Danis Tanović posljedicama rata u Bosni i Hercegovini bavi se i u svojem filmskom, ali i političkom radu, osnovavši Našu strankuProšlo je sedam godina otkako je Danis Tanović dobio nagrade Zlatni Globus i Oscar za svoj debitantski film "Ničija zemlja". Od tada je snimio još dva filma, francuski "Pakao", a prije mjesec i pol završio je svoj treći film "Triage" prema istoimenoj knjizi Scotta Andersona. U tom filmu glavnu ulogu ima Colin Farrell kao ratni fotoreporter Mark Walsh koji biva ranjen na ratištu u Kurdistanu dok njegov prijatelj u istoj akciji pogiba. Po povratku u Ameriku Walsh se tjelesno oporavlja, ali se mentalno počinje gubiti. Uz pomoć psihijatra počinje se prisjećati što se zapravo dogodilo u Kurdistanu.

Danis Tanović rođen je 1969. u Zenici, ali je odrastao u Sarajevu, gdje je 1992. prekinuo studij režije i priključio se Armiji Bosne i Hercegovine, prvo kao običan vojnik, a zatim kao dio filmske ekipe. Godine 1994. otišao je u Belgiju i nastavio studirati na filmskoj školi INSAS. Uskoro se oženio Belgijankom Maelys s kojom ima četvero djece, a trenutačno čekaju peto. Nakon što je diplomirao, napisao je scenarij za film "Ničija zemlja" koji je i režirao. Film je 2001. dobio nagradu za najbolji scenarij na filmskom festivalu u Cannesu a početkom 2002. i Zlatni globus i Oscara za najbolji strani film.

Tanović je zatim dobio poziv da kao bosanski predstavnik radi na međunarodnom omnibusu o 11. rujnu, '11'09''01 - September 11" (2002.). Omnibus su režirali Ken Loach, Sean Penn, Claude Lelouch, Alejandro González Iñárritu i drugi a zadatak je bio da 11 redatelja iz cijelog svijeta filmski prokomentira 11. rujna a kratki film trebao je trajati 11 minuta, 9 sekundi i jednu sličicu. Njegov film opet se bavio Bosnom, i to ženom koja i poslije događaja u Americi nastavlja marširati s imenima svojih mrtvih iz Srebrenice. Nakon toga Tanović je režirao film "Pakao" temeljen na Danteovoj trilogiji za koju je scenarij napisao poljski autor Krzysztof Kieslowski i u kojem je glavnu ulogu imala Emmanuelle Béart.

Prije nepune dvije godine Tanović se iz Pariza s obitelji preselio u Sarajevo. Osim što je snimio film "Triage", prije godinu dana ušao je u politiku osnovavši Našu stranku čiji je potpredsjednik. O filmskoj i političkoj karijeri s Tanovićem smo prošlog tjedna razgovarali u sarajevskom hotelu "Europa".

NACIONAL: Najveće zanimanje za film "Triage" izazvat će glavni glumac Colin Farrell. Kako je došlo do njegova angažmana, s obzirom na to da smatram kako je njegova popularnost obrnuto razmjerna kvaliteti filmova u kojima je glumio.

- Biram glumce po energiji koju nose. Prije dvije i pol godine otišao sam u Hollywood jer mi je trebao američki glumac. Farrell je bio jedan od glumaca zainteresiranih za tu ulogu. Susreli smo se hotelu "Roosevelt" i način na koji je on ušao, način na koji je pušio, nervoza koja se stvorila, pokazali su mi da je on taj kojeg želim, da je on čovjek kojeg bih sutra mogao vidjeti kao ratnog reportera. Meni je taj prvi osjećaj uvijek važan i on se u slučaju Colina Farrella potvrdio. On je sjajan glumac, posvećen svom poslu, jako ozbiljan. I nije da nije imao odličnih uloga, poput one u "Telefonskoj govornici" Joela Schumachera ili "Brave New World" Terencea Malicka.S GLUMAČKOM ekipom 'Ničije zemlje' na festivalu u Cannesu 2001.

NACIONAL: Znači li to da je Farrell vas tražio u potrazi za kvalitetnim europskim filmom kako bi se odmaknuo od uloga u lošim komercijalnim holivudskim filmovima?

- U Hollywoodu postoje dvije vrste uspješnih glumaca. Postoje glumci koji žele glumiti u filmovima koje rade autorski redatelji i postoje oni koje to ne zanima, koji samo žele da njihov film postane hit, tj. zanima ih samo visina honorara. Mada čak ni to nije sasvim točno. Ova druga kategorija glumaca poželi raditi u autorskom filmu kad namakne dovoljno novca ili poželi osvojiti neku nagradu, tako da bih rekao da sve glumce u jednom trenutku zanima rad na autorskom film, od Brada Pitta i Georgea Clooneyja pa nadalje. Svi oni na kraju krajeva žele glumiti u filmovima koji imaju smisla. Međutim, do spojeva poznatih glumaca i autorskih redatelja ne dolazi tek tako. U slučaju mog filma moj agent je nazvao njegovog, pa je njegov agent pročitao scenarij, rekao mu da je od 30 ponuđenih scenarija ovaj najbolji za njega, da će redatelj doći u grad i da bi se trebao upoznati s njim. Ja to zovem "sastanak naslijepo", gdje se obje strane mogu povući ako nešto ne funkcionira kako treba. To mi se već događalo. Ne želim spominjati imena, ali susreo sam vrhunska holivudska imena za koja sam nakon dvije minute shvatio da me ne zanima rad s njima. Ja s tim čovjekom trebam provesti četiri mjeseca života tijekom snimanja, zatim ga trebam gledati u svom filmu, treba postojati neka vrsta zaljubljenosti, neki osjećaj koji, ako ne postoji, onda naš odnos ne funkcionira. Isto je i s njegove strane.

NACIONAL: U filmu "Triage" ponovno se bavite ratom, ali više kroz poratna zbivanja.

- Mene, kroz filmove, stalno zanima kriza i odnos prema krizi, a rat je najveća kriza. Sada su me zanimali događaji nakon konflikta, kako ljudi preživljavaju. Zato je "Triage" neka vrsta nastavka mog prethodnog filma "Pakao". Ako je "Ničija zemlja" bila sam konflikt, onda su ova dva filma prikaz postkonfliktne situacije. Moj sljedeći film "Cirkus Columbia" opisuje pretkonfliktnu situaciju. Taj sam scenarij već dovršio, zajedno s Ivicom Đikićem, pri čemu smo iz istoimene Ivičine knjige uzeli samo neke motive, one koji su meni, kad sam prvi put pročitao knjigu, zapeli za oko.

NACIONAL: Je li onda knjiga "Trijage" Scotta Andersona materijal koji ste tražili kako biste režirali film ili ste do te knjige došli sasvim slučajno?

- Sve je počelo 2001. u Cannesu kad je premijerno prikazana "Ničija zemlja", kada mi je prišla jedna djevojka i rekla mi da me poznati redatelji i producenti Anthony Minghella i Sydney Pollack žele upoznati i razgovarati sa mnom. Ja sam bio presretan. Susreo sam se s Minghellom i on mi je rekao da imaju knjigu koju su kupili za ekranizaciju i koju bi htjeli da režiram jer im se sviđa način na koji sam tretirao rat. Već su imali napisan scenarij, dali su mi i scenarij i knjigu da ih pročitam. Scenarij je bio "tanak" pa sam im rekao da ću napisati novi, ali ne bih režirao jer mi se nije režiralo još jedan ratni film. Napisao sam novi scenarij, a kako sam usporedoo radio na još nekim projektima, dovršio sam pisanje nakon gotovo dvije godine. Kad sam ga napisao, rekao sam da bih ipak i režirao taj film. Sydney je otišao na sastanak u Pariz i rekao mi da su oni spremni odmah krenuti u film.No, kako je to bila 2004. godina, ja sam već počeo snimati "Pakao", pa sam nakon toga trebao snimati neki drugi film, sve se to odugovlačilo. Prije godinu i pol moj producent Čedomir Kolar pitao me: "A što ti misliš o 'Triageu' za svoj sljedeći film, meni je to jako lijep scenarij?" Sidney je tada već bio jako bolestan, a Anthony je imao neke druge projekte, tako da smo na kraju otkupili prava od njih i počeli snimati film.

NACIONAL: A Anthony Minghella i Sydney Pollack lani su umrli.

- Da, umrli su za vrijeme snimanja filma. Bio je to šok za mene. Za Pollacka se očekivalo, jer je bio bolestan, ali Minghella, potpuni šok. Ja sam Minghellu dovodio u Sarajevo, na filmski festival, postali smo bliski. Onda se ta priča i druženje nastavilo tako što je u Sarajevo onda došla i Juliette Binoche koja je glumila u posljednjem Minghellinu filmu "Provala", i u kući Mire Purivatre, direktora sarajevskog festivala, provela deset dana i pripremala se za ulogu u tom filmu. To su odnosi koji se već mogu nazvati obiteljskima. Zato me to još više potreslo.

NACIONAL: Nakon "Ničije zemlje" dobivali ste brojne ponude, sjećam se da se 2001. pisalo da snimate film u Maroku za američke producente, ali vi ste na kraju odabrali europski film "Pakao", nimalo komercijalan projekt. Zašto ste u tom trenutku odbijali primamljive komercijalne ponude?

Danis Tanović i njegova supruga, Belgijanka Maëlys, na Sarajevskom filmskom festivalu- Ja se ne bavim režijom da zaradim novac. Ima milijun lakših načina da se zaradi novac od snimanja filmova. Naravno da je novac bitan, ali ja zarađujem dobro, dovoljno za normalan život. Ja ne mogu voziti četiri automobila. Imam dva motora, ne mogu ih oba voziti, vozim jedan, drugi skuplja prašinu. Nije me to zanimalo, kao što me nije ni Amerika zanimala, jer, ne zaboravite, to je bila Amerika nakon 11. rujna. Prvi sam put otišao u Ameriku prije 11. rujna i tada sam nazvao svoju suprugu iz Colorada. Moja supruga poznaje Ameriku, rodila se u Americi. Doslovno sam joj rekao: "Draga, idemo živjeti u Ameriku." Bio sam oduševljen Amerikom, sve što sam sanjao o Americi, to sam i vidio. Od New Yorka i Chicaga do San Francisca i Los Angelesa, zaljubio sam se u Ameriku na prvi pogled. Ali nakon 11. rujna sljedećih sam mjeseci svaka dva tjedna išao u Ameriku i vidio potpuno propadanje jednog društva. Bilo je vidljivo kako je demokracija, s kojom su se oni busali u prsa, počela nestajati u svakodnevnom životu. Nakon što sam dobio Oscara, sljedeće dvije godine nisam otišao u Ameriku. Redom sam odbijao američke agente, nisam želio imati ništa s Amerikom, sve do filma "Triage", dok nisam počeo hvatati tonove ljudi koji su dizali glas protiv Bushova ludila, a to se dogodilo prije dvije, tri godine. Tada sam se ponovno povezao s piscem knjige "Triage" Scottom Andersonom, koji je također vrištao zbog svega što se događalo u Americi. Ne želim kritizirati Ameriku, jer zahvaljujući Americi Bosanci su preživjeli. Nisam siguran da bi Bosanci bili živi da Amerika nije bombardirala položaje srpske vojske oko Sarajeva i u cijeloj Bosni. Dakle, nisam želio javno kritizirati Ameriku, ali to je bila zemlja u kojoj se nisam lijepo osjećao. Postoji jedna čudna priča, kad smo Claude Lelouch, ja i još grupa redatelja odlučili podići kino u Kabulu. Sjećam se da sam u razmaku od 20 dana bio u Americi, vratio se u Pariz i zatim odletio u Kabul. Osjećaj straha koji sam trebao imati došavši u Kabul imao sam, zapravo, kad sam krenuo u Ameriku. Amerikanci su se poistovjetili s Rusima iz šezdesetih godina, mogao si nestati preko noći i da nitko ne zna što je s tobom. Znao sam da mene neće uhapsiti, ali osjećao sam se nelagodno. Znači, mene Amerika nije zanimala, nema tih novaca zbog koje bih otišao živjeti u zemlju koja mi se ne sviđa. Meni je u Francuskoj bilo divno.

NACIONAL: Niste se trebali preseliti u Ameriku, mogli ste samo prihvatiti njihove poslovne ponude. Problem je u tome što značajni europski redatelji smatraju da im Amerikanci nude da režiraju smeće od scenarija.

- Nije uvijek smeće, ali kako nisam želio igrati njihovu igru, tako nisam imao agenta u Americi pa su sve ponude prolazile mimo mene. S vremenom, oni su digli ruke od mene. Čovjek koji je kasnije postao moj agent doslovno je pao sa stolice kad sam ga nazvao. U Americi sam upoznao 15 ili 20 agenata koji su me htjeli predstavljati, ali kako sam ih sve redom odbijao, na kraju su me prestali tražiti i dosađivati mi. Onda sam, sasvim slučajno, upoznao tog dečka koji zna jako puno o europskom filmu i kojem sam rekao da je poznato da ja ne želim agenta, ali kad mi zatreba, nazvat ću upravo njega. On je mislio da je to bio pristojan način da ga se riješim. Kad sam ga nakon godinu i pol nazvao da mi treba agent, pao je sa stolice. Razlog da uzmem agenta u Americi bio je početak snimanja "Triagea".

NACIONAL: Smatrate li da nakon prva dva filma, "Ničija zemlja" i "Pakao", imate dobar status u europskoj kinematografiji, da možete birati projekte koje ćete režirati, da možete raditi s glumcima s kojima hoćete te da možete lako naći financijere?

- Mislim da imam. Čak mi se čini da sam više europski nego bosanski redatelj, jer ne živim od svog posla u Bosni i Hercegovini,. Ja živim od posla u, recimo, Španjolskoj i Irskoj, gdje smo snimali film "Triage" ili Francuskoj, gdje sam snimio "Pakao". Čak ni "Ničija zemlja" nije snimljena u Bosni i Hercegovini nego u Sloveniji i Belgiji. Ja bez ikakvih problema funkcioniram po Europi.

NACIONAL: Zašto ste se onda vratili u Sarajevo?

- Povratak u Sarajevo je splet silnih okolnosti. Supruga i ja htjeli smo se vratiti u Sarajevo kako bi djeca naučila jezik, jer ja nikada zbog svog posla nisam bio kod kuće. Često smo razgovarali o povratku u Sarajevo, ali nikada nije postojao ozbiljniji razlog za povratak osim moje ljubavi prema gradu. Život u Parizu puno je lakši od života u Sarajevu i mi se ne bismo ni vratili da se moja majka nije razboljela. Došao sam kući, rekao da mi je majka bolesna, i mi smo se u roku od mjesec dana spakirali i došli živjet u Sarajevo. Moja supruga je znala da ja, uz obitelj i snimanje filmova, ne bih imao vremena posjećivati majku u Sarajevu. Zato smo se preselili. Nisam znao na koliko ću doći u Sarajevo, moj život je takav da ja više ne radim nikakve planove, jedino u odnosu na djecu i njihovu školu.

NACIONAL: Kad se pojavila želja za političkim angažmanom u Bosni i Hercegovini?

DANIS TANOVIĆ sa svojim glavnim glumcima Colinom Farrellom i Christopherom Leejem (u pozadini) na snimanju filma 'Triage'- Nisam po povratku u Sarajevo razmišljao o političkom angažmanu, ja i dan-danas mislim da je ono što smo mi napravili zapravo vrisak ljudi koji više ne mogu trpjeti ovu glupost. Postoje ljudi koji imaju mogućnosti biti, kako ih zovemo, nezavisni intelektualci i da kritiziraju. Ali ovdje se više nema što čekati. Onaj tkoi misli da u BiH može biti nezavisan intelektualac i ne baviti se svijetom na način na koji smo mi to počeli raditi jednostavno nije svjestan situacije u kojoj se nalazimo. Vidjet ćemo što će se dogoditi za mjesec ili dva, ali svijet je u krizi. Bosna je mogla funkcionirati dok je svijet funkcionirao, jer Bosna funkcionira na nekim odjecima, ali sutra, bez svijeta, vidjet ćemo kamo nas i kako vode ljudi koji su sada na vlasti. Bilo koja opcija za Bosnu, osim one građanske, pogubna je. Trebamo se prestati baviti time tko je tko i trebamo se baviti pitanjem od čega ćemo živjeti. Bosna je zemlja socijalnih slučajeva. Cijeli je sustav napravljen kako bi se ova situacija održavala i to se mora riješiti. Mislim da će se ovom krizom i riješiti. Naša je ideja bila ne da mi uđemo u politiku i da ja sutra postanem ministar ekonomije, jer ja to ne znam raditi, nego mi moramo otvarati prostor ekonomistima kako bi oni mogli uopće ući u to. Ovi koji su sada na vlasti ne daju progresivnim ljudima da dođu na vlast. Ako Bosnu ne budu vodili najpametniji među nama, odlazimo k vragu. A takvih ljudi u BiH danas nema puno. Zato smo i Dino Mustafić i ja i drugi ušli u politiku jer smo vidjeli da stranke ljevice nemaju snagu i da i mi moramo nešto napraviti.

NACIONAL: Kakav je odjek na ideje vaše stranke u BiH?

- To je val koji raste. Mi smo ušli u gradsku vlast zajedno s SDP-om. Već se neke dobre stvari događaju. Imamo dogradonačelnika Slobodana Neškovića i zbog našeg odnosa prema problemima sve je veći priljev članstva. Ljudi vide da se mi nismo došli slikati nego smo se uhvatili ozbiljnog posla koji uzima jako puno vremena, ali to moramo raditi. Ja sam mogao živjeti u bilo kojem sustavu u Bosni, od svake sam vlasti mogao uzimati novac za snimanje filmova i lagodno živjeti. Ovim što sam napravio samog sam sebe razapeo i doveo u situaciju koja nije ugodna, ali je jedina ispravna. Možda u Hrvatskoj mogu egzistirati intelektualci koji će docirati, ali mi u Bosni moramo buditi ljude. Iako je Sarajevo najdemokratičniji grad u BiH, demokratičniji i od Banjaluke i od Mostara, Sarajevo se ne smije time zadovoljiti. Ono mora doista postati pravi glavni grad Bosne i Hercegovine, kako bi se ljudi iz Banjaluke okretali Sarajevu a ne Srbiji, a ljudi iz Mostara Sarajevu a ne Hrvatskoj. Nemam ja ništa ni protiv Srbije, ni protiv Hrvatske, ni protiv dvostrukog državljanstva, ali Bosna je ipak naša država, to ljudi trebaju shvatiti.

NACIONAL: Osim što se bavite politikom, trenutačno strahovito puno radite na filmu. Krajem veljače završili ste film "Triage", a odmah nakon toga počeli raditi na filmu "Cirkus Columbia".

- A nakon "Cirkusa Columbia" već imam dogovoreno snimanje filma za proljeće slijedeće godine u kojem bi mi Liam Neeson glumio glavnu ulogu na temelju priče koju je napisao Bono, pjevač grupe U2. U ovom trenutku imam četiri ili pet projekata za koje mislim da će se jednog dana ostvariti. Posljednjih sam godina puno vremena proveo pišući scenarije i sada sav taj višegodišnji rad na scenarijima rezultira time da snimam filmove jedan za drugim. Prije nije bilo tako, na što su utjecale brojne okolnosti. Spomenuli smo da sam nakon filma "Ničija zemlja" trebao snimati film u Maroku za koji sam već imao pripremljen novac i Monicu Bellucci u glavnoj ženskoj ulozi. Četiri mjeseca tražio sam glumca koji bi joj bio partner. Nisam mogao naći glumca sve dok jednom prilikom nisam preko svog prijatelja, redatelja Alejandra Iñárritua, na jednoj večeri upoznao Benicia del Tora. Bilo je to nakon što su njih dvojica završili rad na filmu "21 gram". Završimo večeru, odem sa suprugom kući i pričamo kako bi bilo odlično kad bi del Toro prihvatio ulogu jer bi s Monicom Bellucci činio divan par. Nazovem ponovno Alejandra, on mi kaže da su njih dvojica već u Londonu, ja odletim u London, ponudim del Toru ulogu i dam mu scenarij na čitanje. Nakon nekog vremena Benicio del Toro me iz Amerike zove u nedjelju u dva noću i kaže mi da želi snimati taj film. Ja kažem odlično, ne spavam cijelu noć od sreće, ujutro u devet sati zovem Monicu Bellucci i kažem joj da imamo glavnog glumca, a ona mi kaže: "Ja sam trudna." Eto, to se događa. Imao sam novac, boravili smo u Maroku mjesec dana da odaberemo lokacije, a na kraju ništa. Slično mi se dogodilo prije dvije godine kad sam proveo pet mjeseci u Indiji radi snimanja novog filma, a dva tjedna prije početka sve je stalo jer nismo dobili osiguranje. To je trebao biti film bez poznatih glumaca, mnogo glumaca iz filma "Milijunaš s ulice" trebalo je glumiti u mom filmu. Loveleen Tandan, djevojka koja je s Dannyjem Boyleom surežirala film "Milijunaš s ulice", meni je birala glumce. I na kraju, film nismo snimili. Ali u svijetu filma sve je moguće. Moguće je da za mjesec dana, primjerice, odem u Indiju kako bih ipak snimio taj film. U filmskom svijetu je nešto danas moguće, a već sutra nemoguće.

NACIONAL: Kako je došlo do kontakta s Bonom Voxom i mogućnosti da režirate film po njegovoj priči?

- To je priča o irskoj grupi muzičara u Las Vegasu koja se zove Virgins of Las Vegas. Ideja je da glavne likove glume Liam Neeson i Penélope Cruz. No tko zna što će od toga biti, sve ovisi o mojim obavezama, obavezama Liama Neesona i tako dalje. Ja Bona poznajem već duže vrijeme, on je čest gost Sarajevo Film Festivala, a kako smo film "Triage" snimali u Irskoj, došao je pogledati film nakon što smo ga završili. Nakon što je vidio "Triage", dao mi je da pročitam taj scenarij, na što sam ja dao nekoliko ideja njemu i njegovom koscenaristu, na temelju kojih je scenarij ponešto i promijenjen. Sada smo došli do verzije scenarija koja je jako dobra. Sad treba uganjati termin za Liama Neesona, Penélope Cruz, mene, treba naći financije, ali to je problem producenata.