Bio je to tjedan ispucanih ćoraka, jedan poražavajući kolaž u kojem su mediji konsenzualno s javnosti, onako sa strane gledajući, u svijet odaslali razglednicu jedne države.

Bio je to, naime, vizualni pozdrav u kojem se koplja krste oko jedne nogometne utakmice, dok spor sa susjednom zemljom oko dvije avlije i komadića obale predstavlja apsolutni retorički imperativ koji zasjenjuje činjenicu da društveno - političkog pomaka u niti jednom smislu zapravo nema.

Hoćeš li zbog pregovaračkih poglavlja s kojima Slovenija nema veze, može i po pitanju javnih osoba koje defiliraju kužnim medijskim prostorom, pa zašto ne i u kontekstu recesijskog stampeda, koji nezaustavljivo juri u trenutku kada premijer i predsjednik poput posvađane djece stavljaju jedan drugome petarde u džep. A nitko nije izvadio mobitel pa da to s kamerom ovjekovječi. Kao što je recimo bila ovjekovječena sva bijeda subotnjeg sraza dvaju 'istinskih titana', kako su frazama potkovani mediji znali opjevati 'sudar sjevera i juga'.

Da, snimljeno je sve, od nesretnog i nenamjernog incidenta sa konfetima, pa onda onog efektnog prepišavanja s vrha tribine, pa očigledni penal, pa goloruka borba golobradih praznoglavaca sa specijalcima, pa vatra, onda šmrk, potom sulude postratne kontemplacije čelnika gubitničke momčadi, hlađenje glava, uzvraćanje protivničkog tabora.... Sve je to dakle minuciozno dokumentirano, da se ima za buduće naraštaje a tijekom te šarade ničega drugog čovjek nije mogao pogledati na TV-u u minulom tjednu, a bogami i mjesecu.

Doduše, treba biti pošten pa kazati da su u borbi za prime - time Mamić i ostala ekipa imali dostojne suparnike, prvoborce pograničnog spora, koji je nenadano iznjedrio zanimljive njuške iz protivničke momčadi. Slovenija je dobila nove šerife: bivše sitne kriminalce, džepare, konjokradice i, da ironija bude veća, predvodnike navijačkih huligana koji su svojevremeno o velikoj slovenskoj naciji kontemplirali u prdekani. A sada su na teveu.

Oni su dakle bili pametni pa su pravovremeno spitfajerice zamijenili odjelima iz Mercatora i sada ih na kavu zove sam premijer. I tako smo mi to morali gledati, ili ugasiti televiziju. A u međuvremenu, predstavnici ekonomske i gospodarske elite se okuražili pa otišli Mesiću u krilo. Kažu da je stanje kritično, privatni sektor se raspada, a Sanader ne da pare, jer je u usporedbi s lokalnim izborima i zbog bojazni od socijalnih nemira, vitalnost nacionalne ekonomije obični ud od ovce. Mesić je tako u minulom tjednu odlučio podmetnuti nogu vječnom rivalu, koji ga je prije nepunih nekoliko dana elegantno otpilio. Bitka je, izgleda, tek započela. Uz činjenicu da su ekonomisti odlučili pokazati zube Sanaderu, zanimljivo je ovih dana bilo gledati kako postupno na površinu isplivava voda iz septičke jame promašenih i nedorečenih predpristupnih reformi.

Od nedjelje pa naovamo javljaju se države članice, koje ne veže interes sa Slovenijom. Iz priopćenja vrišti kako će nas Nizozemska i Velika Britanija blokirati po pitanju "Pravosuđa i temeljnih prava", vlada to normalno demantira, i to dok traži nesretne topničke dnevnike, čije su postojanje prije koji tjedan zdušno poricali. A na televiziji samo huligani sa sportskih i političkih borilišta, dok se antikrizni projekti tempiraju za vrijeme kad ne bude više municije za javno obmanjivanje.

A baš nam je bilo lijepo krenulo tamo negdje sredinom 2008. Državna vrhuška bila je uhvaćena u škripcu vlastite gluposti. Ako se pomak nije nazirao, barem je čovjek mogao biti optimističan. Iz Unije su nas prisilili na reforme ili ništa od članstva do 2015., Sanader je pokazao pravo totalitarno lice u odnosu na medijske slobode i facebook, smijenjeni su nesposobni a podobni kadrovi u ključnim ministarstvima, kad ono....

Došla ta nesretna Slovenija i sve upropastila. Uhvatio je sjeverne susjede isti simptom kolektivne šovinističke psihopatologije s očnjacima. Nešto što smo mi, zajedno sa susjedima na istoku, toliko ljubomorno njegovali i svojatali. Prije koji mjesec, manekenčić je došao na vlast i odlučio voditi zemlju trivijalnom politikom, koja za cilj ima očuvanje radnih pozicija skrivanjem činjenice da se nacionalne firme ruše kao kule od karata, a nezaposlenost proporcionalno raste.

I tako je, paradoksalno, zemlja čiji su građani od osamostaljenja rezolutno odbijali gasiti žeđ u zakutcima 'Balkanske krčme', potvrdila sve stereotipe u očima Zapadnjaka, koji kad objašnjavaju svojim unucima kulturološke raznolikosti jugoistoka Europe, samo kažu - Balkan. Imamo dakle nešto zajedničko, mi i Slovenci. Barem što se tiče tematskog televizijskog programa proteklih dana. Doduše, i političari su sve više počeli nalikovati jedni drugima.