Renato BaretićNebrojeno sam puta čuo: "Vi jednostavno mrzite sve što počinje na H!!!" Kad bi mi se dalo, odgovarao sam: "Ako vi volite heroin, HIV i hepatitis, nemojte tražiti da ih i ja volim. Eto vam ih, pa ih volite..." Najčešće sam ipak uzvraćao rezigniranim osmijehom i prijedlogom: "Ajmo radije o Hajduku. Ili o hrenovkama. O Hvaru? Havajima? Hmelju?" U oba bi slučaja sugovornici odmah kretali objašnjavati svoju poetsku sliku (smatrajući me, zacijelo, još većim idiotom nego do tog trena) da bi došli do uvijek istog, još idiotskijeg zaključka: "Ma, vi jednostavno mrzite sve što ima hrvatski predznak, razumijete?"

Ne bih se prisjećao tih epizoda da mi nije neki dan palo na pamet da krenem, sam za sebe, nabrajati i zbrajati sve ono što ima hrvatski predznak, ili barem počinje na "H". Hrvatske autoceste. Hrvatska pošta. Hrvatska poštanska banka. Hrvatske ceste. Hloverka. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Hrvatsko slovo. H1N1. Hrvatska radiotelevizija. Hrvatska elektroprivreda. Hebrang. Hoto grupa. Hrvatski helsinški odbor. Hrvatska nogometna liga. Hrvatski nogometni savez. Holding (zagrebački, naravno). Hrvatske željeznice. HDZ. HSS. HSP. Hrvatska građanska stranka. Hrvatski autoklub. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Hrvatski studiji. Hrvatske šume. Hrvatske vode...

Dalo bi se zacijelo još nabrajati sve te društvene subjekte, pojave i činjenice što započinju istim slovcem ili cijelim pridjevom, a da i dalje normalan čovjek ne pronađe ni jedan jedini razlog da barem ijedno(g) od njih zavoli imalo više nego hemeroide ili herpes. Ili hulje, hipokriziju, hipertenziju, herniju, halapljivost, hvalisanje, Hitlera, holokaust, homofobiju...

U namjeri da budem jasniji, harno molim da još jednom proučite gornji popis i izdvojite barem jedno ime uz koje se zadnjih tjedana, mjeseci i godina (jednu do dvije najviše) nije vezao nijedan skandal nacionalnih razmjera! Hrvatskih, da prostite... U doba "državotvornosti" (pamtite li još taj biserni domišljaj?) sve se u Hrvatskoj moralo nazivati hrvatskim, enti sunac, kao da je tada bilo ikoga tko bi pomislio da je išta ovdje grenlandsko ili patagonijsko! Događalo se u ta doba, zbog svih tih antigrenlanđana i protupatagonaca, da i kazališta i nogometni klubovi ponesu isto ime (HNK Osijek, na primjer, sve do danas!) ali nitko nije mario za takve picajzlerske finese, bilo je važno samo naglašavati da ni klub niti kazalište nisu ni makedonski ni slovenski niti, božemeprosti, jugoslavenski, ili čak srpski. To je ono doba s početka teksta, ono u kojemu se nije smjelo reći da nisi Hrvat, doba kad je more po prvi put proglašavano kopnom i kad čovjek ne samo da nije smio bolovati od hrvatskog vrijeda, nego nije smio biti ni malo nahlađen, pa se od toga liječiti u američkoj bolnici. Doba u kojemu su se hrvatskim imenom bezodvlačno moralo nazivati sve što je postojalo i nastajalo u avnojevskim, međunarodno priznatim granicama novonastale države, kao da ta hrvatskost svega hrvatskoga nije istog trena postala sama po sebi razumljivom. A što nam se od sveg tog hrvatovanja vratilo? Pa eto, pogledajte još jednom onaj popis od maloprije i vidjet ćete što smo dobili za kusur. Od Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, pa sve do Hrvatske radiotelevizije i Hrvatskih autocesta, Hrvati su Hrvate gurali u propast, ili barem na rub iste, a sve ko fol u ime hrvatstva. Samo zato što ste Hrvat ili hrvatski građanin, sudjelovali ste u HAC-ovom plaćanju farbanja Male kapele kao da je Sikstinska, s istim opravdanjem Hloverka vam je i dalje ovlašteni tumač demokracije na Hrvatskoj televiziji, Hebrang vas vodi u "europsku i ponosnu Hrvatsku", a elektroniku kupujete po opustjelim dućanima posrnulog HG Spota (okej, priznajem, ovaj zadnji je tu upao samo zbog početnog slova)...
Ima, naravno, i iznimaka. Nisu baš sve firme na H, ili s naglašenim hrvatstvom u imenu, otišle dovraga (iz ovog ili onog razloga), niti su baš sve među onima koje ne rese ti epiteti zdrave, čile i potentne, nedirnute crorupcijom i organiziranim crominalom. Ali ipak, ove s državnim prefiksom nekako se ističu, ne samo brojnošću, nego i lopovskim drzništvom. U njima se kralo i varalo s iskrenim uvjerenjem i stopostotnom sigurnošću da nitko nikad ništa ni o čemu neće pitati, jer tko pita - zna se - taj mrzi sve što u Hrvatskoj počinje na H. I zbilja, sve donedavno, kad bi god tko nešto pitao, od Mesića naniže, dobio bi po prstima i bivao tužen, suđen, kažnjavan ili "samo" vrijeđan. Blažena recesija, međutim, bacila je na stol novi špil karata i ne igra se više onim označenima. Čami se odjednom po pritvorima, bome već pomalo i po zatvorima, hrvatskim dakako, a specijalizirane agencije najavljuju i sve veći broj kandidata za te smještajne kapacitete. Zato mi se čini opravdanim po stoti put podsjetiti na davnu poslovnu sugestiju kolege Tončija Bonaćija: dugoročno je najisplativiji biznis u Hrvatskoj - izgradnja privatnih zatvora. Po uzoru na obiteljske hotele, samo s osjetno manjim ulaganjima od onih u apartmane. Buking je siguran do sudnjeg dana, a o razlici u troškovima struje, vode i hrane da i ne govorimo.

Jedino, ako se odlučite upustiti u taj biznis, pripazite malo oko naziva svojeg objekta. Ukoliko želite poslovati čisto i mirno, pojam "Hrvatska" ni u kojem obliku i varijanti ne smije vam biti u imenu firme! Zapravo, kad malo razmislim, izbjegavajte i sve druge zavičajne epitete - sjetite se samo kako su i kroz što sve prošli Zagrepčanka, Dalmatinka, Podravka, Varteks, Imostroj, Borovo, MTČ, KIM, Željezara Sisak, Dalmacija - Dugi Rat, Sladorana Županja, Krateks, TKZ, (hm, pada mi na pamet i Jugoplastika i štošta još s jugo-prefiksom, ali mi se ne uklapa u ovaj lokalpatriotski kontekst...) Brodosplit, Brodotrogir, Sunčani Hvar... Ukratko, najbolje bi bilo da svoj zatvor nazovete po, ne znam, nekom cvijetu ili ljekovitoj biljci. "Sunovrat", recimo. Ili "Majčina dušica"... Hmelj, hortenziju, hren, hrast, hajdučku travu i hibiskus, jasno, pritom izbjegavajte u širokom luku. A i velebitsku degeniju, za svaki slučaj.