medalja u Pekingu za poznavatelje gimnastike nije preveliko iznenađenje. Čak ni za njegovu majku, 61-godišnju Miljenku Ude koja je finalno natjecanje pratila u kafiću Sportsko-gimnastičkog centra Aton u Nedelišću nedaleko Čakovca, koji je otvoren prije tri mjeseca i najmodernija je takva dvorana u Hrvatskoj. Zajedno s njom bile su kćeri, 27-godišnja Iva i 36-godišnja Nives s djecom i prijateljima i svi su oni bili u transu kada je Ude osvojio srebrnu medalju. Tek nakon što je obrisala suze, njegova majka Miljenka Ude opisala nam je odrastanje i put do uspjeha olimpijskog viceprvaka na konju s hvataljkama. “Dok je još išao u vrtić, Filip nam je doma polomio savnamještaj. Kada je krenuo u prvi razred upisao se u čakovečki gimnastički klub ‘Marijan Zadravec - Macan’, nazvan po gimnastičkom treneru koji je poginuo u Domovinskom ratu. Današnji direktor kluba Mario Vukoja bio je u to vrijeme trener koji je tražio klince zainteresirane za gimnastiku. Kako je Filip krenuo u prvi razred, dignuo je ruku u školi i prijavio se, iako mislim da nije imao pojma što je to gimnastika.

Nakon toga se htio baviti i drugim sportovima, ali sam ga usmjeravala prema gimnastici za koju se sam prijavio. Znala sam da, ako će se baviti s više sportova, na kraju će ih sve zanemariti. Kada je počeo dobivati prve medalje tada je zaista zagrizao za gimnastiku”, prisjetila se Miljenka Ude koja tada nije vjerovala da se njezin sin ozbiljnije može baviti tim sportom.

“Meni je bilo najbitnije da on nije u lošem društvu, da je od šest do devet sati navečer na treningu i da ga ja u devet sati pokupim. Istina, Mario Vukoja odmah je rekao da je Filip talentiran. Naime, kada se upisivao, Filip je imao test sposobnosti i Vukoja mi je rekao da ga je položio sa stopostotnim uspjehom.

---

Igor Kriajimski (u plavoj majici) došao je u Čakovec na nagovor Marija Vukoje (slijeva) kako bi trenirao Filipa UdeaMeđutim, ja nisam razmišljala ni o kakvim medaljama, ničemu se nisam nadala, samo mi je bilo bitno da je na treningu, a ne u lošem društvu”, kaže Miljenka Ude i priznaje da se kod Filipa pristup gimnastici počeo mijenjati onog trenutka kada je počeo pobjeđivati na natjecanjima. ”Prve medalje bile su klupske, glinene medalje koje su mu i danas drage, a najdraža mu je ona prva, mislim da je bila čokoladna. Nakon što je počeo osvajati medalje na državnim prvenstvima, ništa ga više nije zanimalo, samo gimnastika.” Već tada je Filip imao nadimak Fićo, po kojem ga i danas mnogi znaju. “Djeca su ga u vrtiću počela zvati Fićo. Nisu znali kako da ga zovu, dvoumili su se između Fikus i Fićo, pa su odabrali Fićo, što se njemu nije sviđalo pa je uplakan dolazio doma”, kaže Miljenka Ude.

Filipovi gimnastički počeci došli su istovremeno kada i obiteljska tragedija, smrt oca. Bilo je to 1993. godine, Hrvatska je bila u ratu, primanja su bila mala, a Miljenka Ude ostala je živjeti s troje djece. Nives Ude imala je tada 21, Iva Ude 12 godina, a Filip sedam.

“Samohrani sam roditelj od 1993. godine, odkad je Filip počeo trenirati gimnastiku. Jedna plaća, troje djece. Velika je razlika između najstarije kćeri i Filipa, čak 14 godina, najstarija Nives je studirala, srednja Iva je išla u srednju školu, a Filip je tek krenuo u školu. Normalno da su one brinule za njega kada ja nisam mogla, Nives ga je ponekad i vodila na treninge. Svo troje djece je bilo na mojim leđima i ja sam na kraju uspjela”, ponosno nam je rekla Miljenka Ude koja stalno ističe kako je Mario Vukoja imao ključnu ulogu ne samo u sportskom, nego i u životnom razvoju Filipa Udea. “Mariju Vukoji se moram zahvaliti na svemu jer mu je on bio brat, prijatelj, otac, sve. Uvijek kažem da ću do groba biti Mariju zahvalna. On je brinuo i za Filipovu školu, davao mu je instrukcije iz predmeta koji mu nisu išli.”

Filip UdeKako u Čakovcu nije bilo uvjeta za gimnastički napredak, Vukoja je sugerirao odlazak na mjesec dana u Rusiju kako bi se u boljim uvjetima i jačoj konkurenciji provjerile Filipove sposobnosti. Međutim, bilo je teško naći novac za odlazak u Rusiju, u Vladimir, grad s 300 tisuća stanovnika. “Vi znate da sam ostala sama s troje djece. Sjećam se kada sam morala dati 2000 kuna za avionsku kartu za Rusiju, morala sam muljati s čekovima. Zbog te karte sljedećih dvije, tri godine nisam mogla doći k sebi. No, nije mi bilo žao, pogotovo zato što mi je Mario Vukoja govorio da Filip može daleko, i do medalja, europskih, svjetskih, olimpijskih. Meni to nije bilo bitno, iako sam podsvjesno vjerovala u njegove riječi. Ja sam u Vukoju imala puno povjerenje, prepustila sam mu svoje dijete, preciznije, zajedno smo brinuli o njemu. Bilo mi je bitno da Filip nije u lošem društvu jer je bio vrlo živ i nepredvidiv”, smatra Miljenka Ude.

Bio je to ključni trenutak u Filipovoj karijeri jer je Vukoja u Rusiji upoznao trenera Igora Kriajimskog. Miljenka Ude kaže da je to bilo izuzetno važno jer je Vukoja iskreno priznao kako Filip brzo napreduje, toliko brzo da ga ni on sa svojim znanjem više ne može pratiti. Zato je odlučio dovesti Kriajimskog u Čakovec i u tome je uspio. “U centru Čakovca postoji mala dvorana koja se zove ‘Marijan Zadravec - Macan’. Kada je Igor Kriajimski došao iz Rusije i vidio tu dvoranu rekao je da je to šupa, a ne dvorana. Pa u toj dvorani je Filip vježbao preskok tako što bi se zaletio iz WC-a, trčao po hodniku pa preskočio. Stoga je prvo, dok je išao u četvrti razred osnovne škole, a zatim i u peti, Filip na mjesec dana otišao u Rusiju, u grad Vladimir. Tamo su se on i Vukoja upoznali s Igorom Kriajimskim kojeg su kasnije pozvali da dođe u Čakovec. On je i došao, ali jedva su ga uvjerili i da ostane, što ne čudi jer je to za Kriajimskog bilo spuštanje s konja na magarca. Na kraju se nije pokajao, od 1999. godine živi u centru Čakovca zajedno sa suprugom Tatjanom. Kada je Filip imao 12 godina počeo je odlaziti na treninge u Bratislavu gdje je godišnje provodio oko tri mjeseca ”, objasnila nam je mama Miljenka . Filip Ude je brzo napredovao i već je 2004., kada je imao 18 godina, bio kandidat za odlazak na Olimpijske igre u Ateni, ali se nije uspio kvalificirati.

Za gimnastiku, kao i za sve individualne sportove, potrebno je puno novca koji obitelj Filipa Udea nije imala. Ipak, s prvim uspjesima našli su se i sponzori, a prvi je bila Mesna industrija Vajda iz Čakovca. “Ja sam tamo bila zaposlena i moj direktor mi je dao do znanja da bi oni bili voljni sponzorirati gimnastički klub u koji se upisivalo puno djece, a kada je Filip počeo osvajati medalje javili su se i drugi sponzori. Mesna industrija Vajda je glavni sponzor, a kasnije su se pridružili Euroherc i još neki. Vajda je bila ključna u vrijeme kada se išlo u Bratislavu, tada smo doista trebali novac. Ja ni ne znam kako su oni našli tu Bratislavu, to pitajte Vukoju.”

Filip Ude s ocem Ivanom koji je preminuo 1993. godineS vremenom, nastavlja Miljenka Ude, Filip se uozbiljio i više nije nimalo sličio na derište koje je razbijalo po kući. ”Danas je Filip sušta suprotnost. Već se u srednjoj školi, a pohađao je sportski razred ekonomske škole u Čakovcu, smirio. To nije bilo ni jedan posto od onoga kakav je bio kao dječak. Bio je vrlo dobar učenik i u osnovnoj i u srednjoj školi, što također moram zahvaliti Vukoji. Uostalom, gimnastički klub ‘Marijan Zadravec - Macan’ je obiteljski klub, svi mi roditelji čija djeca treniraju smo povezani međusobno te s predsjednikom i direktorom kluba. Svatko svakome pomaže kada to zatreba.” Majčina najveća briga bila je prehrana, jer je Filip oduvijek bio zaljubljen u majčinu kuhinju. “Uvijek sam mu kuhala ono što je njemu fino. Kod kuće je bio privilegiran, uvijek se jelo ono što je on htio. Sjećam se kada se prije dva mjeseca vraćao sa Svjetskog kupa u Moskvi, nazvao me i rekao ‘mama, možeš li mi napraviti piletinu s domaćim rezancima’. No, dok je boravio u Bratislavi, kuhao mu je trener Igor Kriajimski, većinom piletinu i rižu. On mu je tamo bio sve, mama, tata, kuhar, psiholog, prijatelj. Znam i što će prvo pojesti kada se vrati iz Pekinga, pohanu puretinu, krokete i salatu od krastavaca. Već mi je rekao ‘mama, jedva čekam da se vratim tvojoj kuhinji’.”

Ništa danas obitelji nije teško učiniti za Filipa, često ga i prate na natjecanjima. U početku su ga pratili na državnim prvenstvima, zatim na natjecanjima u susjednim zemljama, da bi prošle godine na Svjetsko prvenstvo u Stuttgartu, kada se kvalificirao za Olimpijadu, išli s dva kombija. Zahvaljujući svim tim uspjesima izgrađena je moderna dvorana u Nedelišću, gdje Filip, ali i stotinjak djece, mogu trenirati. Filip je upisao i Kineziološki fakultet u Zagrebu, ali zbog čestog boravka u inozemstvu njegov studentski status miruje.