VODEĆI BANKARI Božo Prka, Franjo Luković, Petar Radaković i Željko Rohatinski s bivšim ministrom financija Borislavom Škegrom, koji danas podržava jedan od modela pomoći hrvatskim poduzećimaGuverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski mogao bi u hrvatski financijski sustav ubaciti gotovo 16 milijardi kuna. Tu ekskluzivnu informaciju Nacional je doznao početkom ovog tjedna, kad je iz Hrvatske narodne banke u Vladu stigla poruka vezana uz osnivanje fonda za spas posrnulih hrvatskih tvrtki: osim već najavljenog smanjenja obveznih rezervi komercijalnih banaka s 14 na 12 posto čime bi se oslobodilo šest milijardi kuna, ako Vlada usvoji njegove prijedloge za spas tvrtki, HNB bi te rezerve mogao smanjiti za još dva postotka, što bi iznosilo ukupno 12 milijardi kuna. Uz dvije milijarde kuna od deviznih intervencija i dvije milijarde kuna koje banke noću drže u HNB-u, na taj način guverner Željko Rohatinski bi Vladi i gospodarstvu oslobodio čak 16 milijardi kuna.

Tu poruku Rohatinski je odaslao Vladi upravo u danima kad država, odnosno Vlada napokon mora donijeti odluku koji će od čak tri modela spašavanja tvrtki javno podržati. Jaka ponuda Željka Rohatinskog snažno će se odraziti na sve ostale aktere koji se već danima podalje od javnosti trude da Vlada odabere baš onaj model koji su oni predložili. Istovremeno, mnogi hrvatski poduzetnici već danima opsjedaju političare i savjetnike Jadranke Kosor i pokušavaju ishoditi da država spasi baš njihovu tvrtku. Informacije o čak tri modela i uporna svakodnevna lobiranja tako su posljednjih dana prouzročili velike sukobe među zainteresiranim stranama, no na izričit zahtjev hrvatske premijerke Jadranke Kosor nitko od sudionika još nekoliko dana ne smije javno iznositi nikakve komentare. Ipak, guverner HNB-a Željko Rohatinski jedini se još prošlog tjedna odvažio javno predložiti svoj model, a potom je svoju ideju proteklog vikenda osnažio i najavom da bi, samo ako se usvoji njegov model i striktna pravila, hrvatskom gospodarstvu bilo na raspolaganju čak 16 milijardi kuna. Svjesna da se sa spašavanjem tvrtki ne smije više čekati i da svaki dan znači mnogo za hrvatsko gospodarstvo, Jadranka Kosor odlučila je već idućeg tjedna, između Božića i Nove godine, održati hitni sastanak svih aktera na kojem će saslušati sve argumente i potom se opredijeliti za model koji će javno podržati hrvatska vlada.

Prvi model o kojem će se raspravljati je osnivanje “fonda za spas poduzeća” od deset milijardi kuna za koji lobira Hrvatska udruga poslodavaca. Drugi je model davanja državnih jamstava uz snažnu kontrolu odnosno jačanje Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR), za što se zalaže guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski. Za treći model, koji počiva na partnerstvu privatnog i javnog sektora, zalažu se neki ekonomski savjetnici hrvatske premijerke. Kako ističu Nacionalovi izvori, premijerka Kosor posljednjih dana teškom mukom pokušava pomiriti suprotstavljene aktere koji potajno na sve načine lobiraju za svoju ideju, a njezina je velika želja da u konačnici svi prihvate kompromisno rješenje. Sudeći po razlikama u predloženim modelima, teško je očekivati da će konačni zaključak moći biti prihvaćen već idućeg tjedna. Zato je mnogo vjerojatnije da će sudbina eventualnog fonda biti poznata tek nakon niza pregovora koji bi se mogli oduljiti sve do sredine siječnja. Prvi model, za koji se zalaže Hrvatska udruga poslodavaca, zasad je najpoznatiji hrvatskoj javnosti.

Po njemu, osnovao bi se krizni ili interventni fond za spašavanje gospodarstva. Fond bi navodno trebao raspolagati s desetak milijardi kuna, od čega bi država dala jednu milijardu, a ostatak od devet milijardi osigurale bi banke. Taj model bombastično je najavljen prošlog tjedna u nekim medijima i odmah je privukao veliku pozornost hrvatske javnosti, jer se već spominjao konzorcij banaka na čelu s predsjednikom Uprave Zagrebačke banke Franjom Lukovićem čija bi banka bila predvodnik konzorcija. Ideja takvog modela zapravo je najstarija, jer su čelnici HUP-a još prije godinu dana počeli zagovarati osnivanje takvog kriznog fonda, no ideja nikad nije bila ostvarena. Prema nekim izvorima, protivnik tog fonda bio je bivši premijer Ivo Sanader, koji zbog svog slabog poznavanja ekonomije i gospodarstva ni tada nije uviđao razmjere recesije i efekte financijske krize na hrvatsko gospodarstvo, a osnivanje bilo kakvog “kriznog” fonda doživljavao je kao indirektno priznanje neuspjeha svoje vlade. Izvori iz HUP-a ističu da je drugi veliki protivnik tog fonda bio bivši potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Damir Polančec, pa je tek nakon njegova odlaska iz Vlade ideja o osnivanju takvog fonda uzeta u ozbiljnije razmatranje.

Zagovornici tog fonda prije svega bi pomagali hrvatskim proizvodnim tvrtkama koje se zbog opće financijske krize nalaze u problemima, a mnogima je potpuno nejasna najava da bi on služio i za otkupljivanje i nacionalizaciju nekih propalih tvrtki. To se pogotovo odnosi na primjer trgovačkog lanca Pevec, koji bi navodno trebao biti spašen upravo po tom modelu: država, odnosno Hrvatski fond za privatizaciju bi ga otkupio za jednu kunu, nacionalizirao i potom, za nekoliko godina, prodao kao zdravu kompaniju. Upravo je primjer Peveca dobar pokazatelj razjedinjenosti stavova hrvatskih ekonomista i poduzetnika koji se dijele u čak tri kategorije: prvi se zalažu za spas Peveca navodeći kao glavne argumente socijalnu osjetljivost odnosno spašavanje tri tisuće radnih mjesta i hipotetičku vrijednost koju bi ozdravljena tvrtka mogla imati za dvije, tri godine. Druga skupina ekonomista apsolutno se protivi spašavanju Peveca jer smatraju da bi se trebalo pomagati isključivo proizvodnim tvrtkama koje mogu izvoziti svoje proizvode, a Pevec je trgovačka tvrtka koja svoje poslovanje temelji na uvozu i stoga država nema nikakve koristi u njezinu spašavanju.

NOVI ministar gospodarstva Đuro Popijač (lijevo) imat će velik utjecaj na provođenje plana spašavanja privredeTreća, pragmatična skupina ekonomista protivi se spasu Peveca, ali dopušta mogućnost da se pomogne nekim Pevecovim dobavljačima poput Samoborke, koja ima dobru proizvodnu i izvoznu perspektivu, ali se našla u problemima upravo zbog Pevecovih neplaćanja robe. Razjedinjen stav o Pevecu, koji već mjesecima puni novinske stupce i o kojem javnost već mnogo zna, pokazuje koliko će, koji god model na kraju bude usvojen, biti teško načiniti kriterije i odlučivati koje će tvrtke biti spašene a koje ne. Moguće je očekivati da bi se država u većoj ili manjoj mjeri zalagala za spas radnih mjesta odnosno za socijalni kriterij, koji u mnogim slučajevima može biti posve kontradiktoran kriteriju koji će imati banke - sigurnost investicije odnosno povrat danih kredita. U prvom modelu nije posve jasna ni uloga banaka. U poslovnim krugovima posljednjih se dana ističe da banke imaju novca i da ga žele plasirati, jedino što žele da netko, primjerice država, preuzme dio rizika na sebe.

Budući da domaće tvrtke posljednjih godinu dana teško dobivaju kredite od banaka, spekulira se da bi država, osim jedne milijarde kuna iz različitih subvencija, u određenoj mjeri jamčila i za sredstva koja bi u zajednički fond plasirale banke. Guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski najveći je zagovornik drugog modela, po kojem bi se u pomoć hrvatskim tvrtkama zajednički uključile Vlada, HNB i komercijalne banke: HNB bi mogao u financijski sustav ubrizgati šest milijardi kuna kroz smanjenje obvezne rezerve banaka s 14 na 12 posto, dvije milijarde kroz devizne intervencije i dvije milijarde na temelju likvidnih sredstava koja banke preko noći drže u HNB-u, što ukupno premašuje deset milijardi kuna. Početkom ovog tjedna Rohatinski je čak pojačao svoj ulog: u Vladu je iz HNB-a stigla poruka da nije isključena mogućnost da HNB obvezne rezerve smanji na samo 10 posto, čime bi u financijski sustav moglo u startu ući više od 12 milijardi kuna, a uz devizne intervencije i prekonoćna sredstva to bi iznosilo čak 16 milijardi kuna. Da bi to učinio, Rohatinski želi svu tu likvidnost usmjeriti u zdrav gospodarski rast, a nikako u novu potrošnju ili rast deficita. Budući da ni banke ni poduzetnici ne žele jamčiti za kreditne rizike, rizik i kontrolu preuzela bi država kroz Hrvatsku banku za obnovu i razvitak.

Tako država zapravo ne bi morala trošiti vrijeme na osnivanje nekog novog fonda, jer HBOR već ima ustaljenu praksu rada, a njezin dugogodišnji čelnik Antun Kovačev slovi kao iznimno kvalitetni stručnjak za kojeg riječi pohvale dolaze iz svih sektora. Tako bi, uz dodatnu državnu potporu i osnaživanje, upravo HBOR mogao imati ključnu ulogu u razvoju hrvatskoga gospodarstva, no to bi značilo da bi naglasak u spašavanju imale gotovo isključivo izvozno orijentirane tvrtke. Osim guvernera Rohatinskog, za drugi model javno se zalažu i neke banke. Tako je još potkraj prošlog tjedna glavni ekonomist Splitske banke Zdeslav Šantić kazao da ne podupire prijedlog HUP-a jer “on sa sobom nosi dosta nejasnoća” i dodao da “plan koji predlaže HNB ima više mogućnosti za uspjeh”. Na njegovu izjavu nadovezao se i predsjednik Uprave Erste banke Petar Radaković, koji je rekao da bi, ako bi država na prijedlog guvernera Rohatinskog jamčila za tako plasirane kredite, banke mogle poduzetnicima spustiti kamate za jedan do dva posto. U svakom slučaju, dok prvi model ostavlja prostora za spekulacije da bi pomoć mogle dobiti gubitaške tvrtke, kod drugog modela to je gotovo isključeno.

Rohatinski je, naime, već najavio da bi otpuštanje sredstava uslijedilo tek kad bi država uspostavila vrlo jasne i sigurne mehanizme kontrole davanja kredita, koji bi bili plasirani isključivo tvrtkama s kvalitetnim projektima, ali ne problematičnim tvrtkama. O trećem modelu, kojemu je navodno autor savjetnik premijerke Kosor Borislav Škegro, zasad se najmanje zna. Budući da je proteklo desetljeće Škegro proveo u privatnom sektoru i da mnogo zna o tzv. private equity fondovima, njemu se pripisuje ideja o osnutku fonda rizičnog kapitala koji bi bio svojevrsna inačica javno- privatnog partnerstva. Prema nekim najavama, moguće bi bilo osnivanje ne samo jednog, nego možda i nekoliko takvih fondova. Oni bi morali dobiti dozvolu za rad od Hanfe, a potom namaknuti iznos od 100 do 200 milijuna kuna privatnog kapitala, a onda bi takve fondove država podržala istovjetnim iznosom. Kandidati za sredstva iz takvih fondova bili bi birani isključivo po ekonomskim kriterijima, a država ne bi upravljala fondom, nego bi samo imala pravo veta. Kao preduvjet za restrukturiranje, tvrtke koje bi od tog fonda tražile pomoć morale bi, što je temeljni uvjet ulaganja rizičnog kapitala, biti spremne otvoriti ulaz u vlasništvo.

Baš kao i kod modela za koji se zalaže guverner Rohatinski, mogućnost za pomoć od fonda mogle bi imati samo zdrave tvrtke, kod kojih postoji jasna ekonomska računica za povrat sredstava. Iako je, prema mišljenju mnogih, krajnje vrijeme da se hrvatska vlada posveti rješavanju problema hrvatskih poduzetnika, činjenica da postoji nekoliko različitih modela za spas pokazuje da ni među svim akterima - poduzetnicima, bankama, ekonomistima i političarima - ne postoji jasna vizija rješenja. Isto tako, premda je premijerka Jadranka Kosor od većine svojih suradnika i aktera zatražila da do definitivne odluke ne daju nikakve izjave za javnost, poslovni krugovi posljednjih dana bruje i analiziraju sve postojeće modele, a na razini spekulacija već postoje i neka podmetanja. Tako se prvi model pokušava diskreditirati navodom da njime HUP želi pomoći samo svojim članicama, spominje se da bi Borislav Škegro sigurno želio pomoći nekim tvrtkama s kojima je bio povezan tijekom svog rada u privatnom sektoru, a česte su i kritike na račun banaka koje su posljednjih godinu dana štitile sebe na štetu poduzetnika kojima su gotovo zatvorile mogućnost kreditiranja; sad kad u svojim trezorima imaju mnogo novca za plasman, i dalje odbijaju kreditirati poduzetnike ako se u sve to ne uključi i država sa svojim jamstvima.