Nisam siguran da li je Lino Červar mislio ozbiljno kada je najavio da se povlači sa mjesta izbornika Hrvatske muške rukometne reprezentacije ili je svojim istupom želio šokirati hrvatsku javnost i svoje igrače te pridonijeti potpunoj mobilizaciji i koheziji uoči odlučujuće utakmice sa Danskom. Isto tako nisam siguran što to toliko smeta Lini Červaru u pisanju hrvatskih novinara i zašto svaku kritiku igre hrvatske reprezentacije smatra kao napad na njega samog.

S obzirom na poziciju na kojoj se nalazi, morao je znati, ili kroz period od sedam godina već naučiti da će svaki njegov poraz naići na kritiku, da će svaka lošija utakmica biti pod povećalom onih koji se razumiju (ili ne razumiju) u rukomet, jer Červar mora znati da je u Hrvatskoj tisuće i tisuće trenera koje bi posao 'radili bolje od njega'. U sedam godina koliko vodi reprezentaciju, Červar je napravio vrlo malo pogrešnih koraka i bez obzira na rezultat u Austriji, on će i dalje biti najuspješniji hrvatski izbornik, a njegovi rezultati će uvijek svjedočiti o uspješnosti njegova rada. Koliko je bio uspješan ne treba suditi po jednoj utakmici i jednom turniru, ali kao što se veseli pobjedama svoje momčadi, mora biti velik i u trenucima kada njegova momčad gubi, kada igra loše i kada ne ide sve onako kako je zamislio.

Zašto Červar uvijek misli da ga prozivaju?

Mnogo se priča o pomlađivanju ekipe, o selekciji igrača za Olimpijske igre u Londonu, pa čak ni u tom slučaju ne mogu shvatiti zašto Červar misli da ga prozivaju, kada su mediji spomenuli da bi trebao igrati Petar Metličić, da reprezentaciji nedostaje jedan Davor Dominiković i da bi u ovoj reprezentaciji puno dao i Denis Špoljarić. Pa nisu li igrači prvi koji će reći da ne postoje mladi i stari igrači, već oni dobri i oni loši te da je kvaliteta jedino mjerilo svega? Zbog toga Červar ne treba s toliko gnjeva gledati na svaki napis u novinama, strahovati od riječi hrvatskih novinara ili očekivati da će i nakon loše igre Hrvatske naša reprezentacija biti zasuta hvalospjevima.

Ako ne zbog nas novinara, onda bi zbog hrvatskih navijača Červar trebao ostati velik i kada misli da je malen te mora shvatiti da taj isti hrvatski navijač dolazi gledati reprezentaciju zato što voli sport, voli rukomet i priznaje sve ono što hrvatska rukometna reprezentacija radi u posljednjih sedam godina. Baš to bi Lino Červar trebao uzeti kao ideju vodilju, tu strast hrvatskih navijača, tu nesebičnu ljubav koju obični puk daje njegovoj momčadi; fanatičnost koja krasi ovu reprezentaciju, a i njega samog. Neka digne glavu i bude ponosan na svoje rezultate i uspjehe jer na to ima apsolutno pravo, ali neka dopusti i svima ostalima da u demokratskoj zemlji izraze svoje mišljenje, neka dopusti da uživamo u igrama hrvatske reprezentacije kao do sada jer Ivano Balić, Igor Vori, Domagoj Duvnjak i Ivan Čupić istinski su idoli današnjih klinaca, idoli koji možda nikada ne bi bili toliko veliki da nije bilo Line Červara.

Prilika za dokazivanje trenerske genijalnosti

Červar mora shvatiti da će i u najvećim trenucima biti kritika i omolovažavanja, mora shvatiti da je zajebana ta sloboda mišljenja te da će ga samo medalja spasiti od 'medijskog linča'. Večeras će Červar imati priliku izaći na štitu ili pod štitom, večeras će imati priliku još jednom dokazati svoju rukometnu genijalnost, jer voljeli ga mi ili ne, spočitavali mu njegove pretjerane reakcije ili pretjerani egoizam, svaki njegov rezultat potvrda je njegove stručnosti i njegovog znanja. Upravo zato i ja ću danas navijati za Hrvatsku, za pobjedu, za polufinale, navijat ću za još jedan veliki uspjeh hrvatske reprezentacije, za još jednu medalju - navijat ću za još jedan trenerski 'doktorat' Line Červara.