Da se kojim slučajem emisija "Nedjeljom u 2" emitira drugdje osim u Hrvatskoj i okolnim zemljama, prosječni neutralni promatrač iz neke zapadne protestantske države zasigurno bi na prvu zaključio kako je posljednjih gost reprezentativni produkt hrvatskog mrijestilišta društvene elite izvrsnika: kako se zapravo radi o sportskom geniju sa svjetskim glasom koji se nije libio svoju stručnost po altruističkom poslanju upotrijebiti i u državnom parlamentu. Kazali bi da je riječ o političkom i društvenom prvoborcu izgrađenom po mjerilima i idealima antičke Grčke.

No, kad je ipak riječ o emisiji koja se emitira u rečenom ograničenom zemljopisnom području, onda ipak poznavatelji prilika po nekoj logici mogu zaključiti, posebice nakon jučerašnje protuofenzive izvjesnog rukometnog trenera, kako se radi o nositelju zaštićenog brenda uvijek svježeg stranačkog koncepta shvaćanja politike, prirode i društva te prenošenja toga koncepta u javni društveni sektor.

Razgovor izbornika hrvatske rukometne reprezentacije Lina Červara s Aleksandrom Stankovićem u njegovoj emisiji na nacionalnoj televiziji pokazao je štošta. Potvrđeno je u roku od samo sat vremena kako se radi o osobi na koju šef njegove političke ličnosti Ivo Sanader može itekako biti ponosan. Uz to, potvrđeno je i kako je Lino Červar oduvijek imao želju koja nadilazi sva pusta zlata i srebra koja je osvojio: neodoljivu želju da ga kolege iz struke shvate ozbiljno. Zna Červar dobro da je dosta jednostavnije dobiti naklonost laičkih ljubitelja rukometne igre. Ali da te vole oni koji nešto znaju o tome, nikako mu iz nekog razloga ne ide za rukom. Posebice u recentnim godinama, a naročito u posljednja dva tjedna.

Červar se pokazao kao vrsni reprezent javnih osoba koji upotrebljava prokušane metode u svom medijskom odnosu s "neprijateljima": izvrsno barata površnim metajezikom vladajuće aparature, za koji je specifično inzistiranje na poricanju stvarnosti s glavom u oblacima, silovanje teze o kultu ličnosti i finalno udaranje nogom ispod pojasa (dakle, u jaja) svih onih koji ga (u ovom slučaju) ne stavljaju na pijedestal istinskog rukometnog genija.

Osobito impresivan bio je propagandni dio u kojem se Červar brani od nasrtaja ljutih dušmanina: želeći ilustrirati svu silinu udara na njegovu ličnost, rukometni trener i politički bard deklarirao je to kao udar notornih skojevaca na svehrvatstvo, odnosno na njega samog. Pritom, da bi efekt bio veći, Čevar neprijatelje koji se usude vrijeđati utjelovljeni oltar domovine, dakle njega, vješto deplasira ukusnom činjenicom da je i njegov unuk izrazio gađenje prema očiglednom subjektivnom blaćenju njega i njegovog dosadašnjeg rada. Izvrsno iznošenje teza vjerojatno je razgalilo i samog ministra sporta i sličnih sekundarnih društvenih resora Dragana Primorca, koji je nedavno pokazao sličnu umješnost u javnom diskursu, šaljući 'pisma namjere' redakcijama koje su ga se usudile kritizirati.

Bitno je napomenuti kako se Červar pokazao kao izvrsni PR predstavnik sebe, sporta koji navodno poznaje, ali i partije koju toliko ljubi, i sve to u skučenom medijskom prostoru. U trenutku kad ekonomski problemi predstavljaju nezgodnu omču oko vrata za državnu vrhušku, nezgodno je ovih dana da se politički funkcioneri pojavljuju u medijima. Emisija "Otvoreno" predstavljala je rijetki servis za ispucavanje političkih pamfleta od strane ministara čiji su resori u najvećoj banani, a koji nisu imali neke preveć uvjerljive argumente u obrani vlastitog djelovanja. Lino Červar pokazao je svima kako se to radi jer je lucidnom izvedbom i hladnim te odmjerenim tezama (s uvažavanjem onih koji misle drugačije) zaslužio doživotni mandat u vrhovnom hrvatskom domu, što je ipak manje važna funkcija od one na kojoj se po prirodi posla nalazi.

Time je još jednom potvrdio vlastito povjerenje matične partije jer tko bi drugi mogao na takav način efikasno razuvjeriti kritičare koji se ne slažu s njegovim metodama. Možda se i nije trebao toliko truditi u razumnim odgovorima usmjerenim prema Stankoviću jer ga ovaj uostalom i nije previše trudio da ga pita nešto što je zanimljivo. Možda je Červar trebao prionuti (dosada) klasičnom shvaćanju javnog diskursa: himnično podignuti glavu u desno, pustiti jednu suzicu da kane niz obraz i poetski se referirati na činjenicu kako su zamjenski suci zaslužni za poraz u finalu.