Piranski zaljev na kojem je narančastom linijom označen hrvatski prijedlog razgraničenja (crta sredine), a crvenom slovenski koji bi značio da trebate putovnicu ako stojite na hrvatskoj obali i zapljusne vas val - sva je voda slovenskaHrvatska morska granica naslijeđena je iz Jugoslavije, a Jugoslavija ju je uredila s Italijom. Svaka priobalna zemlja po međunarodnom pravu ostvaruje suverenitet 12 nautičkih milja daleko od kopna, a dalje su međunarodne vode. Tako je i Jugoslavija povukla svoju morsku granicu, a ona se u Tršćanskom zaljevu sastaje s talijanskom u jednoj točci. Ta je točka ustanovljena Osimskim sporazumima na koje su Talijani pristali na jedvite jade i sigurno više nikada ne žele čuti za njih. Ta je točka udaljena točno 12 milja od Savudrije, ali i 14 milja od Pirana koji je najistaknutiji dio slovenske obale. Budući da tek od te točke - jedine zajedničke granice Italije i Hrvatske - počinje otvoreno more, Slovenija je jednostavno ostala zatvorena. Nedostaje im dvije milje do međunarodnih voda.

Slovenci su to pokušali riješiti najprije tako da zatraže cijelu vodu Piranskog zaljeva (ne i hrvatsko kopno, to bi bilo ipak previše). Ako bi njihov bio val koji se nalazi tik uz Savudrijski rt, onda bi i oni bili na tih spasonosnih 12 milja - ali to nije moguće po međunarodnom pravu. Suverenitet se nad morem ostvaruje tako da se ima suverenitet nad kopnom, a njega u Piranskom zaljevu jednostavno nema dovoljno. Podsjećamo na to da je riječ o zaljevu - dakle udubljenju koje Slovence udaljuje od međunarodnih voda; da je riječ o Piranskom ispupčenju, spor bi već davno bio riješen.

Pomalo zamršen prikaz sporazuma Račan Drnovšek na kojem se vide dvije važne stvari: vidi se točka na kojoj se razdvajaju hrvatsko i talijansko teritorijalno more, a vidi se i da granica iz Piranskog zaljeva, ma kako je god povukli, ne doseže do njeSlovenci su onda zatražili od Hrvatske da se jednostavno odrekne dvije milje svojega teritorijalnog mora kako bi oni mogli slobodno doploviti do one famozne točke. To more Hrvatska ne bi dala Sloveniji, jednostavno bi ga proglasila međunarodnim vodama - što ne bi imalo nikakve implikacije ni na međunarodni promet (brodovi ionako ulaze u Tršćanski zaljev i izlaze iz njega utvrđenim pomorskim koridorima, slično kao što i avioni lete zrakom) ni na slovensko presezanje na jadransko podmorje (Slovenci jednostavno ne bi mogli doći do njega). To je sadržaj sporazuma Račan-Drnovšek, u međuvremenu odbačenoga, između ostaloga i zato što bi po njemu Hrvatska izgubila granicu s Italijom. Tu bi granicu, doduše, mogla sačuvati zahvaljujući nekim petljavinama (tzv. morska enklava) koje nisu tema ovog članka.

Treće zamislivo rješenje bi bilo da se Slovenci dogovore s Talijanima, da im oni ustupe malo svojega mora, ali onda bi Talijani mogli tražiti reviziju Osimskih sporazuma i natezanju nikada ne bi bilo kraja.

No ne treba odustajati. Postoji i četvrto rješenje. Jedino što moraju Slovenci jest izgraditi u Piranu dvije milje dugačak mol usmjeren prema onoj već spomenutoj točki usred mora. Kada stignu na 12 milja od nje, trebaju prestati graditi i objaviti Italiji i Hrvatskoj da sada imamo morsku tromeđu triju država i da s nje mogu slobodno ulaziti u međunarodne vode. Ili, još bolje: neka naprave otok ispred Pirana. More je ondje plitko, a otok ne mora biti ni velik, pa to ne bi puno koštalo, a moglo bi i biti slatko, kao na Bledu.