Damir Radić"Ogled o sljepoći", najpoznatije djelo prvog portugalskog nobelovca Joséa Saramaga, intrigantan je spoj stilizirane distopijske alegorije, žestokog naturalizma i igralačke metatekstualnosti. Priča je sljedeća: u neimenovanoj zemlji izbija neobjašnjiva epidemija sljepoće koju umjesto crnila karakterizira bjelina, a vlast zarazu pokušava kontrolirati prisilnim smještanjem oboljelih na strogo kontrolirane lokacije. U jednoj od njih, bivšoj psihijatrijskoj ustanovi koja se ubrzo pretvara u pakao spram kojeg se i koncentracijski logori mogu učiniti pristojnim obitavalištima, pratimo sudbine sedmoro neimenovanih protagonista - šestoro slijepaca i žene jednog od njih, jedine osobe koja je zadržala vid. Nakon peripetija koje sadržavaju razne gadosti, svjedočeći o krhkosti ljudske civilizacije te općeg i individualnih morala, "sedmoro veličanstvenih" na čelu s Kristu nalik ženom "vidjelicom" koriste svojevrsni armagedon što njihov "internat" pretvara u prah i pepeo kako bi se vratili u (urbani) svijet bez granica, no samo da bi otkrili kako su svi ljudi slijepi i u očajnoj potrazi za hranom. Završnica donosi katarzu, kroz zajedničko "tuširanje" na kiši triju obnaženih protagonistica te neočekivan povratak vida. Saramago je tako svoju distopiju okončao nadom, a oblikovao je u sprezi s elementima zombijevskih horora, miješajući alegorijsku preuzetnost karakterističnu za tzv. visoku književnost sa žanrovskom "niskošću" i pripadajućim joj (grotesknim) naturalizmom, kojeg se ne bi posramio ni prvak grotesknog, naturalističnog i perverznog u suvremenijoj svjetskoj književnosti, Jerzy Kosinski.

Jer kod Saramaga neformalni logor postaje poprištem radikalne prljavštine i smrada, zahodi su začepljeni izmetom, (razgolićeni) slijepci gacaju po fekalijama koje im se lijepe za kožu, uzurpatorska grupa prisvaja hranu zahtijevajući u zamjenu podavanje logoraških žena kojima poručuju da će ih puniti u sva tri otvora, što i čine kad žene pristanu na "razmjenu", a naposljetku njihov vođa biva ubijen škarama zabijenima u grkljan dok ga jedna od žena oralno zadovoljava, pri čemu joj umirući u ekstatičnom kovitlacu erosa i thanatosa ispušta sjeme u usta, a ona mu mahinalno odgriza spolovilo. Po izlasku iz bivše umobolnice protagoniste će dočekati gotovo podjednako fekaliziran i smradan grad, prepun smeća i ljudi koji vape za hranom, a naići će i na pse koji se hrane ljudskim leševima. Ove reljefne slike, ali i povremeno napornu moralističku upitanost junakinje koja jedina vidi (patetično potresena ubojstvom zlikovca koje je počinila, kao da taj čin nije bio izraz samoobrane i počinjen za dobro svih zatočenika izvan uzurpatorske grupe, ili njezine zdvojne tvrdnje kako bi se bolje osjećala da je i sama slijepa, čime, usput rečeno, kao da priziva krasnu H.G. Wellsovu priču "Zemlja slijepaca"), Saramago skladno prožima intenzivno ironičnim, povremeno i sarkastičnim komentarima (sveznajućeg) pripovjedača, odnosno njegovim "esejiziranjem", a dezorijentiranost stanja instantnih slijepaca autor iskazuje i originalnim stilskim rješenjem kojim dijaloge stavlja u istu grafičku ravan s ostalim dijelovima teksta (opisima, komentarima), odvajajući ih jedne od drugih tek velikim slovom na početku svake dijaloške linije, a sve to unutar jedne te iste rečenice, često proustovski duge. Uglavnom, "Ogled o sljepoći" vrsan je primjer jako dobro izbalansirana romana koji, međutim, u završnici gubi svoju dragocjenu ravnotežu, kad se ironični pripovjedač povlači da bi prepustio primat junakinjinu moraliziranju. Kao da se Saramago zabrinuo zbog vlastite razigranosti, pa se odlučio uteći u zabran povišene ozbiljnosti. No to je ipak sitnica u usporedbi s onim što je od njegova romana učinio razvikani brazilski sineast Fernando Meirelles, tvorac vrlo dobrog filma "Božji grad", ali i nevjerojatno precjenjene, a u stvari promašene adaptacije le Carréova „Brižnog vrtlara".

JULIANNE MOORE I Mark Ruffalo u filmu 'Sljepoća' redatelja MeirellesaKako bi potcrtao univerzalnost svijeta djela izvornika, Meirelles je neke od likova učinio Japancima (što doduše ima veze i s japanskim producentskim učešćem), neke crncima, a urbanu otuđenost naglasio "aseptičkom sterilnošću" vanjskog i unutarnjeg arhitektonskog dizajna. Isprva, to djeluje odlično - uvodni dio filma, u kojem se uspostavljaju osnovne koordinate radnje i likova, atraktivno je i koherentno režiran, međutim s prelaskom iz grada u izoliranu umobolnicu/logor Meirelles gubi konce. Umjesto logičnog kontrapunktiranja naturalističke "estetike ružnoće" uvodnoj "estetizaciji", sterilnost koja je obilježila uvod provlači se dalje i zaposjeda većinski ostatak filma. Meirelles bježi od neugodnih i iole eksplicitnijih prizora kao nekakav sjemeništarac: tu i tamo dopušta si prikazati pokoji izmet, a seksu i nasilju pristupa isključivo u (bijelim) rukavicama. Kao ekvivalent Saramagovim dijaloški niskodiferenciranim rečenicama u predočavanju stanja likova koristi preeksponirane prizore prevladavajuće bjeline, no oni mu istovremeno služe i da bi prikrio odnosno maksimalno ublažio tjelesnost u više-manje svim njezinim vidovima, a upravo tjelesnost čovjeka u Saramaga je od ključnog značaja. No kad se sjetimo kako je Meirelles inzistirao na nepromiskuitetnosti junakinje "Brižnog vrtlara" kao nečem jako bitnom, kao da bi u suprotnom njezino djelovanje i (politički) ciljevi bili manje dignitetni, onda nije iznenađujuć njegov odnos prema Saramagovu predlošku. Uz to, nije pronašao ekvivalent za ironičnog pripovjedača iz izvornika, nego je u završnici jednom od likova dodjelio off-naraciju obojavši je patosom, te jedva dočekao da happy endom stvar privede kraju. Pa ipak, bilo bi pretjerano reći kako je "Sljepoća" loš film; ona je naprosto mlitavo i kukavičko ostvarenje autora vrlo dvojbenih dometa.