Antun MotikaU obiteljskoj ostavštini hrvatskog umjetnika i pedagoga Antuna Motike, poznatog kao postimpresionista i “slikara ženske ljepote i erotskih motiva, krajolika i interijera”, pronađen je paralelni, gotovo nepoznati i neistraženi, ali senzacionalni opus najraznovrsnijih likovnih eksperimenata, koji tog samozatajnog, stidljivog i zatvorenog umjetnika predstavljaju u sasvim drukčijem i radikalnom svjetlu.

U tom opusu nalazi se stotine najrazličitijih avangardnih i nadrealističkih eksperimenata o kojima se do sada izvan uskog stručnog kruga ništa nije znalo. To su crteži ugljenom, dimnice - radovi napravljeni pomoću dima, dekalkomanije, liquidi, fotomontaže, fotogrami i skice futurističke arhitekture na kojima je crtao svoje vizije gradova budućnosti, primjerice, nebodere kako vise na štangama. Posebno su zanimljivi luminokinetički eksperimenti, od kojih neke Nacional prvi put prikazuje u javnosti. Zatim tu je i crtež “Futuropolis”, Motikin tehnoutopijski grad, koji je nastao 1917. Potom njegovi gimnazijski radovi, inspirirani romanima Julesa Vernea: prva strip-adaptacija njegova romana “Put na Mjesec” iz 1917/18. i crtež “Probušeni Mjesec”. Zanimljiv je i strip o majmunu Floku kao političkom komentatoru iz 1919. godine, koji je po nekima prvi hrvatski strip, a plijeni pozornost i ilustracija iz knjige Radovana Ivšića “36 njezinih čuda”.

“Motiku su fascinirali svjetlo, novi izumi i tehnologija, a za svaki svoj projekt i izum imao je i praktično rješenje”, rekao je Darko Schneider, povjesničar umjetnosti i umirovljeni kustos Moderne galerije. “Prije pojave lasera projicirao je na oblake snopove točkaste svjetlosti govoreći ‘da bi se proizvodi trebali reklamirati na oblacima.’ Imao je i zubarski aparat, kojim je urezivao različite forme na plastične diskove i zatim ih bojio. Dimnice je radio puštajući dim ispod starih ploča ili papira, no znalo mu se dogoditi da sve izgori. Kad je radio crteže ugljenom, priča Schneider, koristio se poznatim postupkom nadrealista - automatskim pisanjem, odnosno, crtanjem: pustio je Mozartovu glazbu i zatim dopustio ruci da ugljenom vizualizira muziku, odnosno, riječi. Napravio je i puno dekalkomanija: uzeo bi list papira, na njega stavio boju, zatim ga presavinuo i stisnuo, a rezultat je bila mrlja neobična oblika.

“Iako je mali dio tog tajnog Motikina opusa nekoliko puta izložen, nije mu se pridavao značaj i nikada nije obrađen”, rekao je Schneider. “Tome je pridonijela i njegova priroda - bježao je od medija i bio skroman. Valorizaciju tog opusa tek treba napraviti, no već sada možemo reći da se radi o vrlo kreativnom i važnom dijelu ne samo Motikina nego i hrvatskog, a možda i svjetskog opusa.” Kako je ispričala Jerica Ziherl, voditeljica novigradske galerije Rigo i autorica doktorata o Antunu Motiki, zanemarivanju Motikine rane avangarde presudilo je potpuno ignoriranje Miroslava Krleže, najvećeg likovnog barda u međuratnim godinama. “On to nije razumio i o tome nije htio pisati”, izjavila je Jerica Ziherl. Zatim je u siječnju 1952. godine Grgo Gamulin, režimski kritičar, ali veliki likovni autoritet, negativno ocijenio Motikinu izložbu “Arhajski nadrealizam”, održanu u galeriji ULUH-a. On ga je u tekstu “Zarobljeni oblici”, objavljenom u Vjesniku, etiketirao “dekadentnim zapadnjakom”, a u “njegovim vijugama, trbusima, bezglavim truplima i razasutim očima” vidio “strahote, nakaze i furije”. I osporio mu priklanjanje nadrealizmu.

---

Iako su avangardni kritičari poput Radoslava Putara i Vjenceslava Richtera Motikinu izložbu hvalili govoreći da je “napravio radikalni preokret u doba kada je umjetnost bila izražajno i tematski određena ideologijom socijalizma”, Gamulinova riječ imala je veću težinu. Jerica Ziherl je zaključila kako Gamulin nije shvaćao tu novu poslijeratnu estetiku, no kasnije se “posipao pepelom po glavi ubrojivši te Motikine radove u nove tendencije”. “Motika se otprije družio s nadrealistima Radovanom Ivšićem, Dragom Ivaniševićem i Josipom Seisselom, tadašnjim ravnateljem Škole primijenjene umjetnosti gdje je radio kao nastavnik”, kaže Jerica Ziherl. “Seissel je jako utjecao na njega i oni su do kasno u noć radili likovne eksperimente. Kad se s tim radovima pojavio u javnosti nakon raskida Tita sa Staljinom i Informbiroom, nije bio shvaćen, iako je to označilo početak slobodnijeg izražavanja. Zbog toga se ta izložba, uz nastupe EXAT-a, smatra prvom likovnom manifestacijom, koja je odudarala od proklamirane estetike socijalizma. Po meni je Motika bio prvi modernist u tadašnjoj Jugoslaviji, uvijek korak ispred vremena, uvijek svoj.”

Kolaži 'Bez naziva'Po mišljenju povjesničara umjetnosti, voditelja samoborske galerija Lang Želimira Koščevića, Motika je “tragičar domaće kulturne amnezije”, a tome u prilog govori podatak da je pred kraj života “teško živio”. Uzrok njegove zanemarenosti nalazi “u sociokulturnom kontekstu, jer sve što izlazi iz šablone hrvatske umjetnosti, stavlja se sa strane”. Osim toga, kako bi jedan akademik u građanskom Zagrebu, zapitao se Koščević, mogao izlagati eksperimente s kukcima? “Od 1941. do 1945. radio je eksperimente s kolažima, što pokazuje da je to razdoblje za njega bilo jako traumatično”, kaže Koščević. “Seissela su odveli ustaše, a on nije otišao u partizane niti je postao savjetnik za promidžbu u NDH, nego se posvetio svojim intimnim likovnim eksperimentima. To je bilo nedopustivo i sa strane partizana i NDH. A kad je nakon rata pokazao javnosti što je radio, dočekao ga je teatralni retorik Gamulin, koji je zapravo branio građansku, akademsku liniju, a ne samo partijsku. To ga je vjerojatno jako pogodilo. Sredina nije bila spremna za takvog Antuna Motiku. S jedne strane čvrsti socrealizam, a s druge konzervativna građanska linija, nisu prepoznali njegovu vrijednost. On je tim opusom pokazao da je bio kompatibilan s europskim kontekstom i da je akceptirao duh tadašnjeg vremena. Njegovi radovi iz 1941. pokazuju da je desetak godina prije pojave luminokinetičara, te Jacksona Pollocka i Roberta Rauschenberga, razmišljao na njihov način. Zato je taj Motikin opus iznimno važan.”

I Koščević je poznavao Motiku tako da je čak prisustvovao njegovim luminokinetičkim projekcijama. “Priznajem, to je tada na mene ostavilo velik, ali nedefiniran dojam”, kaže. U ‘60-ima je često posjećivao Motiku, koji mu je pokazao stotine medicinskih knjižica na čijim je ispisanim stranicama, često ilustriranim nekim anatomskim crtežima, iscrtao brojne ženske aktove. Čuvao ih je ispod kreveta, a svi ti crteži bili su potpisani i datirani. To pokazuje da ih je radio kao svjesni umjetnik. I da je eksperimente nastavio raditi tijekom cijelog života, kao paralelnu umjetnost. Schneider je ispričao da je Motika živio s majkom Ankom i sestrom u malom stanu u Škrlčevoj ulici. Tu svoju privatnu umjetnost stvarao je navečer, nakon službe u školi i dnevnih obaveza, a radove je držao u desetak starinskih kartonskih kovčega. “Kao čovjek bio je oprezan, sumnjičav i nepovjerljiv prema tzv. gamulincima, pristašama Grge Gamulina i to je pokazivao samo najbližim prijateljima”, kaže Schneider. “Slikar Antun Motika bio je apsolutno ispred svog vremena: bio je vizionar, izumitelj i maštovit eksperimentator, opsjednut mehanikom, arhitekturom i reklamom, a radovi iz tog njegova tajnog, paralelnog opusa zapravo su reminiscencije na njegov boravak u Parizu i tada aktualna nadrealna strujanja”, zaključio je Schneider.

Antun Motika rođen je 1902. u Puli u obitelji vinara, a njegova majka pridavala je veliku pozornost obrazovanju svoje djece. Obitelj se puno selila tako da se školovao na tri jezika nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije - njemačkom, hrvatskom i talijanskom, među ostalim i u čuvenoj pazinskoj gimnaziji. Kolege su ga već tamo zvali Il Pitore jer je crtao, radio stripove i eksperimentirao. Kad su se 1919. preselili na Sušak, počeo se ozbiljnije baviti kiparstvom i slikarstvom u ateljeu Rudolfa Matkovića. Zatim je dobio stipendiju Matice hrvatske za siromašne, nadarene studente i počeo je studirati na kiparskom odjelu zagrebačke Kraljevske akademije kod profesora Rudolfa Valdeca. No kako su se početkom ‘20-ih godina u Zagrebu priređivale zanimljive izložbe, susreo se s radovima Emanuela Vidovića, Vilka Gecana, Vladimira Becića i drugih slikara i prešao je u slikarsku klasu Maksimilijana Vanke. Završio je specijalku kod Ljube Babića, a prvo se zaposlio u Obzoru gdje je radio korekture, zatim i karikature u humorističnom listu Koprive. Nakon što je diplomirao, preselio se u Mostar, koji je po mišljenju nekih likovnih teoretičara i kritičara odigrao ključnu ulogu u njegovu formiranju, jer su u toj fazi nastali njegovi brojni mostarski pejzaži i figuralne kompozicije.

“Početkom tridesetih otišao je u Pariz gdje je došao u doticaj s Picassom i Matissom”, kaže Jerica Ziherl. Neko je vrijeme živio u ateljeu sa Željkom Hegedušićem, Edom Kovačevićem i Vanjom Radaušem. Kasnije je u svojim zabilješkama često spominjao kako je Picassov način rada ostavio traga na njegove studije i skulpture, posebno na one predstavljene na izložbi “Arhajski nadrealizam”. Kao gost je izlagao već 1933. i 1934. godine s Grupom trojice, a prvu samostalnu i zapaženu izložbu imao je 1935. u salonu Ulrich.

'Sjedeći akt'Motika se nikad nije ženio iako je imao prijateljice, navodno zbog utjecaja dominantne majke. Bio je dopisni član JAZU i dva puta predstavnik bivše zemlje na Biennaleu u Veneciji, dobio je nekoliko nagrada, među ostalim i “Vladimira Nazora” za životno djelo, do mirovine je predavao na Državnoj obrtnoj školi, a umro je 1992. Motika je Puli htio još u ‘70-ima ostaviti pet tisuća svojih radova s idejom da mu naprave muzej, a u Zagrebu kupe stan. Međutim, niti mu je Pula kupila stan niti napravila muzej. Pula je ipak od Motikine obitelji otkupila oko 1500 radova, najviše crteža, gvaševa, ulja, skica i skulptura u vrijednosti 50 tisuća eura, a zatim je nećak Dušan Motika donirao gradu još 1500 radova dokumentarnog značaja. Motikina ostavština bila je nedostupna i zbog dugotrajne ostavinske rasprave, koja je trajala 15-ak godina, dio njegova opusa nalazi se u Muzeju suvremene umjetnosti, a rana avangarda u Kolekciji Marinko Sudac. Što se tiče vrijednosti tog opusa, Koščević je napomenuo da se zadnjih 20-ak godina “težište estetskih vrijednosti pomiče prema alternativi”. To pokazuje i činjenica da su neke od svjetskih institucija, primjerice, Beaubourg, kupile radove Stilinovića, Galete, Mangelosa, Gorgone, Zenita i drugih. Po Schneiderovu mišljenju i Motika je mogao biti cijenjen u svijetu da je u Hrvatskoj imao podršku.

Luminokinetički eksperimenti

“Meni su najzanimljiviji luminokinetički eksperimenti, koji su nastajali tako da je između dva komada stakla stavljao listove biljaka, mrtve kukce, pljuvačku, perje, brašno, smolu ili druge organske i anorganske tvari", rekao je povjesničar umjetnosti Darko Schneider. "Zatim bi dodavao boju ili lakove, potom bi stakla stisnuo i pomoću projektora kroz njih projicirao svjetlost na zid sobe. Tako su nastajali svjetlosni odrazi zanimljivih struktura i boja. Zanimljivi su mi bili i liquidi iz ‘60-ih: u male plastične bazenčiće s poklopcem ulijevao je ulje ili aceton, a zatim boje. Posudu bi potom preokrenuo tako da su se ulje i boje izmiješali formiravši čudesne mrlje, poput gibanja molekula, nalik na pretpotopno zbivanje.”