Renato BaretićOna naša narodna (a siguran sam da i drugi imaju svoje inačice) kaže: “Čega se pametan stidi, time se budala ponosi.” Primjenjiva je stalno i svuda, ali ovog trenutka mislim samo na one liječnike iz Portorika koji su na Facebook pustili svoje pijane fotke iz Dominikanske Republike, gdje prihvaćaju, spašavaju i liječe ranjenike iz Haitija. Neki blesan među njima, iscrpljen nizom 24-satnih dežurstava, izmožden od obaveze da danju i noću bude sto posto koncentriran, odluči da svojim “prijateljima” s Facebooka pokaže kako se on i ekipa opuštaju, kad stignu...

NEMA NA TIM SLIKAMA NIČEGA POSEBNO SKAREDNOG nego, eto, liječnici drže oružje vojnika iz osiguranja, koji skupa s njima poziraju u istom kadru; drže boce s alkoholom i snimaju se pokraj pacijenta kojem se ne vidi lice, ali mu se vide genitalije. Drugome se vidi samo lice. Nema tu ni promila onog sadizma iz Abu Ghraiba, ili onog iz snimki srednjoškolskog zlostavljanja, samo fotografije doktora kojima je malo pukao film od sveg užasa i sveg posla kojemu su iznenada izloženi. Nigdje na tim fotografijama nema ni slutnje da njihovi pacijenti pate imalo više nego što bi patili inače, odnosno više nego što bi patili (ili se osjećali spašenima!) da se te fotke nisu nečijom glupošću našle na Facebooku i potom brže od Mjeseca obišle Zemlju. I sad svaka udobno foteljizirana budala, koja nikad nije vidjela otvoreni prijelom bedrene kosti ili frakturu lubanje, može mirno češkati jaja, filozofirati o etičnosti portorikanskih liječnika i pozivati se pritom čak i na Hipokratovu zakletvu (koju, uzgred, nitko nije ni spominjao u jeku promotivne turneje “pandemije” svjetske, pardon, svinjske gripe). Ovo nije priča ni o medicinskoj etici ni o, nama nenaslutivom, paklu Haitija. Ovo je priča o novom dobu što nas je strefilo kao potres i o novim pravilima koja nam trebaju skoro kao pitka voda. Naizgled slobodniji nego ikad, potaknut internetom i svim njegovim mogućnostima, ljudski je rod pomislio kako vlastita sloboda iz one tobože zastarjele definicije više nije omeđena slobodama drugih. Svi smo odjednom umislili da smo nekakvi supermeni, sposobni u istoj minuti za nula kuna komunicirati s Vijetnamom i Urugvajem, Vladivostokom i Caracasom, bez razmišljanja da to mogu i drugi, bez svijesti da nam netko to omogućuje dok ga je volja. Jednom nogom naprasno iskoračivši u toliko neočekivani komunikacijski napredak, zaboravili smo da nam je druga ostala zaglibljena u blatu elementarne epistolarnosti, pa i dalje mislimo da je e-mail isto što i obično pismo u papirnatoj omotnici, namijenjeno samo jednom paru očiju. Navučeni na reality showove, ne primjećujemo nadzorne kamere oko sebe i ne shvaćamo to da nas, nas samih, pred koječijim objektivima i pred očima kojekoga nepoznatog, svakodnevno, ima češće nego svih sudionika svih dosadašnjih Big Brothera zajedno. Zato se i može dogoditi da skupina iscrpljenih portorikanskih liječnika učas profućka cijele svoje karijere i sve dobro što su dosad napravili: dovoljna je za to bila samo jedna budala među njima. Ona budala koja je mislila, usprkos svem svojem obrazovanju i načitanosti, da njezin internetski “prijatelj”, dobivši fotke iz bolnice, može kontrolirati hoće li netko od njegovih “prijatelja” možda preuzeti te snimke i odaslati ih svim svojim “prijateljima”, a oni dalje svojima, sve dok ne stignu na YouTube. A onda se mo’š slikat...

DOPUŠTAM I MOGUĆNOST DA SU SE LIJEČNICI SVE VRIJEME, a ne samo u jednom histerično-euforičnom predahu, ponašali kao na tim slikama, da su lokali i pucali i kinjili pacijente, ali to bi nam, u kontekstu ove priče, govorilo tek da nije riječ o budali, nego o teškoj budaletini. Odnosno, teškim budaletinama. Kao i svaki izum ni internet nema isključivo dobre strane. Kad govorimo o lošima, obično spominjemo samo pedofiliju i pedofilsku pornografiju, ali, ma koliko jeziva bila sama po sebi, ona je tek simptom kudikamo složenijeg sindroma. Pametniji od mene već su mu negdje sigurno smislili i ime, pa ću ga ja ovdje tek priručno nazvati sindromom virtualne nesputanosti.

SLOBODA NA WEBU NEUSPOREDIVO JE VEĆA OD ONE u stvarnom životu. Gotovo sve ono što ne možeš na javi, možeš na internetu. I sve je “free” i “for free”, sve je neograničeno i besplatno. Možeš psovati boga i papi ako te volja, možeš potajice snimiti šefa i staviti ga na youtube da svi čuju kakav je kreten, možeš... Ma, bilo što. Sve ono što u stvarnosti smiješ nekažnjeno činiti jedino u psihijatrijskim ustanovama zatvorenog tipa. Neopisiv je osjećaj znati da svakome možeš skresati što ga ide, pa gledati sve te prelijepe djevojke koje s veselom pokornošću muškarcima rade ono što se ti nikad nijednoj nisi usudio uživo predložiti, pa poslušati svaku pjesmu koja ti padne na pamet... Ukratko, vrlo ti brzo postane jasno da je život na internetu daleko slobodniji od ovog običnog. Nema tamo ni JMBG-a niti OIB-a, nitko te ne pita ni za vozačku ni za prometnu, komuniciraš samo s onima s kojima ti se komunicira, prijetiš bez straha od prijave ili batina... S veseljem se prepuštaš tom osjećaju i postaješ - rob slobode. Ovisan o njoj kao o heroinu. Sve manje zainteresiran za svakodnevnu stvarnost, dosadnu i sputavajuću. Sve dok jednog dana neki tvoj “prijatelj”, jednako tako slobodan, u najboljoj želji da razveseli ostale svoje “prijatelje”, na “društvenu mrežu” ne stavi snimku tvoga opuštanja nakon napornog radnog dana. Sloboda ima svoju cijenu, ipak, i na internetu. Ali ona se plaća u stvarnom životu.