Popularni glumac kaže da je on bio prvi gradonačelnik koji je još 1990. biran direktno, od građanaGlumac Boris Buzančić prošli je tjedan ušao u deveto desetljeće života. Svoj 80. rođendan proslavio je tiho, u krugu obitelji, a gotovo nitko od bivših kolega i prijatelja nije ga se ni sjetio. U medijima se nakon dugo vremena pojavio u siječnju, kad je premijerno na sceni Gorica prikazana predstava 'Ljubavna pisma', prema tekstu nominiranom za Pulitzerovu nagradu, u kojoj igra s Anom Karić, partnericom s kojom je u životu odigrao više od 500 kazališnih predstava. Dvoje starijih ljudi, Mellisa i Andrew jedno drugom čitaju pisma koja su pisali od djetinjstva i tada shvaćaju da su to zapravo bila ljubavna pisma. Interes za predstavu ne jenjava ni nakon tri mjeseca. S Borisom Buzančićem razgovarali smo i povodom predstojećih lokalnih izbora na kojima će se gradonačelnici birati direktno. Upravo je Boris Buzančić od 1990. godine bio prvi gradonačelnik Zagreba u samostalnoj Hrvatskoj.

NACIONAL: Kako je publika prihvatila 'Ljubavna pisma'?

- Odlično. Publika nam plješće čim izađemo na binu, prije samog početka predstave. Rekla mi je Ana Karić da već dugo to nije doživjela. Rekao sam joj: "pa valjda su svi očekivali da smo već mrtvi pa se zaprepaste kad vide da smo još živi." S tom smo predstavom već gostovali u Dubrovniku i u Crnoj Gori. Tamo je bilo odlično, ali nisu uopće zagrijali pozornicu pa smo se smrznuli, a Ana je poslije četiri dana ležala pod temperaturom. Iznenadio sam se kad je predstava bila puna i po najgorem vremenu. Po takvoj kiši i zimi ja ne bih došao gledati neku predstavu ni da mi netko plati.

NACIONAL: Prije desetak dana proslavili ste 80. rođendan. Tko vas se sve od starih kolega sjetio?

- Nitko. Nisam ni namjeravao slaviti ništa, ali mi je došla kćer Ana koja živi u Chicagu pa smo proslavili u krugu obitelji.

NACIONAL: Vraćaju li vas takve proslave u dane djetinjstva. Sjećate li se odrastanja u NDH, kako se živjelo, koliko ste u Bjelovaru osjećali oskudicu?

- Više pamtim tuđe rođendane nego svoje. Jako dobro se sjećam tog vremena. Mi nismo živjeli u oskudici, u Bjelovaru su se još 1945. mogli kupiti žemlje u pekarnicama jer to je bio bogat kraj. Prvu čokoladu dobio sam kad sam išao na more, mama me došla ispratiti na vlak i donijela mi je Nesttle čokoladu. Poslije još dugo u životu nisam vidio čokoladu. Ali tih ratnih godina u Bjelovaru bilo je ugodno za živjeti, šetali smo po Korzu, ganjali cure. Mogu oni pričat šta hoće, ali ja sam za NDH gledao prve kaubojske filmove. Pleasali smo u domu ustaške mladeži i bili smo zajedno i Židovi, i Srbi i Hrvati i nitko nas nije dirao. Mi smo u Bjelovar došli živjeti kod majčinih roditelja, nakon što su mi oca ubili kod Mrkonjić grada 1942., a prije toga živjeli smo u Zagrebu.

NACIONAL: Majku su vam 1945. partizani odveli u logor i ubili. Kako ste vi uspjeli pobjeći iz vlaka za Bleiburg?

Nisam ja pobjegao iz jurećeg vlaka. S tetkama su me ukrcali na vlak koji je još stajao na Zapadnom kolodvoru. Međutim, morao sam obaviti nuždu, a kako su stražari negdje otišli, skočio sam na vagone susjednih vlakova i u jednom od njih obavio nuždu. Kad sam se vratio i vidio da stražara još nema, rekao sam tetkama neka siđu da pobjegnemo. One su bile u strahu, ali su me srećom poslušale i mi smo mirno išetali na ulicu i otišli kod jednih rođaka u Zagreb, a poslije nazad u Bjelovar.

NACIONAL: Iako ste imali samo 13 godina kad je vaš otac Gojko ubijen, kasnije su vas zbog toga što je on bio oružnik NDH nekoliko puta izbacivali iz škole. Za što su vas optužili?

Danas neki krivo govore da je moj otac bio ustaša. On je bio u jugoslavenskoj žandarmeriji, bio je nastavnik u žandarmerijskoj školi u Branimirovoj, a poslije je u NDH to bilo oružništvo. No, zbog toga sam dvaput izbacivan iz škole, prvi put u 7. razredu. Optužnicu je čitao šef razreda koji se zvao Peter, a čitana je u velikoj dvorani u koju su doveli svu djecu bez roditelja iz partizanskog doma da viču što im je rečeno: "Van s njim, kroz prozor s njim!". Optužnica je bila da sam pljuvao po podu, psovao Boga i da sam u krvnom srodstvu s ustaškim koljačem. Muž moje tetke bio je ustaški stožernik u Bjelovaru. Da je moja tetka bila u pitanju, razumio bih, ali njezin muž meni nije bio ništa. Smiješno je da me komunisti optužuju da psujem Boga, ali tako je bilo. Što god napisali nije bilo važno, trebalo me je baciti van, kao i još dvojicu, trojicu. Kao danas se sjećam da me taj Peter dan prije za vrijeme odmora u razredu ponudio cigaretama, i to s Drinom, koje su onda bile najskuplje cigarete. Zapalio mi je i ja sam povukao dva dima, a on je postigao svoj cilj. Drugi put su me izbacili iz srednje Fiskulturne škole u Zagrebu i to dok smo bili na skijanju u Kranjskoj Gori. Jedna kolegica Slovenka došla mi je u sobu tobože pokrpati hlače, a iako nismo uopće bili sami u sobi, šef škole bio je ljubomoran pa nam je slao neke špijune pod prozor. Zato je tražio iz Bjelovara moje karakteristike, a moje karakteristike su bile katastrofalne: da me prati UDBA, da sam doslovce državni neprijatelj. Kad je šef škole, partizanski borac Žuvela, pred svima čitao te moje karakteristike, dobio je histerični napadaj i pao na pod. Poslije sam otišao u Rijeku i počeo raditi u jednoj brodarskoj kompaniji, ali sam isto zbrisao kad su stigli moji papiri.

NACIONAL: Iako zbog toga niste mogli završiti srednju školu, jedno vrijeme radili ste čak i kao učitelj u pučkoj školi. Kako je to bilo moguće?

- Danas ne možete shvatiti to vrijeme. Nije bilo učitelja. To je bilo selo iznad Vrbovca, moj prijatelj je saznao da traže učitelje, mi smo se javili, a oni su nas na općini prihvatili i nisu ništa provjeravali. No, kako sam ja praktički bio vojni bjegunac, kad sam čuo da stižu papiri iz Bjelovara, pobjegao sam.PROSLAVA 80. rođendana sa sinom Ivanom i kćeri Anom, koja živi u Chicagu

NACIONAL: Na glumačku akademiju upisali ste se jer je to bio jedini studij za koji niste trebali imati završenu školu.

- Jedan kolega iz Bjelovara mi je rekao: "Čuj, Boris, čuo sam da se u Zagrebu otvara neka akademija, daj probaj tamo." Tako sam otišao u amatersko kazalište u Bjelovaru pogledati predstavu "Kralj Betajnove". Uzeo sam taj tekst i ponio ga u Zagreb. S nekoliko dinara koje mi je dala baka uzeo sam jeftinu sobu na vrhu hotela Dubrovnik, a sa mnom je u sobi bio i neki trgovački putnik, koji je toliko hrkao da sam morao vježbati u zahodu. Položio sam i s prvom generacijom studenata upisao Akademiju, koju je tek osnovao pokojni Branko Gavella. I tu sam trebao biti prijavljen, međutim tajnica Akademije Ružica Milun, inače partizanski prvoborac, bila je iz Sinja odakle je i moja pokojna žena, s kojom sam tada hodao. Njih su se dvije jako dobro znale i ona mi je sve sredila, tako da sam dobio indeks i nitko me više nije dirao.

NACIONAL: U međuvremenu ste postali popularni pa vam nisu ništa mogli.

- Već na drugoj godini Akademije snimio sam film" Ciguli Miguli", tako da je već bilo nezgodno apostrofirati me javno, ili mi nešto učiniti jer bi za to odmah svi saznali.

NACIONAL: Jeste li kao popularan glumac bili među onima koji su se družili s Josipom Brozom Titom?

- Ma dajte, molim vas. On je možda znao za Batu Živojinovića i za beogradske glumce. Nas u Zagrebu nikog nije znao. Ja sam se prvi put s njim rukovao kad smo u HNK igrali Gogoljevog "Revizora". Poslije predstave bili smo u kazališnom salonu predstavljeni Titu. Drugi put je to bilo u Puli, na dodjeli Zlatnih arena, nakon što sam snimio "Užičku Republiku". Stajali smo na pozornici i onda su on, Jovanka i njihova svita išli i upoznavali se s nama. Sjećam se samo da mi je pružio ruku, a osjećaj je bio kao da primite neko mekano tijesto, upravo neugodno za primiti. Poslije njega je došla Jovanka koja, kad me zgrabila za ruku i stisnula, umalo da nisam zajauknuo. Poslije sam to svima pričao, uvijek sam svašta lajao, tako da sam mogao i nastradati. I treći put sam bio s Titom kad smo u Novom Sadu igrali Marinkovićevog "Kiklopa", ali ja sam već tada bio tako poznat da me na ulazu nisu htjeli ni pretražiti, samo su rekli: „Druže Boro, izvol'te!" A ovo što sad rade na aerodromima je ništa prema onome kako su u tada ljude pretraživali. Ali mene uopće nisu pregledali. Zato jer sam snimio "Užičku republiku" i jer sam u partizanskim filmovima igrao pozitivce, valjda su mislili da sam neki visoki partijac. Tako da sam mogao prenijeti bombu da sam htio. A iza mene je bila Koraljka Hrs, koja je zaboravila bedž bez kojeg se nije moglo ući. Veli ona: "Boris, daj reci da sam tu s vama da me puste." Kako sam se volio zafrkavati, kad su me policajci pitali "Jel' poznate drugaricu?", rekao sam da je nikad u životu nisam vidio. Ona je počela plakati i morala je autobusom ići u hotel po bedž, a skoro su je i uhapsili. To mi nikad nije oprostila. A Tita sam poslije vidio još jednom u Beogradu.

NACIONAL: Je li i tada imao stisak poput tijesta?

- Da, ruke kao tijesto, a u srcu je valjda imao kamen.

NACIONAL: Smatrate li da bi jedan od najljepših trgova u Zagrebu trebao nositi naziv Trg Maršala Tita?

- Htio sam čak otići i strgati ploču, ali mi je to fizički teško pa bih možda ispao smiješan. Nikad me nisu zamolili da s njima protestiram. Da jesu, sigurno bih išao jer to je stvarno svinjarija nad svinjarijama. Čekam kad će se taj narod osvijestiti da malo otvorenije i čvršće nastupi i to jednostavno likvidira. Ali čitao sam nekidan u Hrvatskom slovu kako partijska hobotnica još uvijek jako steže i jako radi, još uvijek je živa i zato taj trg i postoji.

NACIONAL: A vi jako dobro znate koje su to hobotnice, kad ste ih puno i poznavali.

- Kako ne, znao sam. Na žalost, poslije 90-e sam saznao da se ta hobotnica uvukla i u HDZ. Jednom sam s pokojnim Račanom igrao tenis i ispričao mu kako sam dan ranije bio na kongresu HDZ-a, gdje su bili izvješeni plakati s napisom "Crveni opet jašu". Veli on: "Znaš što, reci ti tom svom Tuđmanu da kod njega u HDZ-u ima više crvenih nego kod mene." I to je bila istina, samo to onda nisam znao jer se naravno nitko nije deklarirao. Uvukli su se mnogi i dan danas postoje. To je jedna snažna hobotnica koja je vjerojatno ljude i prisiljavala da joj se priključe. Jer to je bio jedan strašan režim. Mnogi od tih ljudi i danas se boje i prisiljeni su na neki način raditi i dalje, biti "peta kolona", skriveni neprijatelji među vama. Znate šta je UDBA radila. Oni su primjerice, a to je bila klasika, hvatali homoseksualce po zahodima. Homoseksualaca je bilo među ljudima za koje nitko ne bi očekivao, među ozbiljnim i značajnim ljudima. UDBA je hodala po zahodima i poslije bi te ljude ucjenjivali: "Ili ćeš raditi za nas, ili ćemo to objaviti." Možete zamisliti, neki književnik ili direktor poduzeća koji ima ženu i djecu, a oni ga slikaju i prijete da će objaviti. Tako su oni regrutirali i tako dandanas crveni rade.

NACIONAL: Što je bilo presudno da se uključite u HDZ?

- Jednostavno jer su trebali gradonačelnika u Zagrebu i smišljali su koga bi angažirali. Slučajno se dogodilo da je Žarko Domljan, prvi predsjednik Hrvatskog sabora, bio muž moje kolegice iz HNK Ive Marjanović, i on se sjetio mene. Tada sam bio popularan u cijeloj Jugoslaviji, a kamoli ne u Zagrebu i njima je palo na pamet da iskoriste taj moj status. Znali su kako dišem, da sam Hrvat, da nisam nikad bio u partiji i on mi je rekao da bi me Tuđman htio upoznati. Otišao sam u barake u Savskoj, a kad sam ulazio, odande je izlazio bivši šef UDBE u Bjelovaru Josip Manolić. On je bio među onima koji su moju mamu zatvorili i strpali u logor, gdje je umrla. I kad sam ga vidio da dolazi, pozelenio sam i skoro sam ga uhvatio za grkljan, ali je skočio moj prijatelj Zvonko Marković, koji je kao "protujugoslovesnki element" odležao 12 godina robije, i smirivao me: "Boris, nemoj, on je sad sasvim drugi čovjek, kažem ti da uopće nije ono što je bio." Manolić ni ne zna da sam ga htio zadavatiti kad sam ga vidio.

NACIONAL: A kako je prošao sastanak s Franjom Tuđmanom?

- Ušao sam unutra i rekli su mi: "Čuj, sad će uskoro doći Tuđman, a kako je on predsjednik, imamo običaj svi ustati kad on uđe." Ja sam rekao: "Zašto se moramo ustati, pa ja njega ne poznam." Vele oni da je takav običaj. Međutim, desilo se da su svi ustali, a Stipe Mesić i ja smo jedini ostali sjediti. Ali ja tada nisam znao o Stipi ništa, nisam o nikom znao ništa, bio sam potpuno izvan politike. Nisam znao ni tko su ti ljudi niti me zanimalo. Tuđman nam je prišao, upoznali smo se i rekao mi je za ideju da budem gradonačelnik. Rekao sam mu: "Čujte, predsjedniče, meni je žao, ali ja to ne znam raditi. Prvo, ne volim administraciju i birokraciju, a drugo, zaista ne znam." Odgovorio mi je da ni ne moram ništa znati, da ću za to imam stručne ljude, ali da moram biti "persona grata", koja će biti glava toga. Tako sam pristao na to i onda su bili izbori. Danas govore da će uskoro biti prvi izbori gdje će narod birati gradonačelnika, a to je laž. Ja sam bio na izborima, građani su birali između mene, Mladena Vedriša i Slobodana Langa. Ja sam u prvom krugu već imao toliko veći broj glasova da nisam trebao ići ni u drugi krug. Izabran sam i odradio sam četverogodišnji mandat od 1990. do 1993.

NACIONAL: Bili ste gradonačelnik ratnog Zagreba. Kako je to izgledalo u praksi?

- Ispraćao sam vojsku na ratište, direktno sam ispratio odred političkih zatvorenika, išao po frontovima, obilazio naše borce i nosio im cigarete, hranu, sve što se moglo. Bio sam dva puta u Sunji kad je tamo bio Slobodan Praljak, a kao snajperist i glumac Sven Lasta. Kad sam gradonačenika Beča Helmuta Zilka vodio na samu crtu rata iza Karlovca, umro je od straha.

NACIONAL: Koliko ste imali stvarnu vlast, a koliko ste bili marioneta u rukama HDZ-a i Tuđmana?

- Nisam uopće bio marioneta. Međutim, kad sam došao na mjesto gradonačelnika, od 600 činovnika u gradskoj upravi samo smo ja, moj tajnik Tomislav Babić i moj pravni savjetnik Krešimir Ivković bili jedina tri nova čovjeka. Sve drugo je bio stari kadar, hobotnice. Tražili su od mene da imam predsjednika izvršnog vijeća. Poslije sam shvatio da su to neke druge pjesme, da su neki drugi ljudi izmislili da mora biti to izvršno vijeće. I izmislili su Mladena Vedriša, iako mi je bio protukandidat na izborima. No kad je Vedriš u izvršno vijeće stavio gospođu Dropulić i svu onu momčad koja je bila tamo, onda sam shvatio što se događa jer ja nikoga od njih prije nisam znao. Odbornici u Gradskoj skupštini rekli su da izlaze iz HDZ ako ti ljudi dođu tamo, počeli su trgati knjižice, a kad sam to ispričao Tuđmanu, samo ga je zanimalo tko to hoće izaći iz HDZ-a, htio je imena, ali mu ih nisam dao. O tome ću pisati u svojoj knjizi koju namjeravam objaviti. Toliko toga znam da bi bilo šteta da to sa mnom ode u grob.

NACIONAL: Još uvijek živite u istom stanu u kojem ste živjeli i kao gradonačelnik, a dobili ste ga na korištenje od HNK.

- Da, još ga nisam do kraja ni otplatio i penjem se stepenicama svaki dan na četvrti kat. Nisam čak htio pristati da mi tvrtka Končar ugradi lift u zgradu iz zahvalnosti što sam se založio za njih umjesto za jednu stranu tvrku za ugradnju liftova u Importane Centru. Oni su to htjeli prikazati kao ogledni primjerak, a ja sam rekao: "Jeste li vi normalni? Zar mislite da ljudi neće znati da ste to zbog mene napravili. Pa ljudi bi me raščeretili. To znaju svi u kući i dan danas mi spominju sve po spisku jer smo mogli imati lift. Ali ja nisam htio koristiti svoj status i opet bih tako postupio. Živim u tom stanu sa sinom i njegovom djevojkom, htio bih se odseliti da oni konačno mogu biti sami, ali nemam kud. U domovima isto nema mjesta, ili traže da se mjesto dobro plati. Napisao sam Dušku Ljuštini molbu da mi iznajme gradsku garsonijeru na korištenje, ali mislite da mi je ikad odgovorio? Jednom sam čak bio kod Bandića da me primi, ali nakon pola sata čekanja njegova tajnica mi je rekla da me gradonačelnik ne može primiti jer se sprema na put. Shvatio sam poruku, a on mi se nikad poslije nije javio.

NACIONAL: Gdje ste živjeli prije no što ste dobili taj stan na Vrbanima?

- Već se rodila naša kćer kad smo supruga i ja bili podstanari u maloj sobici bez zahoda. Čak sam razmišljao o tome da odemo živjeti u Češku. Poslije mi je Čuća donijela rješenje za "dvosobni komforni stan od 36 kvadrata" u Folnegovićevom naselju pa smo se mijenjali s jednim milicajcem za malo veći stan na Srednjacima. Odande smo tek 1984. odselili o ovaj stan. Ja sam tek tada, pred mirovinu, došao na red za stan, a u kazalištu sam bio od 1954., dakle 40 godina. Međutim, ljudi mogu krivo protumačiti. Ja nisam taj stan dobio u vlasništvo, nego na korištenje, i kao i svi, morao sam ga 90-ih otkupiti.

NACIONAL: Živite li danas ipak dobro sa saborskom mirovinom, budući da ste imali i pola mandata u Saboru?

- Saborska mirovina, to je lijepo rečeno, samo kad bih ja tu saborsku penziju imao samo za sebe. Ali meni bi trebale tri saborske mirovine za sve one koje trebam pomagati. Moja sestra već 20 godina nema jednog jedinog dinara, doslovce je i ja uzdržavam. Najmanje trošim na sebe. Plaćam režije i to što se mora.

NACIONAL: Jeste li u vrijeme najveće glumačke popularnosti dobro zarađivali?

- Ma kakvi, da ne govorim o tome kako su na nama štedjeli. Kad sam, primjerice, snimao film "Nije bilo uzalud", od Osijeka do mjesta snimanja putovali smo u otvorenim kamionima, iako je bio studeni. Snimao sam jednu scenu tučnjave u blatu, koja se tri dana ponavljala na vjetru i na zimi. Ljubo Tadić je igrao zaostalog ustašu, a ja naprednog liječnika, koji se tuku u blatu. I kad bi se ponavljalo snimanje scene, čekali bi da se na meni po toj zimi osuši blato da bi ga mogli s četkom iskefati. S tog sam snimanja išao ravno u bolnicu Jordanovac jer sam dobio tuberkulozu. Sjećam se da sam od prvog honorara za film "Ciguli miguli" kupio ženi kilogram čokoladnih pralina, plastičnu torbicu i cipele. To je bio iznos s kojim bih danas mogao kupiti dvoje cipele, a igrao sam jednu od glavnih uloga. Nakon šestomjesečnog snimanja "Užičke republike", gdje sam se morao s njima natezati da mi plate i druga tri mjeseca snimanja, kupio sam gliser od četiri metra.

NACIONAL: Volite brodove. Kako se uspjelo desiti da je jedan vaš brod nastradao od tenka na Jarunu?

- Na Jarunu je bila baraka radnika koji su nekad vadili šljunak. Tamo samo napravili Yacht club gdje smo sami izrađivali prototipove brodova. Moj prijatelj Tonko Šoljan izradio je jedan brod i moje je korito stajalo u dvorištu. Dao sam napraviti jedra, jarbole, sve. Međutim, kad je 90-ih bio prvi svečani mimohod Hrvatske vojske na Jarunu, kako su se tenkovi okretali baš kod tog Yacht kluba, jedan je tenk zakačio jarbol, povukao ga za sobom, izokretao i to je sve puklo. Kasnije mi je kćer Ana iz Chicaga jeftino dopremila rabljeni brod u Rovinj, gdje imamo sobicu od 23 kvadrata, a ne kuću za odmor kako su mi neki pokušali pripisati. Međutim, bilo mi je skupo održavanje pa sam joj rekao da ga ona uzme ako hoće.'U GORI RASTE ZELEN BOR' iz 1971. tek je jedan od brojnih filmova u kojima je ovjekovječio likove partizanskih junaka

NACIONAL: Iako ste imali nekih problema sa srcem, čini se da vas danas zdravlje odlično služi, budući da i u 80-oj sami vozite.

- Rekli su mi da moram na operaciju srca zbog zakrčenosti krvnih žila, ali kako mi je bilo bolje, nisam više išao na pregled. Kad sam jednom došao, doktor mi je rekao da mi se sama napravila nova žilica. To se ponekad događa. Međutim, prošle sam godine doživio blagi moždani udar. Kad su susjedi pozvali hitnu na četvrti kat, rekli su da oni nemaju takve nosiljke i da me ne mogu nositi. Srećom da su drugi susjedi slavili neki rođendan i da su tamo bila četvorica mladića koja su me spustila do kola hitne pomoći. Nevjerojatno, ali isto se to desilo i s mojom suprugom, i to dok sam bio gradonačelnik. Ona je umirala od raka, a kad je došla Hitna pomoć da je vozi u bolnicu, rekli su mi da onemaju takva nosila da je nose, nego da je moramo mi spustiti. Iako sam tada bio gradonačelnik, šutio sam, a mi smo je odnijeli do kola.

NACIONAL: Kome biste vi danas dali svoj glas za gradonačelnika Zagreba?

- Mislim da bih podržao nezavisnog gradskog zastupnika, slikara Antuna Mateša. Mislim da je on jedan pošten čovjek i dobar patriot, što su velike reference za mjesto gradonačelnika.

NACIONAL: Smatrate li da su politici potrebna nova lica?

- Ne mislim da treba novih, ali treba poštenih i dobrih lica. Mogu biti i prastara lica, ako su kako treba i rade u interesu hrvatskog naroda.