Za slučaj da je gledateljima prekjučerašnjeg Otvorenog promaknuo simbolički značaj gajnc novih čizmica što su se prijeteći šepirile na nogama poduzetnika Tomice Horvatinčića, potpisnik ovih redaka rado će vam otkriti njihov istinski pozadinski rezon, koji je u prvom redu subverzivnog karaktera. Te su čizmice - osim što pružaju znatan anatomski komfor za jahanje punokrvnih pastuha u jednom od brojnih ljetnikovaca što ih posjeduje Horvatinčić Tomo - u prvom redu idealne za efikasno gaženje preostalih štakora koji ovome filantropu i humanitarcu uporno smetaju u egzekuciji njegova višegodišnjeg sna: izgradnji privatne elitističke izbe, koja će tajkunima omogućiti da s drugog kata u naletu javnog interesa tresu cigaretni pepeo na tjemena prolazećih kmetova, a koja će običnom puku poslužiti za podražavanje erektivne mašte o boljem hiperkapitalističkom sutra.

Postmoderni nametnici na dvije noge

Prema neslužbenim informacijama, gotovo identičan par (doduše gumene) obuće nalazi se i u ormaru zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, a postoje ozbiljne naznake da je dojučerašnji egzibit svakog ozbiljnijeg marketa tvrtke Pevec i u vlasništvu njegovih najpouzdanijih suradnika.

Negdje u prizemlju, između ove strogo uspostavljene feudalističke hijerarhije, ugnijezdili su se naime štakori. Kao što nas je povijest čovječanstva i (posredno) književnosti naučila, te odvratne životinjice su imale zadaću prenošenja najgorih oblika bolesti. U postmodernim okolnostima, koje ćemo poradi ove priče smjestiti u centar hrvatske metropole, šugavi nametnici što ovaj put prijete zarazom siromaštva i bolešću imovinske inferiornosti kreću se na dvije noge. Stručnjaci za pandemijske nepogode zovu ih "98 posto građana Hrvatske", a njih je nužno eliminirati iz središta ovog mondenog grada s obzirom na estetsko stremljenje k europskim stečevinama. Stvari su kulminirale do neviđenih razmjera, pa je Tomo Horvatinčić prema posljednjim informacijama onemogućen otići pošteno popišati netom ispijeni chianti, a da to ne učini sa spomenutim čizmama. Elita je u međuvremenu naučila lekciju, pa umjesto da čeka metastaziranje kužne opasnosti, zahvaljujući poslovnim partnerima na kurentnijim vladajućim lokalnim i nacionalnim pozicijama, laća se jedinog efikasnog "legalnog" oružja.

Noću su štakori ranjiviji

Ciljana javna (medijska) anatema - koju je pokrenula šačica protagonista iz redova okrupnjenog kapitala - koja se uzdigla nad glave najagilnijih predstavnika civilne scene u Hrvatskoj, kulminirala je u srijedu navečer logičnim epilogom - emitiranjem policijskog nasilja i pendrekom na plećima aktivista Prava na Grad i Zelene akcije. Dobar dio od 20-ak uhićenih predstavnika nevladinih organizacija dobilo je na kraju po pički, a oni koji nisu, vjerojatno su zapamćeni za slučaj drugog kruga prosvjeda, "pička im materina klošarska, da im pička materina!".

Photomontage: CheesDa bi stvar dobila na dodatnom legitimitetu, dan poslije se javio ministar policije Tomislav Karamarko, rekavši otprilike (vjerojatno uz "tuđmanovski" šeretski osmijeh) kako su "noću čistili Varšavsku jer su tada najefikasniji" (he, he, he). Rekli bismo, razumljiv refleks državnih organa, jer noću su štakori znatno ranjiviji plijen. Uz to, dodali bismo da je situacija u mnogočemu simbolična, jer se takvim ponašanjem represivnih aparata prigodno zaokružuje 20-godišnji specifični odnos države prema civilnoj kulturi uopće: dok su u 90-ima pripadnike nevladinih organizacija tretirali ljudskim otpadom i srbočetničkim izrodima, jer su ovi upozoravali na privatizacijsku pljačku i prodaju većeg dijela državnog suvereniteta, sada, kada je na djelu upiranje prstom na posljednji korak posttranzicijskog kriminala u obliku mutnog mešetarenja prostornim resursima - osvježavajuće je gledati kako privatne medijske korporacije i javna državna tijela vješto i sinkronizirano nadomještaju uloge koje su tih čemernih 90-ih godina striktno pripadale režimskim medijima.

Pendrek u kosti simboličkim rušiteljima napretka

Naime, prekjučerašnjem utjerivanju pendreka u kosti prethodila je dvogodišnja histerična kampanja udruženja pojedinaca iz Zelenaške akcije, kojima je zajednička osobina da sve građane što se aktivno zalažu za sprečavanje Horvatinčićeva projekta smatraju - ljudskim smećem. Rečena bulumenta - koja dolazi iz medijsko-poslovnih korporacija i krugova političkih moćnika što odlučuju o sudbinama stotina milijuna kuna iz gradske blagajne - odigrala je ključnu ulogu u stvaranja retorike i ozračja prema kojem su ovi aktivisti prokazani kao simbolički rušitelji svakog napretka u Hrvatskoj, jer kraj zdravih očiju - smeća jedna - odbijaju vidjeti dobronamjerni potencijal ovog poduzetnika.

Perfidno friziranje javnog interesa

Pritom, u nadasve uigranom sustavu, difamacijski kriteriji odavno su jasno zadani, a glavna zadaća probranih žurnalističkih jurišnika bila je friziranje značenja sintagme javni interes. Premda većini liberalnih komentatora kojima je bazično Horvatinčić antipatičan tip (ali njegov projekt baš i nije) ponajviše smeta što je rješavanje problema Cvjetnog trga svedeno na, kako tvrde, ciljanu medijsku samopromociju nekoliko desetina pripadnika nevladinih organizacija (pa su zbog toga načelno protiv Prava na grad i Zelene akcije), istina je ipak znatno drugačija.

Naime, kako rekosmo, ova kampanja proizišla je upravo iz radionice Tominih poklonika. Počevši od 2007., provodi se smišljena PR rabota na temelju koje se problem svodi izričito i jedino na Pravo na grad i Zelenu akciju: uveden je svojevrsni referendum, prema kojem su uspostavljene dvije radikalne krajnosti - s jedne je strane Horvatinčić, a s druge pak demonizirana šačica grlatih aktivista. Javnosti je tako ponuđeno da bira jedno ili drugo, a u većini se slučajeva materija ciljano svodi na tezu klasične malograđanske ljubomore prema imućnijima, koja zbog poznatih državotvornih okolnosti iz Tuđmanova vremena generira oveće doze frustracija kod hrvatskog puka.

Začuo se i glas arhitekata

Pritom se izostavlja nekoliko činjenica, a koje zapravo nemaju veze s nevladinim udrugama: više od 50 tisuća građana Zagreba svojim je potpisima dalo do znanja da ne žele Tomin megalomanski projekt na Cvjetnom trgu; većina njih je u posljednje dvije godine sudjelovala barem u jednom od mnogih prosvjeda, potvrdivši tako da su bili u potpunosti svjesni peticije na koju su stavili svoje ime i prezime. Kada se u dobrom dijelu medija spominje mišljenje struke o ovome pitanju, zaključak je da se projektu na Cvjetnom protivi nekolicina (do jučer) anonimnih arhitekata, s beznačajnom karijerom i nikakvim društvenim ugledom. Međutim, prava je istina da se struka gotovo jednoglasno protivi OVAKVOM projektu na Cvjetnom trgu. Preciznije: ovakvim se građevinskim postupanjima u zagrebačkoj povijesnoj jezgri protivi Hrvatsko sociološko društvo, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske te Društvo arhitekata Zagreba, Udruženje hrvatskih arhitekata i Hrvatska komora arhitekata.

Posebno se iz nekih razloga zaboravlja kazati da je stručna i laička javnost revoltirana i zbog činjenice da se radi o eklatantnom primjeru političko-korporativnog pogodovanja što se tiče urbanizma, prilikom donošenja odluka u Poglavarstvu odnosno Skupštini Grada Zagreba, jer je GUP u nekoliko navrata friziran samo zato da odgovara Horvatinčiću.

Bandićev oligarhijski cinizam

I tu dolazimo do Milana Bandića. Iako načelno nemam ništa protiv da utjecajni pojedinci iz privatnog sektora podržavaju Tomu Horvatinčića u njegovim poslovnim pothvatima (jer je to njihovo pravo), problem nastaje kada se nesuđeni hrvatski predsjednik besramno stavlja na stranu jednog privatnog poduzetnika, prokušano zloupotrebljavajući funkciju na koju su ga izabrali zagrebački građani.

Pravi razmjer oligarhijskog cinizma, koji u redovnim porcijama odašilju Bandić i njegovi moralni patuljci iz izvršne vlasti, eksplicitno se otkriva kada Milan počne mumljati o slučaju Cvjetno. On je pritom najuvjerljiviji pobornik gore navedenog referendumskog pitanja, što i nije posve čudno ako je poznato da je Bandić prodavao muda pod javni interes u svakom drugom projektu koji je podržavao, a koji su retroaktivno završili u onoj hrpici od 300-tinjak kaznenih prijava zbog sumnji u Milanovu zlouporabu položaja i pripadajuće kriminalne aktivnosti.

Oveća četnička horda

Kada se Milanu ne da pričati o jednom od ključnih društvenih pitanja što se tiče kulture urbanizma u posljednja 2 desetljeća - a u pravilu je uvijek tako - onda njegove stavove posredno prenose tipovi poput pročelnika gradskog ureda za graditeljstvo Davora Jelavića, koji je nedavno, komentirajući u gumenim čizmicama kontejnere koje su u Varšavskoj postavili aktivisti spomenutih udruga, rekao da se radi o "četničkim barikadama". Iz toga se može zaključiti da Milan Bandić preko Jelavića želi reći da su nekoliko desetaka nevladinih aktivista, koji su tamo donijeli četničke barikade, zapravo notorni četnici, dok je onih 1000 građana što su se pridružili prosvjedima - oveća četnička horda.

Zapravo, da se pita Bandića, jedino pravo koje bi on omogućio svima onima koji se protive projektu njegova prijatelja Horvatinčića (i navodnog donatora u kampanji) jest pravo da crknu. Odnosno, priuštio bi im dostojanstveno pravo na glad.