Conor McPherson: ''Ja sam nuklearni reaktor nemira...''

Conor McPherson ispušta karakterističan zvuk dok opisuje kako piše drame: nekakav opak, bljuzgav zvuk, kao da nešto ljepljivo pada i razlijeće se po stolu. ''Drame za mene dolaze iz nesvjesnog.'', kaže. ''Kao da nešto dolazi iz tijela, a mozak to dostiže.'' Počinje time da se slika, ničim izazvana, javlja u njegovoj glavi; malo po malo ljudi na toj slici počinju se kretati i razgovarati, a onda - fljas! Evo ih na papiru.

Ovakvo objašnjenje možda ne odaje pravu sliku njegove poezije i čarolije njegovih djela. Otkako je ''Brana'' ("The Weir") praizvedena u Londonu 1997., kada mu je bilo samo 25 godina, publika i kritika bili su začarani McPhersonovim pričama o izgubljenim dušama i teškim životima. Često nevolja koju opisuje reflektira njegovu vlastitu: iako kaže da nikada ne počinje s idejom da piše o vlastitom iskustvu, možemo pratiti stope njegova životnog puta u pričama o zlouporabi alkohola, razorenim vezama, smrti i iznevjerenoj nadi što ih opisuje.

Idući tjedan debitirat će u londonskom Narodnom kazalištu (The National Theatre) sa svojim komadom "Moreplovac" (''The Seafarer''), priči o dva brata - jednom koji je nepopravljivi pijanica i drugom koji je "tek odnedavno trijezan" - što na Badnjak postaju domaćini vragu. McPherson priznaje: ''Ja sam svi likovi u drami, no možda najviše razočarani demon, Lockheart, koji zavidi ljudima među kojima se kreće." McPherson je napisao dramu za manje od osam mjeseci i možda je riječ o njegovom najdirljivijem, najboljem tekstu do sada.

No ako mislite da taj bljuzgavi zvuk i brzina kojom piše sugeriraju da svoju vještinu smatra lakom, varate se. On je čovjek s kompleksnim, volim/ne volim odnosom prema pisanju, koji piše zato da bi istjerao neukrotive glasove u svojoj glavi. ''Kao da mi u glavi non-stop ronda nuklearni reaktor nemira'', kaže, ''a produkt toga su ove drame koje se svako malo pojave.'' Pisanje, za njega, nije stvar izbora. ''Da nisam zaražen potrebom da zapisujem stvari'', razmišlja, ''možda bi to bio i blagoslov.''
Sada tridesetčetverogodišnjak, McPherson je počeo pisati kao tinejdžer, nedugo nakon što je okrenuo leđa vjeri. Sin jedinac u srednjestaleškoj dublinskoj obitelji (ima stariju i mlađu sestru), pohađao je strogu katoličku školu gdje su ga, do devete godine, redovito tukli zbog njegovih grijeha. Nije ni čudo da se ubrzo počeo pitati: ''Što ja zapravo imam od ovog?'' Osjećao je da je Bog ''čini se zlo biće, koje je stvorilo đavla i pakao zato da bi ljude slalo tamo, biće koje je znalo sve, ali ti nije pružalo priliku. Jednostavno nije imalo smisla.'' S 15 godina je  odlučio: ''Čak i pod cijenu da, kad umrem, odem u pakao, za života želim biti slobodan.''

Iako je počeo pisati kratke priče, njegov plan nije bio da bude pisac, već glazbenik, gitarist u bandu. Međutim, njegovi su se roditelji brinuli da je ''potpuno dezorijentiran'' (čini se da ga to još uvijek malo pogađa) te su ga poslali na University College u Dublinu, gdje je studirao filozofiju i engleski jezik. ''Mislio sam da bi mogli biti lagani.'', kaže.

Nije očekivao da će mu diploma promijeniti život. Filozofija ga je naučila ''da trebaš prihvatiti činjenicu da ne znaš ništa, da si neznalica, što je zapravo prilično oslobađajuća spoznaja''. Engleski ga je, u međuvremenu, upoznao s dramama Davida Mameta. ''Dan kada sam pročitao "Glengarry Glen Ross", shvatio sam da je to - to.'', priča. ''Znao sam točno što želim raditi.'' Počevši s parodijama Mameta, uskoro je počeo pisati svoje vlastite drame i - nikada nije prestao. Osim što je davao instrukcije dok je studirao te radio, kao i njegova majka, u dućanu s cipelama, pisac i redatelj jedini su poslovi kojima je ikada zarađivao za život.

Čak i sada, sa svojim naočalama bez okvira, urednom crvenom kosom i ozbiljnim držanjem, McPherson izgleda i zvuči poput nekog filozofa. I drame su mu rezultat dugotrajnog razmišljanja o tome "tko smo, zašto smo i što smo". Trenutno, kaže, piše sa stajališta da "su ljudi životinje: 90% našeg ponašanja je životinjsko; imamo samo tih 10% glazure, privida civiliziranog, racionalnog izbora. Naše misli vječito kaskaju za našim apetitima, opravdavajući ih jezikom: to je tragično i smiješno. To je slika koju stvaram svojim dramama: slika životinja koje govore i misle da zbog toga sve znaju.''

Ironično je to da se, zbog toga što želi prikazati ljudsko stanje - koje je za njega muškog roda - tako malo ženskih likova pojavljuje u njegovim dramama. ''Moreplovac'' je klasičan primjer: to je drama o pet muškaraca, za koje su žene daleka, tajanstvena stvorenja kojih se podjednako boje i poštuju ih. McPherson se prikladno ograđuje od ovog "propusta". ''Malo sam si oprostio,'' kaže, ''shvativši da to nije stvar izbora. Ja sam muškarac i doživljavam život kao muškarac i ta stvarna, sirova istina vašeg života za mene je muškog roda.''

Shvatio je da je ''ta stvarna, sirova istina'' života duboko ukorijenjena u njegovo djelo. Za sebe kaže: ''Nisam dobar pripovjedač; radije sam u društvu pričljivih ljudi, tako da imam taj luksuz da slušam.'' Ali se zato njegove priče pretaču u drame - drame ispunjene tjeskobom. Njegov je djed, koga je McPherson redovito posjećivao kao dijete, ponekad samo zato da bi u tišini zajedno sjedili u sobi, preminuo dok je McPherson pisao ''Branu'', dramu što pulsira pitanjima o tome pronalazi li osoba mir nakon smrti. "Lučka uprava" ("Port Authority") iz 2001., u kojoj tri muškarca razmišljaju o kompleksnosti ljubavi, napisana je tijekom njegova prekida deset godina duge veze s plesačicom s kojom se upoznao na fakultetu. Iako se već do pojave njegove iduće drame, ''Blještavi grad'' ("Shining City") iz 2004., drugi put oženio, njegovo stvaralaštvo zauzima oštar kritički stav spram načina na koji veze umiru i na koji se ljubav može pretvoriti u osakaćujući osjećaj dužnosti.

Možda je ponajviše uznemirujuća od svih McPhersonovih drama ''Dublinska koleda'' ("Dublin Carol"), po njegovim riječima ''neugodan i težak'' komad iz 1999., koji istražuje bijedu alkoholizma. Napisan je u vrijeme kada je i sam McPherson bio alkoholičar, ovisnost koja je počela po njegovom mišljenju 1997. ''Kušao sam samostalnost i slobodu, ali bio sam neodgovoran, i vjerojatno kriva osoba za to.'' priča. ''Postao sam ovisan o piću: misliš da ti pomaže da se osjećaš bolje, ali sve što zapravo radiš je da bježiš od praznine.''

Njegov je problem bila i irska kultura: ''Alkohol je posvuda, kao da se ništa ne događa bez njega. Udvaranja, vjenčanja, sprovodi, odlazak u kazalište, sve: uvijek alkohol, alkohol, alkohol.'' Da stvar bude gora, postojalo je nešto iznutra: sumnja u samog sebe, toliko izražena da se čak i kad je 1999. osvojio "Olivier" nagradu za ''Branu'', ''uopće nije osjećao uspješnim." "Smatrao sam da se sve dogodilo slučajno.'' To je ono što je alkoholizam učinilo neizbježnim. ''To je bilo u meni i dogodilo bi mi se bez obzira na to čime se bavio. Čak i da sam bio civilni službenik, to bi mi bila sudbina.''

Viski ga nije odvratio od pisanja "Dublinske kolede" i "Lučke uprave"; samo mu je upio sate kada nije pisao. Vjerojatno bi tako i nastavio da jedne večeri, u veljači 2001. - kada je "Lučka uprava" imala premijeru na West Endu - nije kolabirao i bio odveden u bolnicu. Gušterača mu je bila probušena i nije se mogao vratiti kući više od dva mjeseca. ''Moje je tijelo popustilo,'' kaže jednostavno, ''i to je bilo to.'' Od tada je trijezan.

A danas je i sretniji. Njegov brak iz 2003., sa slikaricom koju je sreo dok je još bio s prijašnjom partnericom, unio mu je ''određenu mirnoću'' u život; par živi u trokatnici u Dublinu i radi u odvojenim sobama u prizemlju. Raduje se djeci: ''Nadam se da ću biti dobar tata, da ću biti otvoren i brižan otac.'', kaže. ''Želio bih naučiti nešto iz svojih pogrešaka.'' Otkrio je novo zadovoljstvo u ''trudu da bude zdrav i u formi''; još uvijek svira gitaru, pišući i snimajući vlastite pjesme kod kuće.

Ako njegov život zbog toga izgleda pomalo "rajski", priznaje - ne bez neugode - da je to zato što on i jest takav. ''Živim kao umjetnik, a to je zapanjujući osjećaj, totalni luksuz. I zato što mi se pružila ova nevjerojatna prilika, s toliko slobode, odlučan sam učiniti nešto vrijedno toga. Osjećam odgovornost - da stvorim nešto što će natjerati publiku da osjeća, što će ih nekamo odvesti. Ali to je jako teško postići.''

I tako ''nuklearni reaktor nemira'' opet počinje rondati. Kaže da ima stalnu opskrbu gorivom: ''Zabrinut sam zbog posla, zbog budućnosti, prijateljstava, prošlih veza... Ja sam jednostavno jedan od onih ljudi koji se, štogod radio, jako brine.'' Upravo time što pretače tu brigu u svoje drame, uspijeva tako duboko dirnuti publiku. Ali to je i razlog zašto, čim isprati svoje djelo na pozornicu, pere ruke od njega. ''Običaj mi je nikad više ne režirati dramu, nakon što ju napravim. Isto tako niti ne gledam neku od njezinih produkcija ponovno, jer ju osjećam prebliskom. Uvijek nastojim pobjeći od sebe, no ironično - uvijek pišem iz sebe. To je začarani krug.'', zaključuje tonom u kojem se miješaju zabava i očaj.