U VISOKOM DRUŠTVU Milana Vuković-Runjić surađuje s časopisima u kojima su kolumnisti, primjerice,Iako najpoznatija kao književnica i suvlasnica izdavačke kuće čija se kolumnistička karijera ugasila s nestankom njezine kolumne "Seksopolis" koja je izlazila u Globusu, Milana Vuković-Runjić već godinama vodi paralelan kolumnistički život u inozemstvu. Kolumne je pisala za slovensko Delo te za magazin Believer iz Los Angelesa, u kojem je Noam Chomsky pisao o politici, Nick Hornby o književnosti, a Milana Vuković-Runjić o seksu. To ju je dovelo do pisanja kolumni o ljubavi i seksu i za lijevo orijentirani talijanski časopis Internazionale za koji također pišu Chomsky i Hornby, ali i ljudi raznih zanimanja iz cijelog svijeta poput direktora iračke tiskovne agencije Aswata Zuhaira al Jezairya, kineskog novinara Lija Datonga te osnivača možda najpoznatijeg turističkog vodiča Lonely Planet, Tonyja Wheelera. Uredništvo tog časopisa je prošlog tjedna organiziralo predstavljanje svojih autora i suradnika u studentskom gradu Ferrari, njih 70-ak. Među njima se našla i Milana Vuković-Runjić čija je kolumna "Cara Milana", u prijevodu "Draga Milana", zapravo odgovaranje na pitanja čitatelja i rješavanje njihovih ljubavnih problema, što je u Ferrari prošli tjedan morala raditi - uživo.

“Dočekali su me kao rock zvijezdu. Svi su autori Internazionalea održali kratka predstavljanja; bio je tamo njihov karikaturist iz New Yorka, književnice iz Somalije i Turske, unuk Che Guevare - novinar Canek Sanchez Guevara koji nevjerojatno liči na djeda. Trebao je doći i Noam Chomsky, ali se na kraju samo uživo javio preko videoveze. No na moje je predstavljanje došlo najviše ljudi, toliko da mnogi nisu mogli ni ući u dvoranu. Dočekala me kutija puna papirića s njihovim pitanjima, koja sam izvlačila, a organizatori su bili iznenađeni. Beskrajno dugo odgovarala sam na njihova pitaod menstruacije do masturbacije. Pitali su me stvarno svašta, osjećala sam se kao proročica. Bilo je općenitih pitanja tipa vjerujem li u monogamiju i je li ona uopće postoji ili mogu li veze na daljinu zaista funkcionirati, ali bilo je i zbilja čudnih. Najviše me zbunilo pitanje jedne djevojke: ako hoda s fašistom, smije li ga fizički zlostavljati, odnosno polijevati vrućim uljem. Nisam imala pojma što da kažem, da li bih trebala u šali odgovoriti, komentirati fašizam ili to što ga je nazvala fašistom samo znači da je dečko zločest prema njoj. Na kraju sam se diplomatski izvukla rekavši da nemam ništa protiv sado-mazohizma, ako su oba partnera suglasna oko njega. No najviše me iznenadilo kad sam drugi dan imala fotosession i kad mi se fotograf usred snimanja obratio: 'Oprostite, nisam jučer u toj gužvi uspio doći do vas, ali imam ljubavnicu već pet godina, ostavio sam nedavno ženu zbog nje i sad me napustila - što da radim?'"

Za list Internazionale Milana Vuković-Runjić piše već četiri godine. U početku je kolumna bila poput eseja, a kasnije je dobila formu pitanja i odgovora. Pitanja su u početku bila raznolika, o politici, umjetnosti i književnosti, a s vremenom su prerasla u ljubavne savjete. Uredništvo Internazionalea kontaktiralo je s njom vidjevši njezine kolumne u američkom mjesečniku Believer, za koji je pak počela pisati zahvaljujući jednom tulumu tijekom frankfurtskog sajma knjiga.
“Na tulumu su bili poznati američki spisatelji Vendela Vida i Dave Eggers koji su osnovali list Believer, više kultni nego komercijalni mjesečnik za koji pišu poznatiji autori. Ja sam im na tom tulumu pričala kako za hrvatski tjednik pišem užasno razuzdanu seksualnu kolumnu u kojoj glavnu ulogu imaju moj muž i svekrva i njima je to bilo toliko smiješno da su me zamolili da za njih napišem nešto o tome kako živi seksualni kolumnist u Hrvatskoj te me čak stavili na naslovnicu. Kasnije se to pretvorilo u kolumnu o hrvatskim piscima, ali i o društvenom i kulturnom životu u Zagrebu.”

Iznenadilo ju je, govori, koliko su u Ferrari znali o njoj. Pišući za Talijane, kao prije toga za Amerikance i Slovence, kaže da puno lakše iznosi intimne detalje pa i vlastita iskustva iz prošlosti, što u Hrvatskoj nije mogla.

“Znaju svašta o meni i, kad smo se upoznali, glavna im je fora bila šaliti se na račun mog zaručnika sa Sicilije kad sam imala 19 godina. Nisam ni bila svjesna koliko sam im toga o sebi napisala za prve dvije godine dok još kolumna nije poprimila oblik pitanje-odgovor. U Hrvatskoj se nikad nisam osjećala tako slobodnom pa bih čak i zbog nekih nevinih AMERIČKA KARIJERA Kolumne o životu seksualnogtekstova gubila prijatelje. Za Delo sam tako dosta pisala o homoseksualcima, navodeći one koje poznajem, što bi mi ovdje bilo neugodno. Ljudi su mi ovdje općenito jako zamjerali što ih spominjem u kolumni, makar ih ne bih imenovala, niti bih napisala nešto ružno. Osjećali su se izdanima, nešto bi mi ispričali a to bi drugi dan izašlo u novinama. Tako da sam pisala u rukavicama, zbog čega su me istovremeno zezali što sam tako uvijena. Zato mi je bilo prekrasno pisati međunarodne kolumne, osjećala sam se kao da sam dobila krila.”
Kako se i njezina hrvatska kolumna dijelom sastojala od njezinih odgovora na pitanja čitatelja, kaže da se Hrvati i Talijani ne mogu usporediti.

“Tamo žive neki sasvim drugi ljudi”, kaže. “Hrvati za novine ne vole postavljati pitanja, jer misle da pravi frajeri nemaju nikakvih problema. Pitanja za 'Seksopolis' su općenito bila blago ironična, rijetko sam imala osjećaj da netko iskreno nešto pita. Talijani šalju iskrena pitanja, nevina, bez mržnje, vidi se da ih stvarno zanima i da nemaju problema s vlastitom veličinom. Doduše, ima onih koji se udvaraju i šalju kojekakve ljubavne ponude, ali i onih koji su zaista u iskrenim ljubavnim dilemama. Mi smo jedan ogorčen narod, kod nas je problem preniskog i/ili previsokog mišljenja o sebi: ili mislimo da su naši problemi preveliki i samo naši da bismo ih uopće izlagali ili više ne bismo bili tako velike face kad bismo priznali da nas muči ljubav. Znala sam vrlo ružna pisma dobivati dok sam pisala za Globus; neka su me toliko vrijeđala da bih prvih godina, dok još nisam imala razvijene obrambene mehanizme, sjedila u redakciji i plakala. Takva su pisma najčešće dolazila od žena.” Najčešća pitanja se, govori, ipak odnose na preljube i u početku joj je, prisjeća se, bilo teško svoje predrasude zadržati za sebe.

“U prvim godinama, u svojim kolumnama u Hrvatskoj bila sam mali Bozanić, baš sam popovala nevjernim muškarcima i ženama jer - tko je vidio da se vara. Onda sam shvatila da su to puno složenije situacije u kojima u načelu nema pozitivaca i negativaca i mogu se dogoditi svakome. Ljubavnice se često doživljavaju kao trijumfalne osobe, preljubnici kao bezobzirni zavodnici, ali u takvim odnosima zapravo svi pate: ljubavnica plače na Božić jer je on s obitelji, žena plače u ponedjeljak jer još nije došao s posla, a njemu je teško jer ne bi želio ni povrijediti, a niti izgubiti ni jednu ni drugu. Zato i mislim da je najveći problem u preljubima kad se bilo koja strana smatra čistom - to često misle ljubavnice, forsiraju oženjene muškarce da se razvedu iako su same krive što su u startu odabrale zauzetog muškarca, ali se i supruge trebaju zapitati zašto ih netko vara; muškarci u principu varaju samo kad im nešto elementarno nedostaje u primarnoj vezi.”
Iako javno govori da su ljubavni problemi uglavnom potpuno nerješivi te da nije u stanju riješiti ni vlastite, uloga Care Milane je na ovaj ili onaj način prati od mladosti. Oduvijek su ju, priča, zanimali tuđi problemi i sa zanimanjem ih je slušala te tvrdi da za davanje savjeta nije potrebna posebna sposobnost.

“Svatko tko nešto pita u stvari zna odgovor i onaj tko daje odgovor samo mora biti dovoljno intuitivan da ga pročita. To se vidi na licu, u gestikulaciji, ali i u napisanom pitanju. Nekim neobičnim spletom okolnosti meni se još otkad sam bila sasvim mlada, godinama prije prve kolumne, ljudi povjeravaju do te mjere da me zovu poznanici, muškarci i žene koje znam samo iz viđenja i nismo nikad bili intimni, te mi pričaju probleme, pitaju me za savjet. Možda osjećaju da me to istinski zanima, jerNA PREDSTAVLJANJU u Ferrari Milana Vuković-Runjić uživo je odgovarala na brojna pitanja koja su Talijani napisali na papiriće mislim da su emocije nešto vrlo tajanstveno i da je to ono najzanimljivije u nama. Emocije potpuno gospodare nama, htjeli mi to priznati ili ne, i odnosi u kojima smo neizbježno nas formiraju kao ljude. Neka goropadnica može u nekoj vezi postati stidljiva ženica i obrnuto i nitko ne može za tuđe postupke reći: ja to nikad ne bih napravio. Ja ću se smrtno dosađivati u društvu u kojem svi pričaju o svojim autima i brodovima i nastoje se prikazati kao sretni i uspješni malograđani, ali u onom trenutku u kojem netko to probije i kaže da nije dobro, da pati zbog ljubavi, to su pravi trenuci. Sreća je dosadna, a zanimljivima i živima nas čini upravo to kada i kako postajemo nesretni i način na koji potom isplivamo iz tih problema.”

Isto, kaže, vrijedi i za poeziju, za koju smatra da mora nastati “iz neke patnje”. Nedavno je, nakon dugo vremena, objavila knjigu poezije “Lovac i božica”, za koju kaže da bi bez boli kao startne pozicije bila jako loša.
“S poezijom sam počela i pisala sam je u raznim fazama života, pa i kad sam bila sretna - i to su bile jako dosadne pjesme.”

Iako je ovu godinu najavila kao “jednosezonsku prijevremenu mirovinu” kako bi se posvetila pisanju scenarija za televizijsku seriju “Zaljubljene žene” za producenta Miroslava Požara, upravo završava novu knjigu priča “Magija za obične ljude”. Razmišljaju i o tome da snime televizijsku verziju njezine nekadašnje kolumne "Seksopolis", koja bi bila “nešto kao ‘Otvoreno o ljubavi i seksu”. O novoj knjizi kaže: “Priče su skoro pa eseji, gotovo non-fiction, jer ima puno referenci iz povijesti magije. Magija me oduvijek zanimala, o njoj sam štošta naučila, pa mi je bilo žao da to negdje ne iskoristim. Pogotovo me zanimaju oni magovi koji su ujedno bili i svećenici, nesvjesni da u svojem životu spajaju nespojivo. Takav je bio i šesnaeststoljetni opat Trithemius iz Würzburga. Poznata sam i po tome što čitam iz tarot karata, uvijek ih imam u torbi i kamo god dođem netko me zamoli za gatanje. Čitanje iz karata je isto kao i pitanja i odgovori - karte su tu samo poput nekog posrednika, zapravo i nisu potrebne."