Blaira su pred zgradom gdje je svjedočio dočekali bijesni demonstrantiPrije 13 godina tada izabrani britanski premijer Tony Blair bio je najomiljeniji političar u Britaniji. Pobijedio je 1997. na izborima konzervativce koji su zemlju doveli u krizu, nudio novu nadu, taj tada mladi simpatični političar koji se na nacionalnoj sceni kao sasvim svježe lice bio pojavio tek nekoliko godina ranije. Danas je Blair jedan od najomraženijih političara u Britaniji, kojeg mnogi žele vidjeti u zatvoru zbog njegove uloge u invaziji na Irak, posebno članovi obitelji 179 britanskih vojnika poginulih u toj zemlji, koji smatraju da je Blair njihove sinove, muževe, braću poslao u ilegalan rat lažući o njegovim razlozima skupa s američkim predsjednikom Georgeom W. Bushom.

U Britaniji je posljednjih godina jačao pritisak na vlast da ispita okolnosti britanskog ulaska u irački rat, kakvi su bili motivi političara, je li rat uopće bio legalan, je li bio adekvatno pripremljen, jesu li britanski vojnici postupali u skladu s međunarodnim konvencijama. O tome su već vođene istrage, ali javnost nije bila zadovoljna pa je lani osnovana nova neovisna istražna komisija pod vodstvom Johna Chilcota sa zadatkom da temeljitije prouči to pitanje na temelju službenih dokumenata i svjedočanstava sudionika događaja, te da potom javnost obavijesti o svojim spoznajama.

Ako komisija utvrdi da je netko kriv, taj bi trebao završiti pred sudom ili čak u zatvoru. Chilcot je ono što se u Britaniji naziva “civil servant”, politički neovisni, izvanstranački državni činovnik koji obavlja često vrlo važne državne poslove po uputama ministara, a ostaje na svom mjestu neovisno o tome koja je stranka na vlasti te neovisno o tome kako se ministri mijenjaju. Njegovo imenovanje treba jamčiti da komisija neće biti stranački pristrana. No pri tom imenovanju mediji su ipak prigovarali Brownovu izboru jer je Chilcot bio član jedne ranije komisije koja je neenergično prvi put istraživala taj slučaj. Nakon što je komisija osnovana, u medijima je bilo kritika zbog još jedne stvari. Brown je odlučio da komisija radi bez uvida javnosti, da javnost nema pristupa prilikom ispitivanja svjedoka i internih rasprava, pa su mediji tvrdili da je to prikladno za manipulacije i prikrivanja. Brown je pak svoju odluku opravdavao time što će se tijekom istrage svjedočiti o povjerljivim operativnim podacima, a to ne može biti javno.

Chilcotova komisija djeluje već mjesecima u Konferencijskom centru “Kraljica Elizabeta II.”, relativno novom zdanju u samom središtu Londona, preko puta parlamenta, nedaleko od ministarstava financija i vanjskih poslova te Novog Scotland Yarda. Komisija je dosad održala već 55 dnevnih sjednica, pred njom su svjedočili mnogi važni sudionici događanja, ali cijela je britanska javnost s golemim zanimanjem očekivala petak, 29. siječnja, kad je svjedočio sam Blair. Svjedočenje je počelo u 9.30 ujutro i, uz pauzu za ručak, trajalo do 18 sati. Chilcot je zbog velikog zanimanja javnosti dopustio izravni televizijski prijenos. Oko zgrade konferencijskog centra počeli su se oko 8 ujutro okupljati demonstranti s transparentima s natpisom “Bliar”, što je premetaljka prezimena “Blair”, ali na engleskom daje jasnu poruku jer riječ “liar” znači - lažljivac. Demonstranti su čekali da se pojavi Blair, spremni da ga obaspu uvredama, ali nisu znali da je Blair još rano ujutro, odmah poslije sedam sati, prije nego što su se oni okupili, ušao u zgradu kroz tajni ulaz. U 9.30 ušao je u dvoranu ispred radnog stola, za kojim su sjedili članovi komisije na čelu s Chilcotom.

NA ULICAMA oko zgrade konferencijskog centra, gdje je Blair svjedočio, demonstranti su nosili transparente s natpisom 'Bliar' optužujući ga da je lagao o britanskoj invaziji na IrakU toj ovećoj dvorani bilo je mnogo novinara, ali i brojna publika. U publici su bili i članovi 40 obitelji poginulih vojnika. Jedan od prisutnih novinara opisao je kako je Blair izgledao: bio je mrka lica, očito nervozan, sive boje kože, a ruke su mu drhtale kad si je prvi put točio vodu u čašu. “Izgledao je kao hodajući duh”, napisao je. Bilo je to prvi put u njegovoj političkoj karijeri da mu netko postavlja pitanja, a da to nije ni dvorana britanskog parlamenta, ni tiskovna konferencija. Nije to bila prava sudnica, ali se Blair - iako je formalno ispitivan kao svjedok - nalazio na nekoj vrsti optuženičke klupe. Oni koji su ga ispitivali nisu bili policijski ili sudski istražitelji, neki od njih uopće nisu bili pravnici, ali je to ispitivanje moglo imati za njega i pravne posljedice, na primjer, ako komisija zaključi da je invazija na Irak po međunarodnom pravu bila ilegalna.

Chilcot je održao kratko uvodno slovo i počelo je ispitivanje Blaira. Nakon prvih pitanja Blair je shvatio da ispitivanje neće biti osobito oštro. Oni koji su ga ispitivali bili su vrlo obazrivi, prije svakog pitanja dugo su objašnjavali zašto pitanje postavljaju. Umjesto jednog pitanja znali bi postaviti odjednom po nekoliko. Već nakon desetak minuta vidjelo se da je Blair odahnuo, počeo se smješkati, opustio se i počeo odgovarati mnogo slobodnije. Prema nekim novinskim napisima, nakon jednog sata on je već dominirao scenom, a ne članovi komisije. Postavljen mu je ogroman broj pitanja, a teme su se nizale kronološki. Prvo što je članove komisije zanimalo bilo je zašto je Blair ušao u savezništvo s Bushom u rušenju iračkog režima Sadama Huseina, iako Husein nije bio izravna prijetnja ni SAD-u ni Britaniji. Blair je objasnio kako se odnos prema međunarodnim rizicima potpuno promijenio nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. na New York i Washington u kojem je ubijeno 3000 osoba, jer je to pokazalo da međunarodni teroristi ne prežu ni od čega.

Članovi komisije pitali su ga zašto je napadnut Husein kad je poznato da on nije imao nikakve veze s terorističkim napadom na New York i Washington te je bio protivnik Al Qaede koja je taj napad izvela. Blair je tvrdio da je nakon 2001. promijenjen odnos prema bilo kojoj mogućoj prijetnji, pa i onoj Sadama Huseina koji je godinama kršio rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o zabrani proizvodnje i posjedovanja oružja za masovno uništavanje. Sljedeća pitanja odnosila su se na to što Blair kaže na činjenicu da je Husein bio optuživan da je proizveo oružje za masovno uništavanje, a nakon invazije na Irak utvrđeno je da je ta optužba bila lažna, jer Husein nije posjedovao takvo oružje. Blair se opravdavao da su mu obavještajne službe davale izvještaje prema kojima je Husein posjedovao takvo oružje, on je tim izvještajima vjerovao jer su bili uvjerljivi, a na temelju tih izvještaja se i odlučio za rat. Postavljeno mu je pitanje nije li mu sad žao što je tako odlučio na temelju netočnih izvještaja, a on je odgovorio da bi u rat protiv Huseina trebalo ići na bilo koji način, čak i da se znalo da on takvo oružje nema, jer je oružje za masovno uništavanje mogao vrlo brzo proizvesti, a bio je i prijetnja međunarodnoj zajednici i svom narodu i prkosio je međunarodnoj zajednici.

TONY BLAIR sa suprugom Cherie ispred zgrade u Downing Streetu nakon izborne pobjede u svibnju 1997., kad je, za razliku od danas, bio jedan od najomiljenijih britanskih političaraBlairu su bila postavljena i neka pitanja u vezi s njegovim odnosom s Bushom, pa je odgovorio i na pitanje je li točno da je obećao Bushu da će s njim krenuti u invaziju na Irak još početkom proljeća 2002. na njihovu privatnom susretu u SAD-u, mnogo prije nego što su se pojavili izvještaji o navodnom Huseinovu posjedovanju oružja za masovno uništavanje. On je to zanijekao, priznavši jedino da su tada razgovarali o općoj međunarodnoj strategiji, pa i o odnosu prema Iraku. Bilo je i dosta pitanja o legalnosti invazije na Irak, kako se odnosio prema činjenici da su neki vrhunski britanski pravnici tvrdili da rat nije legalan jer nije izglasana nova rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koja bi ovlastila SAD i njegove saveznike da počnu rat. Blair je izjavio da smatra da je rat bio legalan već na temelju prethodne rezolucije, koje se Irak nije držao. Bilo je još dosta pitanja o tijeku rata, ponašanju britanskih trupa, posljedicama invazije, stradanjima u iračkom ratu u kojem je živote izgubilo barem 100.000 Iračana.

Blair je tvrdio da za te žrtve nisu krivi Amerikanci i Britanci, nego Husein i teroristi, koji su samoubilačkim napadima ubijali obične iračke građane. Nije komentirao činjenicu da je rat omogućio da u Irak dođe Al Qaeda, koje ondje prije nije bilo. Iznosio je podatke o tome kako se povećavao broj samoubilačkih napada, kako se kretao tijek rata i na kraju konstatirao da se sve to isplatilo jer Iračani danas žive bolje nego pod Huseinom, doduše, u nesigurnoj demokraciji, ali s perspektivom kakvu pod Huseinovom diktaturom nisu imali. Poznati britanski komentator Matthew Parris u Timesu je, saslušavši Blairovo svjedočenje, napisao zanimljiv komentar u kojem je analizirao Blairov način razmišljanja. Ustvrdio je da je Blair u duši - manihejac, jer je stalno tijekom svjedočenja o ratu govorio u kontekstu borbe dobra i zla, pri čemu je Zapad dobar, a svi njegovi neprijatelji zli. Za sve koji su se protiv Zapada borili oružanim sredstvima upotrebljavao je opći zajednički izraz “ti ljudi”, uopće ne razlikujući različite snage koje su u tome sudjelovale, zanemarivši čak i to da su međusobno bili neprijatelji.

Oni su za njega bili kolektivni neprijatelji, svi dio istog zla, pa Parris zaključuje da taj politički stav ima korijene u Blairu vjerniku, pri čemu se može čak reći - tvrdi Parris - da je Blair bliže Kur'anu, koji sve koji “nisu s nama” vidi kao neprijatelje, nego Bibliji koja smatra da je dobro već prevladalo. Drugi poznati britanski novinski komentator Simon Jenkins u Guardianu je ustvrdio da je Blair duboko uvjeren kako je sve što je radio napravio pravilno, te čak utvrdio da bi on u današnjim okolnostima opet postupio jednako. Blair je uvjeren da je svijet bolji nakon što Huseina nema. Na kraju ispitivanja u jednom emotivnom crescendu mnogo je govorio o onome što se dogodilo. Kad je završilo ispitivanje, Chilcot je upitao Blaira želi li još nešto reći. U nekim komentarima objavljenima sljedećeg dana nagađa se da je Chilcot htio Blairu dati priliku da nešto kaže o poginulim britanskim vojnicima u Iraku, koji uopće nisu bili spomenuti, te o kontroverzi i političkim podjelama koje je njegova odluka o invaziji na Irak izazvala u Britaniji. Blair mu je odgovorio da nema što reći.

Chilcot je tada upitao Blaira: “Osjećate li žaljenje zbog nečega?” Blair je odgovorio: “Osjećam odgovornost, ali ne i žaljenje jer smo uklonili Sadama Huseina. Mislim da je on bio monstrum. Mislim da je on prijetio ne samo regiji, nego i cijelom svijetu. I u okolnostima s kojima smo se tada suočavali, a čak i kada to promatramo iz današnje perspektive, bilo je bolje da smo se pozabavili tom prijetnjom i da smo ga maknuli s položaja.” Netko iz publike nije mogao izdržati dok je Blair to govorio, izvrćući zapravo smisao onoga što ga je Chilcot pitao, a očito je to bio netko od članova obitelji ubijenih, pa je uzviknuo: “Što? Nema žaljenja? Tako ne može!” Blair je nakon toga rekao kako “Britanija treba osjećati ponos zbog iračkog rata”, ali o poginulima i dalje nije govorio. Nakon još nekoliko rečenica, u kojima je Blair obznanio da će Zapad možda na sličan način morati napasti i Iran, Chilcot je završio ispitivanje. Kad su se televizijske kamere ugasile, iz galerije, gdje su sjedili članovi obitelji poginulih, začuli su se brojni povici Blairu: “Lažljivac! Ubojica!” Mnogi ljudi iz publike izišli su brzo iz dvorane i pridružili se demonstrantima utaborenima i dalje ispred sva četiri ulaza u konferencijski centar. Dugo su čekali Blaira, ali on je, izišavši kroz tajni izlaz, opet uspio izbjeći da se suoči s njima.