Znanstvenici nisu sigurni što se točno događa kad se ljudi "navuku" na vježbanjePrijateljica svakodnevno odbija izaći s vama na kavu, jer ima neodgodivu obavezu: trening u teretani. Možda nakon treninga, obećava vam, no kad završi s dvosatnom rutinom nije više nizašto osim za krevet.

Nemojte joj jako zamjeriti, jer treniranje nekim ljudima izaziva ovisnost sličnu onoj koju uzrokuju standardne droge ili aktivnosti poput kockanja.
Krivica je, kao i uvijek, u moždanoj kemiji. Baš kao što se javlja "trkačka euforija" od navale endorfina, tako dolazi do duboke potištenosti kad se doza endorfina potroši, kažu znanstvenici.

Istraživanja su već prošlih godina utvrdila da tjelesna rekreacija uzrokuje biokemijske reakcije u organizmu u vidu lučenja endorfina i enkefalina, dvaju skupina hormona koji izazivaju osjećaj ugode.

Nedavno su pokusi na štakorima pokazali da i kod njih tijekom dugog trčanja dolazi do otpuštanja ovih hormona, koji u mozgu nadražuju jednaka područja kao i opijati. Kod štakora koji su bili smješteni u kotač za vježbanje i koji su stoga bili stalno aktivni oduzimanje kotača izazvalo je simptome apstinencijske krize, kao kod narkomana koji ne mogu doći do droge. Druga skupina štakora, koja je tijekom pokusa mirovala, imala je cijelo vrijeme stabilno raspoloženje.

Endorfini i enkefalini nisu ništa drugo nego naša prirodna droga koja nam daje motivaciju da izdržimo napore. Međutim, kod nekih ljudi prestanak vježbanja i posljedična obustava proizvodnje hormona ugode dovodi do ozbiljne apstinencijske krize koja sadrži elemente depresije i anksioznosti. Ljudi koji trpe od ovakvih smetnji liječe sami sebe novim dozama vježbanja, žrtvujući pritom druge korisne aktivnosti.

Nije poznato što se točno događa u mozgovima onih koji se "navuku" na vježbanje, no pretpostavka je da njihovi neuroni prebrzo potroše izlučene hormone ugode, što izaziva nagao i dubok pad raspoloženja. Druga je mogućnost da se takvim vježbačima hormoni ugode u potpunosti prestaju lučiti kad uđu u stanje mirovanja, pa im je potrebna nova runda kretanja da dosegnu stari dobri osjećaj euforije.

Ovakav se poremećaj zove hipergimnazija ili sportska anoreksija, a nije opasan pod uvjetom da ne uvede kaos u život osobe ovisne o vježbanju.

Štoviše, liječnici se nadaju da će opojne učinke vježbanja iskoristiti za liječenje pravih narkomana tako što će im propisati redovno treniranje, koje bi uz pomoć hormona ugode trebalo smanjiti potrebu za drogom. Slična nadanja vezana su i uz liječenje poremećaja prehrane. Nema dvojbe, bolje je biti ovisan o sportu nego o heroinu ili hrani.

Istraživanje je objavljeno prošlog mjeseca u reviji Behavioral Neuroscience u izdanju Američkog udruženja psihologa.