Šefovi najjačih partija: Zoran Milanović i Jadranka Kosor; PixsellTaman kada pomislite da nas hrvatski političari ne mogu više ničime iznenaditi, po tko zna koji put oni učine baš suprotno i izvuku još jednog zeca iz svog šešira.

Posljednje iznenađenje pripremili su nam ovih dana predsjednici dviju najvećih hrvatskih stranaka, koji bi prema nekom ključu trebali imati najveću odgovornost pred građanima ove zemlje, ali još se jednom pokazalo kako su njihove taštine i želja za vlašću toliko velike da su uspjeli u drugi plan baciti i jedan dokument poput sporazuma o arbitraži sa Slovenijom.

Isprika kao uvjet prihvaćanja

Kako drukčije objasniti zahtjev "vođe" oporbe Zorana Milanovića koji potporu svoje stranke ovom važnom sporazumu uvjetuje isprikom premijerke hrvatskom narodu. Pomalo je nevjerojatno da Milanović, ako baš želi odbaciti sporazum, nije našao niti jedan detalj u njemu koji bi mogao biti razlogom njegova ne prihvaćanja, nego potporu uvjetuje isprikom Jadranke Kosor.

Kao da će ta isprika promijeniti činjenicu da će Hrvatska možda izgubiti dio svog teritorija ili će arbitražni sporazum premijerkinom isprikom naglo promijeniti svoj sadržaj. S druge strane, ukoliko Milanović smatra da sporazum treba prihvatiti, zar je toliko teško doći u Sabor i dići ruke za sporazum bez ikakvih uvjeta ili traženja isprika jer ipak je riječ o dokumentu od vitalnog značenja za državu.

Neshvatljivo skrivanje sporazuma

Jadranka Kosor, pak, svoju taštinu pokazala je izjavom kako će SDP u slučaju odbijanja ovog sporazuma biti odgovoran za moguću ponovnu blokadu pristupnih pregovora od strane Slovenije. I ne bi, možda, u toj izjavi bilo ničega spornog da ju je iznijela nakon jučerašnjeg Milanovićevog zahtjeva za njenu ispriku, ali optužba na račun oporbene stranke iznijeta je nakon sastanka u srijedu navečer u Banskim dvorima kada je oporbi prvi put nakon dva mjeseca predstavljen arbitražni sporazum.

Dva mjeseca je sporazum sjedio u ladici i nakon što je u kratkom sastanku premijerka taj sporazum predstavila oporbi očekivala je njegovo trenutno prihvaćanje. Zašto je čekala toliko dugo da oporbi predstavi taj sporazum nije poznato. Možda je još iluzornije bilo za očekivati da je u ta dva mjeseca taj sporazum predstavila hrvatskoj javnosti i građanima koji su većinom glasali za stranku kojoj je ona na čelu.

U Hrvatskoj je posljednjih godina nepopularno pozivati se na političke procese u SAD-u, ali posljednji primjer zdravstvene reforme Baracka Obame mogao bi biti pokazatelj hrvatskim političarima kako se stvari od velike važnosti predstavljaju građanima.

Spasonosna bunika

Naime, Obama je svoju zdravstvenu reformu predstavio u gotovo svakom američkom gradiću. Sastanci su bili burni nekad i na rubu fizičkog obračuna, ali građani su bili uključeni u proces. U posljednja dva mjeseca Jadranka Kosor imala je dovoljno vremena da na sličan način objasni hrvatskom puku o čemu se točno radi u arbitražnom sporazumu. Jer, budimo realni, velika većina ne zna o čemu se pregovara, velika većina ne poznaje međunarodno pravo i velika većina ne shvaća na koji bi točno način hrvatska ostala bez svog teritorija.

Bilo je vremena da se to sve objasni hrvatskim građanima, ali oni su ponovno ostali na marginama političkog obračuna dviju najvećih stranaka i njenih čelnika.

Na kraju će baš ti građani, da se poslužimo riječnikom Boruta Pahora, biti "prenešeni žedni preko vode", dok političari žedni sigurno neće ostati. Čega će se napiti, ne znamo, ali možda bi trebalo pitati Vladimira Šeksa i njegovih 38 pajdaša koji će u ime građana ove zemlje odlučivati o njenoj sudbini u Hrvatskom saboru.

Nakon toga ne preostaje nam ništa drugo nego da se kolektivno zaputimo u Saborsko kod šamana Luke Hodaka na porciju bunike jer je to možda jedina šansa da ugledamo političare kojima je doista više stalo do svojih birača nego do vlastita ega.