Zrinka PavlićZadnjih nekoliko tjedana nisi mogao uključiti TV da te s njega ne spopadne Jovanka kako proriče da će joj muža netko ubit i zaklat, a često se ukazivao i Tonči Vrdoljak, koji se oko grobnice u Kući cvijeća muvao ko paun s kamenoklesarskim ambicijama i palamudio o „najvećoj misteriji dvadesetog stoljeća". Sve u svemu, najavi dokumentarne serije o Titu falile su još samo fanfare i špalir sa zastavicama. Stiže nam Tile u Tončijevu remiksu, grmjelo je diljem RH. Mora da je super, ponadalo se svih 5 Hrvata koji nikada nisu čuli za Vrdoljaka.

A onda je izbila drama oko nestajanja serije iz HTV-ova programa. Po mnogima tek cirkus insceniran radi poboljšanja gledanosti, u petak je zasjenila i Brodosplit i Đikića. Pisalo se da su HTV-ovci šiznuli zbog viška epizoda, Tonči je spekulirao da je emitiranje odgođeno zato da ljudi na Veliki petak ne bi morali gledati Staru Komunjaru i svinjsku glavu, a pričalo se i o sastancima s glavešinama na Prisavlju, ponovnim montažama i sto drugih čuda. Hepiend je nastupio tik pred emitiranje, kada je objavljeno da Tito ipak jaše na čelu udarnog termina petkom, a Tonči na pretplatničkoj grbači i svetkom.

Serija je pak počela obećavajuće. Pritom „obećavajuće" znači da si je većina trijeznog gledateljstva obećala da taj drek više neće gledati ni na nišanu. Prvih pola sata u beskraj su se nizale snimke raje koja na raznim republičkim i pokrajinskim naglascima žali za najvećim sinom naroda i narodnosti SFRJ, a sve je kvalitetom upućivalo na hobistički filmić načinjen pomoću Windows Movie Makera. To što bi se u arhivsku žabokrečinu tu i tamo ubacili povjesničari nije popravljalo dojam jer je Tonči pomno odabrao face čije su opservacije zvučale kao osmoškolski referati na natjecanju „Tito, revolucija, mir". Pratile su ih snimke Thatcherice, Indire Ghandi i ostalih krupnih njuški na sprovodu, koje su dobra ilustracija Titove megapopularnosti, ali nakon sedme reprize poantu nisu shvatile jedino bakterije na Marsu, a gledatelj se pitao je li Tonči takvim „repetitio est (pas) mater studiorum" tek bildao minutažu radi ubiranja para za dodatne epizode ili ga je gonilo didaktičko nagnuće k obrazovanju budućih naraštaja. Ako je riječ o potonjem, posao bi puno bolje odradila redakcija „TV kalendara". I to nakon pet rundi Pelinkovca.

No taman kad se činilo da ne može dosadnije, postalo je glupo. Uslijedio je, naime, Vrdoljakov autorski dio, pri čemu pridjev „autorski" koristim kao „ono zbog čega ti agencije za zaštitu intelektualnog vlasništva u pravnim državama film pale na lomači". Malo se ubacivalo inserata iz Hadžićevih filmova o atentatu u Sarajevu, još malo više iz Bulajićevih „Titovih memoara", a izvorno Vrdoljakovi bili su tek igrani dijelovi, autorski prepoznatljivi po očajnoj glumi i nevažnom sadržaju. Za horror međutak autor se pobrinuo snimanjem samoga sebe dok divani kako je tri ili stoput vidio Tita maršala i svašta misli o tome. Da nisu strašni, takvi bi narcisoidni uleti iz rubrike „ja sam povijest" od dokumentarca napravili šaljivi kućni video, ali još je gore što su poslužili kao predigra tendencioznom montiranju onih dijelova Bulajićevih „Memoara" u kojima Tile prepričava mladenačka glupiranja. Zna Tonči znanje. U pravom je revijalnom tonu naredao nekoliko nasumičnih anegdota o krađi prepelica, radu na crno i finim odijelima i odmah je ispalo da upravo te pričice dokazuju kako je Broz bio „genetski" predodređen za buduća zlodjela. Zgodna propaganda, ali u povijesni se dokumentarac uklapa jednako kao i klinac koji pojede čokoladne žitarice pa sljedeće sekunde zakucava koševe po susjedstvu. Navođenje na zaključak da se u Titovim mladenačkim hohštaplerajima nalaze korijeni Bleiburga, Karađorđeva i ostalih diktatorskih grejtest hits nije samo glupo, nego i uvredljivo banaliziranje tih događaja, ali Vrdoljak očito ne zna bolje. Jer upravo je to, uz početno oslikavanje belosvetskog zavodnika kojemu je cijeli svijet plakao na sprovodu, bila glavna misao učitana u prvu epizodu bučno najavljivanog dokumentarističkog remek-djela. Dosadašnja nas iskustva s autorom uče da se ne nadamo poboljšanju u sljedećim nastavcima.

Tito je važna povijesna ličnost, možda najvažnija s Ovih Prostora. Dokumentarac o njemu trebao bi biti dobro istražen i povijesno utemeljen, baš kao i dokumentarci o Staljinu, Jeffersonu i Goldi Meir, koji se prikazuju diljem svijeta i nerijetko čuvaju u državnim arhivima. Vrdoljakovu je manipulatorsku i amaterski sklepanu reviziju osobne i nacionalne povijesti teško zamisliti u tom društvu. I sve dok mu se daje mandat dežurnog stručnjaka za filmsko dokumentiranje i komentiranje novije povijesti, teško da će rezultati koristiti bilo kome i bilo čemu osim kućnome budžetu njegova šireg rodbinskog klana. Koji se, usput budi rečeno, po odjavnoj špici prve epizode razbacao kao poljoprivredni repromaterijal po vinogradu.