Hladonokrvno ubojstvo Ivane Hodak usred bijela dana pokazalo je svu nesposobnost i traljavost obavještajno-sigurnosnog aparata hrvatske države. Suđenje Vladimiru Zagorcu, odnosno njegovo izručenje hrvatskim pravosudnim tijelima, već je više od godinu dana bilo predmet najvećeg interesa državnog vrha i medija u Hrvatskoj.

Moglo bi se reći kako je suđenje Vladimiru Zagorcu nacionalni interes s obzirom da Zagorec za najveći dio hrvatske javnosti personificira onaj dio vladajuće kaste 90-ih koji se obogatio na račun Domovinskog rata.

Upravo zbog toga što je suđenje Vladimiru Zagorcu nacionalni interes kako bi se konačno počelo raspetljavati pitanje svih pitanja - gdje su nestali novci za obranu Hrvatske, bilo je za očekivati da će državno odvjetništvo, USKOK i pravosuđe u cjelini dati nalog policijsko-sigurnosnom sustavu hrvatske države da provedu sve potrebne mjere kako bi suđenje prošlo u najboljem redu i da svi njegovi sudionici budu maksimalno zaštićeni.

Hrvatske tajne službe i policija imale su sasvim dosta vremena da se u potpunosti pripreme za takvu zadaću. Međutim, samostalno nisu mogle ili smjele učiniti ništa što bi bilo u suprotnosti sa zakonskim propisima, osobito kad je riječ o tako osjetljivim stvarima kao što su prisluškivanje ili tajno praćenje.

S prijetnjama koje su upućene Vladimiru Zagorcu njegov odvjetnik Zvonimir Hodak upozorio je javnost, a o tome je sve znala i hrvatska policija. Samo zbog toga hrvatskim sigurnosnim službama morao se dati nalog da angažiraju sve svoje raspoložive ljudske i tehničke potencijale kako bi osigurale sigurnost svim sudionicima uključenima u sudski proces protiv Zagorca. To uključuje i obitelj odvjetnika Zvonimira Hodaka kao i obitelj Vladimira Zagorca. Njegova supruga Ljerka Mintas-Hodak bila je i potpredsjednica Hrvatske vlade, pa je bilo za očekivati da bi se zbog svega što se događa oko suđenja Vladimiru Zagorcu, morala i ona naći na popisu štićenih osoba.

Naravno, nitko još ne može sa sigurnošću govoriti o motivima ubojstva Ivane Hodak, ali čak i da nije povezano sa suđenjem Vladimiru Zagorcu, ono se moglo spriječiti da je Ivana Hodak bila pod mjerama zaštite. Takve mjere nisu trebale biti najavljivane već su se trebale provoditi potiho i to ne samo u smislu fizičke zaštite već i tajnog praćenja i prisluškivanja, sviđalo se to nekom ili ne. Ivanu Hodak više nitko ne može vratiti njezinim roditeljima, ali da se njezinim praćenjem, fizičkom zaštitom ili prisluškivanjem mogla spriječiti njezina smrt, sigurno ne bi protiv toga ništa imali ni njezin otac Zvonimir Hodak i njegova supruga Ljerka Mintas-Hodak. Hodakovi nisu sami morali tražiti zaštitu, to im je morala predložiti ili nametnuti hrvatska država.

Prijetnje smrću osobama u tako važnom procesu ili samo bojazan da bi se nešto takvo moglo desiti morala je potaknuti operativce MUP-a i Sigurnosno obavještajne agencije da i sami predlože tajne mjere praćenja, prisluškivanja ili neposrednog osiguranja. Ne samo da to nisu napravili već je ubojstvo počinjeno usred bijela dana, stotinjak metara od policijske postaje, zgrade Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva branitelja i Županijskog suda. Dakle, pored simbola hrvatske države. Poruka je bila jasna, nitko u državi više nije siguran.