Farmaceutska kompanija PlivaPosljednjih dana na internetskim forumima kruži pismo čiji je autor bivša zaposlenica Plive, koja je pod nazivom Pliva in Memoriam - Povijest 'nestajanja' Plivaša, napisala svojevrsnu kronologiju propasti nekad ugledne farmaceutske tvrtke. Riječ je o Doroteji Kirhmajher - Vujčić, koja je u mirovini posljednjih pet godina, a cijeli životni vijek provela je radeći za ovu tvrtku. U podužem tekstu koji je već izazvao reakcije na internetu, kao glavne krivce za sudbinu Plive, autorica je izravno prokazala donedavnu upravu, predvođenu bivšim direktorom Željkom Čovićem i njegovim menadžmentom, koja je nepotizmom, kadroviranjem nesposobnih menadžera i promašenim poslovima na kraju Plivu dovela do 'brutalnog uništenja'. Pismo je posebno zanimljivo u kontekstu nedavne odluke novog vlasnika Plive, izraelske Teve, da u Hrvatskoj otpusti 800 radnika. Doroteja Kirhmajher - Vujčić tvrdi da je Pliva bila osuđena na propast i za to podastire zanimljive podatke o raznim direktorima koji su u proteklih 15 godina prodefilirali Plivom. Pismo započinje kronologijom nastajanja, rasta a potom i razvoja Plive do razine eminentne tvrtke sa međunarodnim ugledom. Takvo je stanje, prema mišljenju Doroteje Kirhmajher - Vujčić, potrajao do Domovinskog rata.

"Tada je radnicima sva „ušteđevina" nacionalizirana, a samo mali dio vlastite ušteđevine ponuđen i prodan kroz dionice. I to bi trebalo biti to? Dok su radnici na ratištu?", piše autorica pisma, napominjući nadalje kako se ključni trenutak za sudbinu Plive, zbio 1993. godine, kada je za direktora postavljen Željko Čović.

Od 1997. pa do 2002. godine Pliva provodi opsežan akvizicijski proces, koji se na kraju pokazao poptuno promašen. Kupuje strane tvrtke, ističe bivša Plivina djelatnica, koje nisu bile uspješne u svojim zemljama. Redom, riječ je o poljskoj firmi Polfe Krakow, europskim tvrtkama Farmacom, Mixis Genetics Ltd, češkoj Lacheme, engleskoj Dominiona i AWD Pharma iz Njemačke.

No bez obzira na sve, Pliva je u njih ulagala, da bi na kraju prenijeli tamo sve svoje uspješne lijekove. Sve je to bilo praćeno infrastrukturalnim ulaganjima u Hrvatskoj, investicijama koje su nadilazile svote od više stotina milijuna američkih dolara. "Kupljena je i zgrada u Vukovarskoj ulici za potrebe Uprave. Šest katova, koje se imalo ponovno urediti, jer zgrada nije valjala. Neproduktivno osoblje punilo je zgradu. Nisi im mogao pogoditi funkcije ni mjesto u organizaciji, a kamo li ovlasti i odgovornosti (osim ovlasti da troše)", piše autorica ovog podužeg teksta. Nakon svega što je od 1996. godine učinjeno u Plivi, 'uslijedio je početak propasti nekada uspješne tvrtke'. U Hrvatskoj dolazi do smanjenja broja radnika ispod brojke od 3000. Počinje zatvaranje proizvodnih kompleksa, prodaju se pogoni u Čakovcu, Zagrebu, prodan je i Istraživački institut, kao i Veterinarski program, 'a više se i ne zna kada i kako se to zbilo', stoji u pismu.

Za to su vrijeme 'stari' radnici postali smetnja, a zamjenili su ih novi kadrovi, bez ikakvog iskustva, koji su nakon 'skraćenih tečajeva' postavljani na menadžerske pozicije kao „vrhunski" stručnjaci, stoji u pismu. "Ljudi su se šalili da ne smiješ dječicu šetati ispred Plive u Vukovarskoj, jer ti Pliva odmah „otme" dijete i postavi ga za managera", piše autorica, te podsjeća i na val nepotizma koji je uslijedio.

"Imali su prava imena sa porijeklom ZNA SE odakle. Za Široki brijeg su znali, ali ni nakon više godina nisu bili u stanju niti izgovoriti (ponoviti) imena proizvoda u odjelima čiji su bili veliki (čitaj skupi a niškoristi) direktori. Kao da tada već nije bilo poznato: čovjek koji nije radio posao- ne može njime rukovoditi!".

Potom su počeli dovoditi strance, kaže autorica, 'koji su uz odobravanje upravljačke strukture, pljačkali firmu, demonstrirajući tako „nove vrijednosti" na koje se stari plivaš imao ugledati'. Uz tu je napomenu stavljeno i nekoliko zanimljivih primjera iz tadašnje menadžerske strukture. Kako ističe autorica, jednom od takvih „stručnjaka" se plaćao psihijatar u Njemačkoj, bar jednom mjesečno. Drugi je pak doveo 'svoju intimnu prijateljicu u firmu na poziciju na kojoj je mjesečno dobivala 11.000 eura, da bi taj isti proputovao cijeli svijet na Plivin račun. Trećem se, kaže, dovozila trava za konja iz Irske ili Škotske, i to uz troškove od nekoliko tisuća funti mjesečno. "Četvrtom kojeg su našli u dječjem vrtiću u Australiji , a doveli ga kao važnog stručnjaka za formulacije, cijela je šira familija zbrinuta Plivinim novcem, a njegov glavni uradak bio je tzv. nova formulacija Plivadona", ističe se u pismu, te se navodi kako je jednom prilikom, na temelju njegove „recepture" nastala jedna velika „tableta" od nekih stotinu kila, koja se iz kotla morala vaditi razbijanjem čekićima.

"A neki od tih i takvih stranaca javno su pitali zove li se naš jezik možda češki? Ili nekako drugačije? Znali su „pogodit" gdje je Hrvatska, znali su odnositi iz nje više od 15.000 € svaki mjesec u cashu, jer za troškove u njoj imali su posebni budžet, ali kako se zove jezik te zemlje, e to je za te probisvijete bila misaona imenica.", kaže autorica. Potom je Plivu kupio američki Barr, 'mala tabletara sa malo više od 1000 zaposlenih koji ima potencijal kupiti Plivu. Zar nije to bio povod za paniku', pita se ova bivša zaposlenica, koja podsjeća kako oni nisu dugo izdržali: "Samo do godišnjeg obračuna i iznošenja dividendi iz zemlje." Uslijedila je kupnja od strane Teve, koji sada "sve što valja 'čupa' i odnosi u druge svoje pogone..." "Cijele grane poslovanja se ukidaju (biotehnologija npr). Ljudi plaču, 800 ih odjednom ostaje bez posla plus njihove familije, očajni bez nade da se zaposle igdje u Hrvatskoj", ističe se u pismu.

Na kraju podužeg teksta, Doroteja Kirhmajher - Vujčić se pita tko je kriv za trenutačno stanje? "Ma nije nam kriva politika za ovo, nije niti Željko Čović, a definitivno nije kriv Barr ili Teva - krivi smo mi, jer smo ih pustili!", stoji u pismu, te se zaključuje da će, nastavili se s otpuštanjem, u Hrvatskoj biti samo posla za konobare i kurve.