Julijana Matanović“U mojoj knjizi neki junaci sumnjaju u svoje mjesto u povijesti književnosti, primjerice, Krležina barunica Castelli umiruje pobunjenu javnost nakon što je saznala da će se njome baviti pjevačica, a ne glumica s diplomom”, kaže književna zvijezda Julijana Matanović (49), najpopularnija hrvatska spisateljica, sveučilišna profesorica i znanstvenica, te autorica desetak stručnih i proznih knjiga, koja je prošlog tjedna u Novinarskom domu predstavila novu prozu “Tko se boji lika još” u izdanju zagrebačkog Profila.

Riječ je o nesvakidašnjoj prozi od 470 stranica, sastavljenoj od 116 priča 64 hrvatskih pisaca, koje je većim dijelom objavila kao kolumne u Vjesniku. U njima je oživila najpoznatije likove poput Šenoine Branke ili Zagorkine Mirjane, ali i one zaboravljene, a zatim ih je osamostalila i kroz njih komentirala poremećaje u društvu. Drugim riječima, tom se knjigom predstavila i kao lucidna komentatorica društvenih anomalija napravivši time preokret u karijeri. Čak je u zbirci objavila i svoju priču o satovima, aludirajući na nedavni skandal s premijerovim satovima.

Julijana Matanović u svom književnom životu prošla je dug put: od ignoriranja kritičara preko objavljivanja obiteljske fotografije s bivšim suprugom Sašom Kopljarom na naslovnici Glorije, zatim književne polemike u kojoj su je oštro kritizirali, pa sve do etabliranja u ozbiljnu spisateljicu jake erudicije, emocionalnog izričaja i nadahnuća, koja utječe na čitatelje širom Hrvatske. Poznata je po emocionalnom i strastvenom odnosu prema proznom štivu i inauguriranju autobiografskog romana, a u kontaktima je spontana, neposredna i topla. Priznaje da je opušta dom i kuhanje i da je kćiMagdaleni najveći motv njenog života.

NACIONAL: Naslov “Tko se boji lika još” vrlo je efektan, kao i svi drugi naslovi vaših bestselera poput “Zašto sam vam lagala”. Kako ste ga izabrali?
- Knjiga se prvo trebala zvati “Pobuna junaka”, potom “Društvo pobunjenih likova”, a do samog kraja u igri je bio i naslov “Čovječe, ne ljuti se”. I onda se u sekundi, kad sam čula svoju Magdalenu kako pjevuši song iz predstave “Tri praščića”, dogodilo ono “To!”. “Tko se boji vuka još, vuka još…, Tko se boji lika još, lika još…?” Knjiga je moj odgovor na pitanje naslova: Vuka, Lika, dakle, povijesti, kritičara, antologičara, povjesničara se ne bojim ja, tra-la-la-la- la.

Kad sam kući donijela prvi primjerak, malena je pročitala naslov i pitala me: “Mama, tebi se toliko svidjela predstava da si o njoj napisala knjigu?” Dijete je prepoznalo, valjda će i kritika, pomislila sam.

NACIONAL: Kako biste sebe predstavili kao osobu - što vas pokreće, jesu li to ljudi, knjige, studenti, 6-godišnja kći Magdalena, ljubav, prijatelji? - Sve to što ste spomenuli, ali malo drukčijeg redoslijeda. Magdalena na prvome mjestu, a onda slijede studenti, knjige, prijatelji. Možda bih vašem izboru pridružila i riječ gradovi. U novoj knjizi pričam i o gradovima koji su me oblikovali ovakvu kakva jesam.

Pokojni Ivo ŽivkovićNACIONAL: Puno pišete - i prozu i stručne knjige, koje su, doduše, praćene s manje pompe od proze. Kako pišete, što vas najviše potiče?
- Sve lakše podnosim ako svijet oko sebe promatram kao priču. Tada sve ima svoje razloge. Život, jednostavno, dobiva smisao. Da bi se pisalo, mora se znati gledati oko sebe i imati ticala za priče o ljudskim sudbinama. A što se tiče produktivnosti, moglo je biti i produktivnije. Unatoč mojoj ovisnosti o literaturi, nikada mi ona nije bila na prvome mjestu. Pisanje mi stvara ugodu, ali moj život ima opravdanja samo ako je u funkciji tuđih života. Dakle, pišem tek onda kada je sve drugo obavljeno, a toga drugoga, iz dana u dan, ima sve više.

---

NACIONAL: Koliko su vaš neobični životni put i česta seljenja, od rodnog Gradačca u BiH preko gimnazije u Našicama i studija u Osijeku, te sadašnjeg života u Zagrebu, utjecali na vaše sazrijevanje i profesionalno formiranje?
- Uvijek je na tim cestama, u tim kutijama ostajao i dio mene, ali na to se mjesto uvlačila priča. Gledam oko sebe, nisam ogorčena ni na koga, čak i onda kad se ljutim. Trudim se iščitati razloge, a život me naučio listi vrijednosti.

NACIONAL: Što vas je motiviralo da oživite poznate likove iz novije hrvatske književnosti, primjerice, Zagorkinu Mirjanu i Šenoinu Amaliju pl. Lenić Remetinsku, a zatim kroz njih komentirate poremećaje društva?
- Ideja sine u trenutku, međutim, uvjerena sam da se ona dugo taložila u meni i da se u jednom trenutku, onako sazrela, izbacila na površinu. Nova knjiga najbolje oslikava sadašnju mene. Četvrt stoljeća tiho nagovaram studente da se ne boje čitati književni tekst i vlastitim očima, sumnjam u izbor lektire, objektivnost antologičara i žirija koji dodjeljuju književne nagrade i nije mi drago kako mlade ljude poučavamo pisanju. Ne sviđa mi se ni kako prostor književnosti prestaje biti prostor duše i postaje prostor moći. Sve to tražilo je mogućnost iskaza. Sada više ne podnosim situacije u kojima neznanje nije sramota, a riječ lopovluk tumači se kao da je umjesto nje pisalo sposobnost ili ugled. Preskačem novinske članke u kojima obrazovani tjedni književni analitičari izokreću činjenice samo da bi im tekst bio efektniji i tako pridonio prodaji. I tako se približio očima onih koji o književnosti ne znaju puno, ali su čuli koju je pjevačicu sretno oženjeni šezdesetogodišnji pisac sanjao u Badnjoj noći. I dok je to in, sramotno je zaplakati nad pričom u kojoj sin bdije uz teško bolesnog oca. Zato sam se okrenula književnim likovima da mi omoguće komentar.

NACIONAL: Možete li spomenuti neke situacije koje su vas provocirale na komentar?
- Primjerice, vrtite teletekst i nailazite na vijest u kojoj se govori da je ravnatelj jedne gimnazije izjavio kako se, uvidom u bolničke kartone svojih zaposlenika, uvjerio da većina njegovih profesora boluje po šiframa F-20, F-10, F-23. Jasno je da se pitate kako ravnatelj smije tako nešto izjaviti i poželite to prokomentirati. A zar ima boljeg komentatora od alkoholiziranoga Jurkovićeva učitelja Pavla Čuturića? Ili, gledate kviz “Milijunaš” i crvenite se zajedno s djevojkom jer ne zna autora priče “Most na Žepi”. Ili, ne pozovu vas na simpozij o Zagorki, iako ste upravo vi uporno govorili o njoj studenticama dok Marija Jurić Zagorka nije bila u modi. Ili, ne vrijedi li priča o Šenoinoj Amaliji, nekada finoj i plemenitoj bogatoj kćeri koja, prevarena i pokradena, umire u potkrovlju iznajmljenoga trošnoga stančića u Gornjem gradu i u našem vremenu? Prenijela sam je u suvremenost i Amalijin pogled uputila prema zgradi Sabora i kontejnerima.

Julijana Matanović s kćeri MagdalenomNACIONAL: Kako će se u tome snalaziti čitatelji?
- Možda će čitateljima koji se ne opterećuju time poznaju li ili ne poznaju predložak biti najzanimljivije. Takav čitatelj može Sidonijine odgovore, sročene u priče, čitati isključivo kao priče. Evo jednoga primjera. U priči naslovljenoj “Matija Ivandić” govori se o ženi koja je pozvana u ministarstvo obrane susjedne države da nakon godinu dana od smrti oca svoje četverogodišnje kćeri, a u ime te kćeri, primi njegov ratni orden. Dakako, ona misli da mu je to država odlučila dati postumno. Čim ga primi, okreće papir na kojem stoji godina 1997. Pogleda prema ministru i kaže mu: “Bilo je to osam godina prije njegove smrti, a on je umro ogorčen.” “Zagubilo se negdje u mostarskim ladicama”, odgovoreno joj je. I njezinoj muci, jadu, zbunjenosti mogao je pomoći samo roman “Orden” Stipe Čuića, koji je i sam zaslužio da ponovo prodiše i upozori na sebe. A kad se još poklopilo da su sada odlikovanoga i uniženoga za njegova života zvali Ivanda, a i da mu je otac bio Matija, zar je Čuićev Matija Ivandić mogao o tome šutjeti? Voljela bih da se čitatelji vrate i izvorniku.

NACIONAL: Počeli ste pisati kao dio kvorumaške generacije. Jesu li vas mučili strahovi od književnih autoriteta?
- Svoj mladenački odnos prema autoritetima ne bih nazvala strahom, ali nemam bolju riječ. Mislim da sam u prednosti što sam studirala u Osijeku i što sam sva velika imena znanosti o književnosti prvo upoznavala kroz njihove knjige, a zatim njihove rečenice u Zagrebu povezivala s njihovim licima. Kao studentica jugoslavistike bila sam oduševljena knjigama profesora Zorana Kravara i osjećala sam silnu tremu dok sam vlakom putovala u Zagreb samo da bih s njim razgovarala o njegovu tek objavljenom “Baroknom opisu”. Nikada, ni za koga kome sam se divila i od koga sam učila, nisam poslije rekla “Ma, što on”. Osoba ne postiže svoj značaj tako da ružno komentira veće od sebe. Mene je bilo stid kad su s vrata sobe profesora Frangeša, nakon njegova odlaska u mirovinu, skinuli pločicu s njegovim imenom. Možda i zbog toga jer više ništa nije imalo svjedočiti da sam i ja u sobi velikog znanstvenika i čovjeka.

NACIONAL: Kako to da ste se kasnije osamostalili od Quoruma i pisaca svoje generacije?
- Više zbog toga što oni više nisu primjećivali mene nego zbog toga što sam krenula nekim svojim putem. A na tom putu ništa nisam kalkulirala, uvijek sam slijedila neki nalog iznutra. Ostavljam pisanje doktorata o povijesnom romanu, u zadnjoj fazi, u trenutku kad spominjem Josipa Eugena Tomića i iznenada se prisjećam svoga oca koji mi je u ranom djetinjstvu, tamo gore na gradačačkoj kuli, pričao priču romana “Zmaj od Bosne”. I počinjem pisati “Zašto sam vam lagala”. Priču “Jasenka” u posljednjoj knjizi završavam rečenicama “Možete me o svemu pitati, samo me nemojte pitati plačem li za vama”. Sada slijedim njezin ritam i kažem: “O svemu me možete pitati, samo me nemojte pitati kojim receptima stižem do čitatelja i kojim žanrovima pripadaju moje knjige."

S Velimirom Viskovićem, urednikom zadnje knjige u ProfiluNACIONAL: Kako pomirujete u sebi znanstvenicu, profesoricu, književnicu, majku, članicu žirija VBZ-ova natječaja, urednicu?
- E, kad bih mogla udvostručiti trajanje dana. Nova knjiga pravi je primjer toga pomirenja. To je mnogo važnije nego da vam sada govorim o vremenu kojega nemam dovoljno i o sukobu interesa između onog dijela mene koji naređuje pisanje i onog zaduženog za znanstveni rad. Da bih se spasila shizofrenog sudara, domislila sam se forme poput “Tko se boji lika još”. Iznad svega je majčinstvo. I to u svojoj radikalnoj samohranoj formi - bez uskakanja rodbinskih servisa, s kompliciranim emocionalnim situacijama poslije smrti Magdalenina oca, s umorom koji je u skladu s mojim godinama. A u isto vrijeme ne mogu odoljeti i ne mogu se posve povući pa pristajem i na neka, rijetka sudjelovanja u književnom životu.

NACIONAL: A muškarci? Kakvu su ulogu odigrali u vašem životu - nekadašnji voditelj TV Dnevnika Saša Kopljar i otac vaše kćeri Magdalene političar Ivo Živković?
- Čini mi se da su te priče već ispričane. Životi uz njih bili su vrijedni priče, a priče mogu biti različitih tonaliteta i neočekivanih završetaka. Iz tih razdoblja - razvoda, umiranja, još uvijek mogu crpiti emocije za pisanje. Sve se zbilo kako je moralo, sve je to vodilo prema Magdici. Nema žaljenja ni za jednom sekundom, ni za jednim korakom. U novu knjigu bit će uključena i priča čiji je drugi dio naslovljen “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac”, a knjiga će imati naslov “Knjiga od žena, muškaraca, gradova i odlazaka”. Tamo sam o tome rekla sve.

NACIONAL: Koliko vam je Magdalena promijenila život?
- Kada su mi prije Magdalenina rođenja znali reći “Ne znaš ti ni što je briga, ni što je radost, dok se nema dijete…” Upute, opomene, savjete vezane uz tu temu, nikada nisam slušala. Nervirali su me, jer su se moji brojni problemi, vezani uz pisanje znanstvenih studija, preseljenja, pa čak i razvod, činili sićušnima u odnosu na dječje viroze, prve izlaske i upise na fakultete. Sad namjerno simplificiram da ne bih morala samu sebe podsjećati na vrijeme kad sam i sama bila dijete, i kad sam kao takva mijenjala nečije živote, ali ne pri tome i živote najbližih. Rođenje Magdalene objasnilo mi je i maglovite trenutke moje biografije i iznijansiralo odnos majke i kćeri. Učinilo me je osobom koja uspijeva mnogo toga razumjeti i koja ni u jednom trenutku nije ni po čemu najvažnija.

Sa Zvonkom Makovićem, sveučilišnim profesoromNACIONAL: Kako izgledaju vaši dani kad se Magdalena vrati kući?
- U vrijeme njezina boravka u vrtiću nastojim ispuniti što više obveza, predavanja su mi u dopodnevnim terminima. U danima kad ne odlazim na faks, sjedim pred računalom. Oko 13 sati počinjem kuhati, svaki dan. Serviram stol i odlazim po Magdalenu. Kad ručamo, pospremimo stan i krenu Magdalenine aktivnosti - jezik, glazbena igraonica, šetnje, kazalište. Navečer pričamo, čitamo. Uobičajeni dan mi je i najljepši dan.

NACIONAL: Jednom ste rekli da vam je vaš dom oaza i da vas opušta kuhanje i spremanje stana, što je prilično neobično. Je li to točno?
- Volim živjeti u lijepom prostoru. Međutim moje poimanje te ljepote malo je pomaknuto, ne mogu prestati živjeti prošlost, u prostor unosim očuvane i obnovljene predmete koji su bili važni našim precima. Jedino se Magdalenina soba izdvaja iz te priče. Od ugodnog doma i radosnog djeteta u njemu, nema ništa važnije. I od mirisa kruha koji ste sami pripremili svom djetetu. Ne mogu spasiti svijet od ekonomske i moralne krize, ne mogu Magdaleni darovati livadu na kojoj sam odrastala onako sva uprljana pekmezom pripravljenim od nešpricanih šljiva, ali mogu joj o tome pričati i utopljavati naš prostor. Da jednoga dana, kada M. pročita ili čuje riječ dom, pomisli baš na ovaj naš.

Biografija

1959. rođena u Gradačcu u BiH
1962. živi u Hrvatskoj
1982. diplomirala jugoslavistiku na Pedagoškom fakultetu u Osijeku
1998. doktorirala na povijesnom romanu na FF-u u Zagrebu gdje predaje noviju hrvatsku književnost
Stručne knjige: Četiri dimenzije sumnje, Manirizam i barok, Barok iz suvremenosti gledat, Ivan Gundulić, Prvo lice jednine, Lijepi običaji, Krsto i Lucijan – rasprave i eseji o povijesnom romanu
Bestseleri: Zašto sam vam lagala (1997.), Bilješka o piscu (2000.), Kao da smo otac i kći (2003.) i Laura nije samo anegdota (2005.)
Nagrade: 7 sekretara SKOJ-a (1989.), Josip i Ivan Kozarac (1997.), Julije Benešić (2004.)

Gubitak partnera

Nakon braka sa Sašom Kopljarom, bivšim voditeljem TV Dnevnika na HTV-u, Julijana Matanović sreću je pronašla s Ivom Živkovićem, političarom iz BiH, s kojima ima 6-godišnju kćer Magdalenu. Na žalost, sreća nije dugo trajala jer ga je pokosila bolest.