Renato BaretićPrije dvije i pol godine, kad je Zdravko Mamić prvi put mljeo u Otvorenom i još jednom vrijeđao novinare i prijetio im, u komentaru u svojim tadašnjim novinama predložio sam dvomjesečni "silenzio Mamić". Jer ako svatko na svijetu ima pravo ignorirati novinare, ako svi sportski klubovi imaju pravo na "silenzio stampa", zašto novinari ne bi, u odgojne svrhe, na neko vrijeme potpuno ignorirali likove koji ih javno vrijeđaju na najprostačkiji način ili im prijete premlaćivanjem?

Šteta, nitko se od kolega - naravno - nije odazvao mom apelu, a uredništva da i ne spominjemo. Maminjo je uvijek kurentna roba, tiražna vijest čak i kad prostački vrijeđa, ne samo novinare nego i zdrav razum i dobar odgoj nedužnih i nezainteresiranih. Što se više ponaša kao živinče, više ga je u medijima i više se o njemu priča, to mu je, očito, pogonsko gorivo. Da nije, ne bi se bio lani u korizmi, kao veliki katolik, sam odrekao bilo kakvih istupa u javnosti. Šteta je što nismo pokušali s tim eksperimentom: Umjesto toga dobili smo progresiju njegova javnog divljanja što je (zasad!) kulminiralo u (još jednom!) Otvorenom, kamo bi ga urednik Mislav Togonal, kako veli, i opet pozvao. U stvaranju

U stvaranju kulta tog rIdikuloznog mentalnog nasilnika (misli se na Maminja, ne na Togonala), iskreno priznajem, i sâm sam sudjelovao, i to na samim počecima uspona bahatog đilkoša sa šprahfelerima Ćire Blaževića i manirama frustriranog provincijskog bekrije. Potkraj studenog davne 1992. igrači "NAŠ Malograđanskog", ili kako se već po Tuđmanovoj naredbi tada zvao Dinamo, odlučili su se na okupiranje klupskih prostorija sve dok im Izvršni odbor (službeno ime za ono navijačko "Uprava, odlazi!!!") ne plati odrađeno. Dva i pol dana proveo sam u Maksimirskoj 128 s njima, radeći reportažu za pokojnu Nedjeljnu Dalmaciju. Spekuliralo se da iza pobune stoji Blažević, ali par mjeseci kasnije pokazalo se da je mastermind cijele operacije dotad nepoznati Ćirin kum, šušljetavi galamdžija kojeg sam u tekstu predstavio ovako: "Njegova jedina formalna veza s klubom jest to što je suvlasnik igračkih prava (neka vrsta menadžera, da pojednostavimo) prvotimca Seada Halilovića, a od onih manje formalnih vrijedi spomenuti da je brat ozlijeđenoga kapetana HG-a, Zorana Mamića i kum maksimirskog Mesije - trenera Miroslava Blaževića. Bolje upućeni tome dodaju i tvrdnju kako g. Mamić nimalo ne krije ambiciju da postane sportski direktor HG-a, iako je ta funkcija u klubu ukinuta još prošle godine." I peglam ja dalje, g. Mamić ovo, g. Mamić ono, a nijednom nisam spomenuo g-ovo psovanje i deračinu, pa čak ni to kako je (dok se predsjednik Izvršnog odbora Josip Šoić, bježeći od ljutitih igrača, verao preko zaključane južne maksimirske kapije) taj isti g. Mamić urlajući klepao, izvlačeći ga na silu iz auta, člana klupske uprave Ivana Paraća, tadašnjeg člana Izvršnog vijeća Skupštine grada Zagreba a kasnijeg neslavnog ministra rada i još neslavnijeg ravnatelja HRT-a. Nisam spomenuo ni to kako je na slavlju u restoranu "Domagoj" (unatoč "štrajku", igrači su uredno odrađivali svoje obaveze, pa u utakmici protiv Rijeke potvrdili titulu jesenskog prvaka) podigao kravatu s grla i pritegnuo je oko čela, popeo se na stol te, skupa sa svim slavljenicima, uključujući i Ćiru, razdrljen pjevao "Dinamo ja volim", što je u ono doba bilo ravno veleizdaji... Prešutio sam te detalje jer mi se činilo da su igrači u pravu i da ih loša uprava bezobrazno prca, a da taj Mamić, bez obzira na kumstvo s Ćirom, nema ama baš nikakve šanse da zasjedne u fotelju koja je lani ionako ukinuta. Mea culpa, mea magareća clupa...
Pridonio sam tako, eto, i ja - možda čak i u ključnom momentu! - pretvaranju anonimnog siledžije u javnog. Lokalnog zla u opće dobro. Ali, da je samo Zdravko Mamić posrijedi ni pô muke! Virus mamićizma ubrzo je poharao cijelu zemlju, bahati bezobrazluk postao je društveno poželjnom vrlinom, Ljubo Ćesić nekažnjeno je džipom, ispred Sabora, srušio znak zabrane parkiranja, izmiljeli su niotkud svi ti kerumi i gotovci, drznici bez imalo srama, svi ti sanaderoidi i gazitelji već iscipelarenog Sanadera, sva ta stoka gladnog zuba, sve te spodobe koje u inozemstvu ne bi znale ni za zahod pitati, ali "ideju delati" za dobrobit svih Hrvata... A na kraju ću za sve skupa krivnju osjećati jedino ja, zato što nisam na vrijeme napisao tko je i kakav je onaj lik kojega sam u reportaži s kraja pradavne 1992. navodio kao "g. Mamića".
Zdravko Mamić je u svom najnovijem ekscesu spomenuo kako obožava HTV-ovu emisiju "Lica nacije".

Dao je Prisavljacima do znanja kako bi rado i sam sudjelovao u njoj, da nam napokon objasni kakva je hrvatska sadašnjost i kakvoj bismo se budućnosti trebali nadati. Da napokon netko iz srži hrvatskoga domoljubnog bića staloženo odgovori na pitanja: "Ali, zar ne bi, baš naprotiv, trebalo upravo to propitati, stalno propitkivati i dati, davati uvijek iznova, jasne odgovore, ili, ako hoćete, stavove, smjernice, putokaze za kolektivni put sviju nas, bez obzira na narodnost ili vjeroispovijest, prema boljitku za svakoga, na moralnim zasadama kakvima stremi većina Hrvata ili, ako hoćete, većina građana Hrvatske, u vremenu kad smo svi skupa svjedoci urušavanja temeljnih načela, barem većine među njima? Ili, ako hoćete, zašto ne tako? Kako onda? I čemu, zapravo?".
Zamišljena faca Zdravka Mamića, suočena s takvim esencijalnim bilićevskim dvojbama - o da, to bi bilo pravo, iskonsko, jedino autentično lice nacije! I svi bi sutradan pisali i pričali o tome!