Izravan i jednostavan- Ivo Pukanić i novinar Maroje Mihovilović opušteno sjede u Nacionalovoj redakciji, dok im Nina Šmigmator iz Promocije NCL Media Grupe drži rogove. Puki je uvijek cijenio jednostavnu i izravnu komunikaciju i svatko je od njegovih suradnika mogao u bilo koje vrijeme doći do njega i s njim razgovaratiZa golem dio javnosti Ivo Pukanić bio je novinar i medijski magnat. Ali nama, koji smo ga više od jednog desetljeća gledali iz dana u dan, sjedili na bezbrojnim kolegijima, raspravljali o Tuđmanu, Mesiću, Pašaliću, Sanaderu, Stanku Subotiću, mafijašima, Americi, ratu u Iraku, najnovijoj dijeti kojoj se podvrgnuo, ili slušali dok, ispunjen ponosom, priča o svojoj najdražoj Sari, nama je bio, i zauvijek će ostati samo - Puki.

Pukija su ubili, i sada svi žale. Čak i oni koji su prije nekoliko dana ismijavali Stipu Mesića zato što je na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost upozorio da policija nije dobro odradila istragu o pokušaju atentata iz travnja ove godine. Metak, koji je tada fijuknuo pokraj Pukijeve glave, za većinu ovdašnjih novinara bio je izmišljotina i pokušaj samoreklame. O travanjskom je događaju napisano i izgovoreno toliko neistina, da je Pukanić u jednom trenutku odlučio prestati boriti se protiv njih. Sjećam se sastanaka na kojima smo čitali komentare prepune omalovažavanja, i njegove nevjerice. “Trebao me ubiti, i tada bi novinari bili zadovoljni. Imali bi o čemu pisati”, indignirano je zaključio.

Sada imaju, i sada žale. Tužno i jadno, ali, barem posmrtno, odaju mu priznanje koje je Ivo Pukanić odavno zaslužio. Puki je imao odliku koju posjeduju samo rijetki: ili su ga voljeli, ili nisu. Sredine nije bilo, baš kao ni u uređivačkoj politici i tekstovima koje smo objavljivali u Nacionalu. Da se razumijemo, nije on bio nepogrešiv, niti smiren tip koji će saslušati sugovornika do kraja, ali znao je raditi novine kao malo tko. Deset godina bio sam svjedok ogromne energije, danonoćnih sastanaka i susreta, rada na naslovnicama, nervoze zbog propuštenih informacija, i, puno, puno češće, zadovoljstva otkrićima do kojih su dolazili novinari. Pukanić nije bio samo osnivač Nacionala, bio je, koliko god to zvučalo izlizano, pokretačka snaga našega tjednika. Bio je imućan, vozio odlične automobile i volio vrhunske satove, ali do posljednjeg trenutka ostao je novinar. To je nešto što imate ili nemate, to je onaj osjećaj najdubljeg zadovoljstva, kada znaš da si objavio pravu stvar. On je imao taj osjećaj. I još nešto: vrlo su rijetki predsjednici uprava koji su znali slušati tuđa mišljenja, i dopustiti i najniže rangiranim suradnicima da im se suprotstave. Nikada, ali baš nikada, nije tražio od svojih ljudi da objave nešto s čime se nisu slagali, ili nisu vjerovali u njegove informacije. “Svatko od vas je odgovorni urednik i odgovara za ono što je napisao”, često je govorio.

Danas se govori o njegovim poznanstvima s vodećim političarima i poslovnom zajednicom, i tako pokušava dokazati nekakva tajna povezanost s utjecajnim osobama. Pritom se zaboravlja da treba steći poštovanje predsjednika, ministara, direktora ili nogometaša. Pukanić je to pokazao - prije 11 godina, samoinicijativno je (uz veliku pomoć bliskih redakcijskih suradnika) otvorio aferu Dubrovačka banka, dokazao da tadašnja vlast pljačka Hrvatsku, i odbio povući tekst, unatoč milijunskim ponudama za šutnju. Iduće je godine otkrio da je HDZ namjestio Croatiji osvajanje državnog prvenstva i, unatoč policijskim premetačinama i pritvoru, nikada nije odao Vladina dužnosnika koji je dokumente proglašene državnom tajnom dostavio Nacionalu.

Jednaku je dosljednost pokazao i kad su od njega zahtijevali da kaže gdje se sastao s Antom Gotovinom. Godinama je šutio, makar su mu zabranili putovanja u Europsku uniju, a u medijima ga proglašavali suradnikom podzemlja. Nije popuštao, i sada manje-više svi ponavljaju Nacionalovu tezu kako je afera Gotovina bila prljava igra Carle Del Ponte i britanske obavještajne službe, kako bi Hrvatsku što dulje držali izvan EU.

'Pukanić je jedan od rijetkih koji su držali riječ bez obzira na posljedice”, rekao je Mate Granić kada smo se u četvrtak navečer prisjećali druženja s Pukijem. U toj jednostavnoj rečenici Granić je sažeo osnovnu odliku Ive Pukanića. Mogli ste ga ne voljeti, odbiti primiti Nacional u ruke, ne slagati se s njegovim stavovima ili životnim stilom, ali nitko nije mogao reći da ga je Pukanić prevario. Bilo da se radilo o ekskluzivnoj informaciji, novom projektu ili dogovoru o plaći, kratak usmeni dogovor bio je garancija. A takvo što može se samo s poštenim ljudima. Ivo Pukanić bio je pošten čovjek i veliko ime hrvatskog novinarstva.