NAPUŠTEN NAKON 3 MJESECA Pukanić snimljen s policajcima na proslavi 300. broja časopisa Extra krajem travnja 2008., nedugo nakon prvog atentata; u srpnju mu je policija ukinula zaštituVeć godinu dana u vrhu hrvatske policije traju svađe i podmetanja oko pitanja tko je unutar hrvatskih institucija odgovoran za prošlogodišnju pogibiju novinskog izdavača Ive Pukanića i marketinškog stručnjaka Nike Franjića. Brutalna eksplozija u središtu Zagreba najzornije je pokazala da je unutar policije i obavještajnih službi bilo ozbiljnih propusta jer nisu na vrijeme evidentirali ulazak skupine kriminalaca u Hrvatsku i njihovo organiziranje likvidacije Ive Pukanića. Da se taj stravični zločin mjesecima priprema, nitko od mjerodavnih službi i institucija nije uspio detektirati, a hrvatska policija je odlukom o ukidanju zaštite Pukaniću dodatno pomogla zločincima da ostvare svoj pakleni naum. Te činjenice vrh hrvatske policije već godinu dana uporno skriva i zataškava, umjesto da hrvatskoj javnosti jasno odgovori tko je odgovoran za pogibiju Pukanića i Franjića.

Osim policije, koja je u cijelom slučaju definitivno zakazala, nitko nikad nije utvrdio razinu odgovornosti Sigurnosno-obavještajne agencije, u čijem je radu također bio niz ozbiljnih propusta: premda im je to glavna zadaća, djelatnici SOA-e nisu unaprijed imali informacije da Željko Milovanović, ratni zločinac koji se na tjeralici Interpola nalazio na temelju hrvatskog naloga, mjesecima boravi u glavnom hrvatskom gradu. On se u Zagrebu povezao s Robertom Matanićem, međunarodnim ubojicom koji nije bio ni pod kakvom policijskom ili sigurnosnom paskom kad se u proljeće prošle godine iz bugarskog zatvora vratio u Hrvatsku. SOA nije uspjela evidentirati ni stvaranje višečlane kriminalne grupacije koja je mjesecima uhodila Pukanića, a mimo njihova znanja u Hrvatskoj je više puta boravio i Slobodan Đurović, desna ruka srbijanskog kriminalnog bossa Sretena Jocića. Sve to SOA, kojoj je to glavna zadaća, nije uspjela evidentirati, pa je potom iz te agencije u MUP mjesecima dolazila sigurnosna prosudba prema kojoj nije postojala ugroženost za život Ive Pukanića. Ta skupina 23. listopada 2008. u centru Zagreba uspjela je izvesti teroristički čin, a da SOA o tome nije unaprijed imala nikakve indicije. Velik je i propust tadašnjeg čelništva policije, koja se sve do Pukanićeve pogibije uopće ozbiljno nije bavila istraživanjem prvog pokušaja atentata u travnju 2008. Po nalogu viših rukovoditelja, policijski istražitelji manje su se bavili istragom prvog atentata na Pukanića, a kudikamo veći interes pokazivali su za istraživanje bezumnih optužbi Pukanićeve bivše supruge Mirjane i njezinih saveznika. Djelomičnu satisfakciju Ivo Pukanić dobio je posmrtno tek potkraj prošle godine, kad je Državno odvjetništvo napokon odbacilo sve njezine navode protiv njega, ali nitko nikad nije utvrdio tko je odgovoran za to što istraga prvog atentata mjesecima gotovo i nije bila provođena, jer - kako je Nacional doznao iz pouzdanih izvora - tadašnji ravnatelj policije Marijan Benko i njegov zamjenik Ivan Nađ uopće nisu prvi atentat na Ivu Pukanića shvatili ozbiljno, nego su podlegli mišljenju da je riječ o Pukanićevoj izmišljotini. Zbog takvog stava njih dvojica su potkraj srpnja prošle godine donijeli i najšokantniju odluku - da se Ivi Pukaniću uskrati policijska zaštita, čime je on de facto isporučen na milost i nemilost svojim egzekutorima. Danas je jasno da je i u vrijeme dok je bio pod policijskom zaštitom ona bila nemarna i formalistička, jer nitko od policajaca koji su jedno vrijeme danonoćno čuvali Pukanića nisu ni primijetili da ga cijelo vrijeme nadzire i prati i skupina kriminalaca koja mu je nekoliko mjeseci kasnije doista i oduzela život. Oni su oko njega mjesecima čak i kružili automobilima, o čemu danas svjedoče neki sudionici zavjere.

TOMISLAV KARAMARKO bio je na čelu Sigurnosno-obavještajne agencije u vrijeme dok su međunarodni kriminalci mjesecima boravili u Zagrebu i pripremali atentat na PukanićaSramne i pogrešne odluke visokopozicioniranih policajaca sve do današnjih dana vrh hrvatske policije iz nejasnih razloga taji od hrvatske javnosti: iste večeri kad su smrtno stradali Ivo Pukanić i Niko Franjić novoimenovani ministar policije Tomislav Karamarko na tiskovnoj konferenciji je rekao da je Pukanićeva zaštita bila povučena u dogovoru s njim. Redakcija Nacionala već je sljedećeg jutra tu tvrdnju oštro demantirala, jer su Pukanićevi kolege znali da je on još prošlog ljeta negodovao zbog najave ukidanja zaštite, da se potom s tim nevoljko pomirio, no i da je početkom listopada od policije ponovno zatražio zaštitu koju više nikad nije dobio. Pukanićevi kolege u Nacionalu također su mjesecima vodili privatnu istragu u kojoj su razgovarali i s nizom pripadnika interventne policije, koji su redom demantirali tvrdnju da je Pukanić bježao od njih dok su ga čuvali. Ipak, već početkom srpnja inspektor Domagoj Anić pokušao ga je privoljeti da pristane na ukidanje zaštite. Pukanić se tomu opirao, ali je na kraju popustio jer se nije htio zamjeriti policiji, a istovremeno je naivno vjerovao da je ukidanje neposredne zaštite možda i dobar znak. "Ako mi ukidaju zaštitu, to znači da je pri kraju istraga oko prvog atentata i da mi više ne prijeti opasnost", govorio je Pukanić tih dana kolegama u redakciji.
Istovremeno dok je nakon Pukanićeve likvidacije iz vrha hrvatske policije novinarima i političarima danima bilo objašnjavano da je Pukanića "bilo teško štititi" i da je "bježao od svojih policijskih tjelohranitelja", čime se pokušavala umanjiti odgovornost policije za brutalnu likvidaciju, ministar Tomislav Karamarko i ravnatelj policije Vladimir Faber naložili su tajnu internu istragu čiji je cilj bio da se utvrdi zašto je doista Pukaniću bila ukinuta policijska zaštita.

Nacionalovi izvori iz vrha hrvatske policije proteklog su vikenda potvrdili da je u studenome prošle godine vođena interna istraga, ali da je odgovornost za krivu procjenu disperzirana na desetak osoba koje su sudjelovale u donošenju odluke te da je konačni zaključak bio da ne postoje saznanja o mogućoj ugroženosti Ive Pukanića. Nekoliko policijskih aktera koji su lani bili uključeni u cijeli slučaj ističu da je po hijerarhijskoj odgovornosti najveću ulogu imao tadašnji zamjenik ravnatelja policije Ivan Nađ, desna ruka Marijana Benka. U Policijskoj upravi zagrebačkoj, koja je operativno radila na slučaju Pukanić, u to je vrijeme, nakon smjene načelnika Marijana Tomurada, tri mjeseca bio Ivica Tolušić, kojega je već sredinom rujna 2008. na tom mjestu zamijenio Branko Peran. Premda je za Nacional proteklog vikenda rekao da je odluku o ukidanju zaštite donijelo čelništvo zagrebačke policije, bivši ravnatelj policije Marijan Benko navodno je najviše odgovoran za tu odluku. Njegov bivši zamjenik Ivan Nađ u kratkom je telefonskom razgovoru samo rekao da je on kao Benkov zamjenik imao vrlo jasne ovlasti i da odluku o ukidanju Pukanićeve zaštite "nije donio Nađ, nego cijela ekipa". Ivica Tolušić, na kojeg su neki akteri pokušali svaliti svu odgovornost, to je oštro demantirao: "Zagrebačka policija nije donijela odluku o uvođenju zaštite, pa ju nije mogla niti ukinuti. O tome je odlučivalo Ravnateljstvo policije. Koliko se sjećam, odluku o ukidanju sam dobio pisanim putem iz Ravnateljstva policije." Određenu ulogu u slučaju Pukanić imao je i tadašnji ministar policije Berislav Rončević, koji se zapravo nije htio miješati u stručne prosudbe. Tako je on, prema Nacionalovu izvoru iz vrha policije, najmanje jednom odbio ravnatelja Benka koji je želio da ministar donese odluku o ukidanju zaštite za Ivu Pukanića. "Ja se time neću baviti, to je vaš posao", navodno je Rončević sredinom srpnja rekao Marijanu Benku. Prema Nacionalovim izvorima, konačni zaključak da se Pukaniću ukine cjelodnevna policijska zaštita donesen je na sastanku stožera koji se potkraj srpnja prošle godine održao u Ravnateljstvu policije. Taj sastanak vodio je Benkov zamjenik Ivan Nađ, a o cijelom događaju sastavljena je i službena bilješka koju vrh policije i danas krije od javnosti, a nije poznato ni tko je potpisnik tog dokumenta. Na tom sastanku, kao i na nekoliko ranijih, tadašnji ravnatelj Marijan Benko i njegov zamjenik Ivan Nađ zalagali su se za ukidanje zaštite Pukaniću, i to zbog mišljenja da travanjski atentat na njega zapravo nije postojao. U prilog toj tezi govori i činjenica da policija pod Benkovim ravnanjem nikad nije u javnost odaslala fotorobot atentatora, čime je potpuno onemogućeno da se policiji jave potencijalni svjedoci i građani koji bi imali informacije o zločincu.

MARIJAN BENKO bio je ravnatelj policije i on tvrdi da je za prekid zaštite odgovorna zagrebačka policija, kojoj je tada bi na čelu Ivica TolušićNacional je prošlog tjedna zatražio odgovor od sadašnjeg Ravnateljstva policije, no načelnik Krunoslav Borovec samo je ponovio već godinu dana staru glavnu tvrdnju policije da je odluku o ukidanju zaštite donijela skupina od desetak ljudi, te da je Ivu Pukanića bilo teško štititi. Takav odgovor pristigao je i na opetovani upit Nacionala da se Ravnateljstvo policije godinu kasnije napokon detaljno izjasni o ukidanju Pukanićeve zaštite. Na žalost, u redakciju Nacionala ovog je ponedjeljka pristigao novi sramotni odgovor: "Poštovani, U vezi s Vašim upitom podsjećamo Vas da smo o pružanju policijske zaštite Ivi Pukaniću izdali službeno priopćenje 24. listopada 2008. godine, te tom prilikom istaknuli: 'Uvažavajući dignitet žrtve, ne želimo govoriti o detaljima provođenja mjera osiguranja pokojnog Ive Pukanića, ali ponavljamo kako je odluka o promjeni režima osiguranja donesena na stožeru koji su činili predstavnici Ravnateljstva policije i PU zagrebačke, na temelju svih relevantnih sigurnosnih informacija, kojima je raspolagala policija, pri čemu je i višekratno kontaktirano i sa samim gospodinom Pukanićem. Pri donošenju odluke primarno su uzete u obzir informacije o provođenju mjere fizičke zaštite u prethodnom razdoblju. Mjere osiguranja Ivi Pukaniću nisu bile ukinute, nego su ublažene, uvažavajući pritom želju gospodina Pukanića za poštivanjem njegovih privatnih i drugih obaveza.'

Dakle, ponavljamo kako se zbog načina života i dnevnog ritma Ive Pukanića nije mogla provoditi stalna neposredna policijska zaštita jer je Ivo Pukanić, bez prethodne najave policijskim službenicima zaduženim za njegovo osiguranje, obavljao velik broj dnevnih aktivnosti i kontakata, što je u suprotnosti s mjerama neposredne fizičke zaštite. O sastavu stožera na kojem se odlučivalo o vrsti i načinu provođenja mjera policijske zaštite prema Ivi Pukaniću ne možemo Vas obavijestiti jer je iznošenje takvih podataka u suprotnosti s čl. 7. Pravilnika o tajnosti službenih podataka Ministarstva unutarnjih poslova RH." Na usmeno pitanje o tvrdnji da se tadašnji zamjenik ravnatelja policije Ivan Nađ, koji je po hijerarhiji tada bio najodgovorniji, rukovodio zaključkom da pokušaj atentata na Ivu Pukanića u travnju nije bio stvaran, Krunoslav Borovec iz Ravnateljstva policije samo je kratko rekao: "Toga nema u dokumentima." Iako o tome, kako se čini, nema pisanog traga, na sramotno razmišljanje tadašnjih vodećih policajaca upućuje zdrava logika: da su vjerovali da se prvi atentat doista dogodio i da su ga istraživali kako struka nalaže, ne bi mogli četiri mjeseca kasnije tvrditi da Pukaniću nije ugrožen život, jer bi bili svjesni da dotad nisu uspjeli identificirati i uhititi neposrednog izvršitelja i nalogodavca, jer bi tek time prestala realna ugroženost za Pukanićev život.
BERISLAV RONČEVIĆ tada je bio ministar policije, a Nacional doznaje da je najmanje jednom odbio Benka koji je želio da ministar donese odluku o ukidanju zaštiteKad su ministar Karamarko i ravnatelj Faber doznali rezultate interne istrage u kojoj je utvrđeno da su najodgovorniji za ukidanje zaštite Ivan Nađ i Ivica Tolušić, formalno nisu mogli učiniti ništa, jer u hrvatskoj policiji ni danas ne postoje pravilnici i procedure o policijskoj zaštiti ugroženih građana, pa nije bilo načina da itko stegovno odgovara za krivu procjenu s dalekosežnim, odnosno smrtonosnim posljedicama. Karamarko i Faber nisu čak ni mogli degradirati svoje kolege, jer su to - iz drugih razloga - već prije učinili njihovi prethodnici Berislav Rončević i Marijan Benko. Ivana Nađa, svog zamjenika u Ravnateljstvu policije i načelnika kriminalističke policije, Benko je smijenio još 12. rujna prošle godine, a Nađ je potiho premješten u Središnji ured Carinske uprave na funkciju pomoćnika ravnatelja, odnosno šefa Službe za nadzor. Na toj funkciji nalazi se i danas, a upravo prije dva tjedna vlada Jadranke Kosor imenovala ga je i članom Međuresorne radne skupine za integrirano upravljanje granicom RH. Nađ, koji je dvije godine bio zamjenik ravnatelja policije Marijana Benka, operativno je vodio stožere u većini krupnih policijskih slučajeva, no u policijskim kuloarima često se navodilo da je svojim krivim procjenama Benku često nanosio veliku štetu. Tako se upravo Nađu pripisivala odgovornost što je u prosincu 2007. likvidiran Davor Zečević, jer nije bio nadziran, iako se u policiji navodno znalo da se sprema njegova likvidacija. Prema nekim izvorima, Nađa nisu cijenili ni sami policajci, jer je u travnju prošle godine zbog nekih njegovih krivih procjena i odluka pri hvatanju Ivana Koradea smrtno stradao policajac Mario Kusanić. Po svemu sudeći, jedna od njegovih posljednjih krupnih pogrešaka bila je i ona o ugroženosti života Ive Pukanića. Prema nekim izvorima, on u svojim krivim procjenama nije bio usamljen - slično je razmišljao i njegov nadređeni, ravnatelj policije Marijan Benko koji je smijenjen s funkcije početkom listopada.

Samo nekoliko dana nakon Nađeve smjene sličnu sudbinu doživio je i Ivica Tolušić. Nakon što je samo tri mjeseca bio načelnik PU zagrebačke, Tolušić je smijenjen dan nakon premlaćivanja Josipa Galinca, odnosno samo nekoliko sati prije nego što je počela policijska akcija "Indeks". Nakon smjene s čelne funkcije u zagrebačkoj policiji, Tolušić je premješten na drugo mjesto u policiji: otada je načelnik Operativno-komunikacijskog centra pri Ravnateljstvu policije. Premda je danas sasvim jasno da su policijske prosudbe o ugroženosti života Ive Pukanića bile potpuno pogrešne, nitko pouzdano ne može reći zašto su oni olako shvaćali Pukanićeve molbe da mu zaštite život, odnosno zašto nisu vjerovali da je u travnju prošle godine netko Pukanića doista pokušao ubiti. Ako se zanemari nečiji eventualni osobni animozitet prema Ivi Pukaniću, koji bi, da ga je i bilo, profesionalni policajac trebao zatomiti, razloge možda valja tražiti u navodima nekih izvora, prema kojima se vodeći hrvatski policajci naprosto nisu željeli zamjeriti velikom broju medija koji su tada ismijavali Pukanića i atentat nazivali izmišljenim i lažnim. Na sastancima na kojima se raspravljalo o Pukanićevoj neposrednoj policijskoj zaštiti u ime Državnog odvjetništva prisustvovao je i zamjenik Mladena Bajića Dragan Novosel, koji je od policije mogao tražiti snažniji angažman u istrazi o atentatu ili se usprotiviti ukidanju zaštite.

Danas je jasno da su, osim dijela medija, neke javne osobe poput Ive Banca ili Sanje Sarnavke svojim izjavama, ali i konkretnim djelima, izravno opstruirale istragu Pukanićeva prvog atentata a da za to nikad nisu odgovarale - ni pred sudovima ni pred hrvatskom javnošću. U svakom slučaju, neodgovorni postupci svih tih aktera pridonijeli su tragičnoj likvidaciji Ive Pukanića i Nike Franjića te znatno otežali i usporili istragu cijelog slučaja. To postaje sve očitije kad se uzme u obzir da je tek nakon smjene Benka, Nađa i Tolušića istraga eksplozije u središtu Zagreba naknadno uključila i ponovno otvaranje istrage o prvom atentatu na Ivu Pukanića. A u njoj je potom otkriven niz dokaza koji upućuju da je oba nasrtaja na Pukanićev život organizirala i provodila ista skupina kriminalaca. Da su vodeći policajci svoj tadašnji posao obavljali kvalitetno i odgovorno, možda bi već nakon prvog atentata kriminalci bili uhićeni, a životi nedužnih žrtava spašeni.