Renato BaretićO Sanaderu u nacističkoj uniformi, o “bandi gestapovskoj” i o sceni iz “Konačnoga pada” u kojoj su premijer i nekolicina imenovanih ministara lažnim titlovima predstavljeni kao Hitler i njegova vrhuška u “Vučjoj jazbini” - o svemu se tome, dakle, danima govorilo isključivo u trima kategorijama: je li to sve skupa bila satira, ili kršenje zakona, ili pak ugrožavanje slobode govora. I lomila su se koplja, padale na prvi pogled teške riječi, zazivali se s obiju sukobljenih strana elementarni postulati današnjega zapadnog duštva, i svi su bili u pravu i svi su griješili u isto vrijeme, i na kraju ćemo se opet svi samo naći u dobroj staroj hrvatskoj žabokrečini, punoj kreketa, ustajalosti i smrada... Nitko nigdje, barem koliko sam ja uspio čuti i pročitati, u toj polemici nije spomenuo ključnu riječ: uvreda. A samo se o tome radi, o vrijeđanju. Apsolutno ničega u Hrvatskoj nema po čemu bi se Sanaderov tip vladavine - ma koliko bio antipatičan i beskoristan za golemu većinu državljana - mogao iole ozbiljno (ili iole smiješno!) usporediti s Hitlerovim, niti vladin s nacionalsocijalističkim. Naprosto, cilj tvoraca tih provokacija - očito uspjelih - bio je samo uvrijediti Ivu Sanadera, i ništa više. Ruku na srce, malo što drugo i mogu.

Priče o kršenju nekakvog zakona besmislene su jer naprosto ne postoji nikakav dovoljno konkretan i jasan zakon kojim bi se dosljedno moglo sankcionirati to što se dogodilo. Također, pozivanje na zakon automatski zaziva i protupitanje - a gdje ste bili dosad s tim zakonom? Priče pak o satiri šupljikavi su plodovi traženja alibija i olakotnih okolnosti za počinitelja - dubrovački SDP-ov junoša, naime, nije se do ovoga slučaja javnosti nijednom ukazao kao nekakav satiričar bez straha, mane i dlake na jeziku. Satiričarom je postao, i to hitnim ukazom s vrha svoje stranke, tek nakon što je, satirički govoreći, usro učkur. A najšupljikavije od svega toga zajedno zvuče optužbe o državnom zatiranju slobode mišljenja i javnoga govora. Naime, kladim se da bih u deset dana na Facebooku mogao okupiti barem 20.000 ljudi koji više ne mogu podnijeti sve te pizdarije, svinjarije i govnarije što svakodnevno bujaju i prolijevaju se (samo hrvatskim, ne računaju se tuđi!) blogovima, forumima i chatovima. Ma koja sloboda, koje mišljenje, koji govor?! Riječ je, u najmanje 80 posto slučajeva, o nepismenim mentalnim masturbantima koji hemunge zbog vlastitoga životnoga kukavičluka i neostvarenosti liječe anonimnim (to samo misle) vrijeđanjem i napadanjem svega i svačega. Nema tu, dragi moji, ni mišljenja, ni govora, niti slobode, što bi tu onda država i mogla zatirati?

Internet se svojom (na prvi pogled čarobno veličanstvenom, demokratičnom do srži i totalno globalnom) otvorenošću i sve jednostavnijom pristupačnošću vrlo brzo pretvorio u poligon za frustrirane luzere koji na webu bljuju bijes zbog života kakav im je odnekuda dosuđen, a nemaju snage ni hrabrosti da javno zaviknu, pod vlastitim imenom. Nema te frustracije koja u virtualnom svijetu, među sličnim spodobama zatajenog identiteta, ne bi bila izlječiva barem na nekoliko sati - jednom drkanjem, drugi put Srbima, treći Pavelićem, četvrti Dinamom ili Hajdukom, peti Slovencima, šesti balijama... a sve na do bola lošem hrvatskom. A najluđe je od svega to što se bilo kakva izmišljena budalaština u tren klika pretvori u tobože relevantnu činjenicu, o kojoj onda angažirano i nabrijano raspravljaju horde novih polupismenih onanista koji se zahvaljujući nicku (nadimku, da prostite) pretvaraju u neustrašive pravednike i opake igrače brže nego Clark Kent u Supermana.

Stara američka narodna kaže: “mišljenje je kao šupak - svatko ga ima”. Internet je izvorno zamišljen upravo kao utopijski, idealni Facebook, kao globalna mreža dobronamjernih i pametnih ljudi koji žele informacije i nove prijatelje, a pretvorio se u mjesto gdje i zadnja šupčina može nekažnjivo pokazivati svoj metaforički anus, bez imalo osobnog straha od kakvog nervoznog proktologa bez rukavice. A sloboda govora kakvu za takve likove traže njihovi javni zagovornici prispodobiva je jedino slobodi govora za pisce anonimnih prijetećih pisama ili dahtave noćne nazivatelje. Odgovornost je ključna pretpostavka slobode govora, pa bi u ovim, do temelja neodgovornim vremenima valjalo uspostaviti neke nove kriterije i društvena pravila. Naravno, nema ih tko uspostavljati, jer većini se kudikamo više sviđa ovakva situacija, u kojoj možeš nekažnjivo vrijeđati (ili na neki drugi način maltretirati) svakoga tko ti padne na pamet. A ako se slučajno zaigraš pa pretjeraš i nadrapaš, možeš biti siguran da će u tvoju obranu ustati brojne nevladine udruge i naizgled ozbiljne institucije, sve pod geslom “heroj, a ne budala”.

Zato je jedino usvojivo novo pravilo - ne obazirati se na uvrede s interneta. Ali nimalo. Posebno to vrijedi za političare, a naročito za njihove uvlakačke suradnike na nižim razinama. Sanaderu se, kao ljetos u Splitu s “Bakhama”, opet dogodilo da je netko odveć revan “u bazi” napravio ono što mu se učinilo da je Gazdi najmilije. Možda je službujući policajac i imao nekih dvojbi, ali ih je lako razriješio odgovarajući samom sebi na pitanje: “Što mi može više naštetiti, bijes javnosti ili Sanaderov bijes?” A na kraju je, jado jadni, dobio i jedno i drugo.
Shvatili ste, nadam se - ovo nije ni antiinternetski niti prosanaderovski pamflet. Ovo je samo mirni građanski prosvjed protiv agresivnih web-parazita koji smisao interneta sve uspješnije prilagođavaju svojem kvocijentu inteligencije i koeficijentu nepismene frustriranosti. Znam da je učinak mojeg prosvjeda još sirotiji od učinaka onog fejsbukovskog u prošli petak, ali svejedno se zadovoljno smješkam. Ja se, naime, i ovaj put potpisujem pravim imenom i prezimenom.