Renato BaretićPamti li još tko od vas HTV-ovu seriju "Novo doba" iz 2002? Scenarij smo pisali Ivica Ivanišević, Ante Tomić i ja, režirao je Hrvoje Hribar, igrali su sjajni glumci svih generacija, a kritika nas je sasjekla kao Ozna narodne neprijatelje, nema tko se nije gnjevno osvrnuo na tih naših pet epizoda. Četiri godine kasnije, kad je serija reprizirana u nekom šugavom terminu, bilo je nekih koji su nam se čak i javno ispričavali, ali to je sasvim deseta priča...

Ona koju sam za uvod htio ispričati jest štorija o upucanom galebu, sa snimanja "Novog doba" u Splitu. Elem, u ekipi je bio i jedan vrlo mlad čovjek ("terenski producent" ili "sposobni potrčko") koji se navečer umornom društvu znao pohvaliti svojim članstvom u Mladeži HDZ-a i poznanstvima s nekim momcima iz 4. gardijske u Lori. Kad je na red došlo snimanje scene u kojoj dva idiota, tjelohranitelji lokalnog mafijaša, upucaju galeba koji se posrao u kokpit jahte njihova šefa, naš je trčeći producent donio na set - mrtvoga galeba. Pravog, baš upucanog, s rupom od metka ispod krila i skorenom krvlju na perju. Majke ti mile, Joško, pa odakle ti to?! "Ima u Lori jedan moj čovik, snajperist, pa sam ga zamolio. Oštro oko, mirna ruka, čas posla!" Redatelj se istog trena survao u novi manično-depresivni ponor. Natjerao je potom Joška da sirotu pticu što diskretnije vrati tamo gdje ju je uzeo ili napravi s njom što ga je volja, a zatim se s ribarima i besposličarima na Matejuški upustio u mukotrpno hvatanje drugoga galeba mrežom, pa organizirao veterinara koji je zarobljenu pticu injekcijom uspavao na sat-dva... Godinama poslije te zgode Joška nisam ni vidio, niti išta čuo o njemu, niti mi je padao na pamet. A onda, prije par mjeseci - nu te đavle! - vidim: Josip Popovac, dojučerašnji producent Religijskog programa (kud će suza neg na oko!) preko noći je postao v.d. ravnatelja HRT-a! Potom - glavni favorit za trajnog ravnatelja. Zatim, u prošlom Nacionalu - neuspješni pulen pomalo mutne skupine koja već godinama nastoji zavladati Prisavljem i spojiti se na pretplatničko-oglašivačku sisu koju nijedan zakon nikad neće isprazniti... Pa hajde, rekoh, dečko je zapravo bio simpatičan na neki svoj provincijalni način, bolje i to nego da bude na ulici...
Hrvatska je radiotelevizija od svibnja 1990., pa sve do danas, i utočište i borilište sve nekih "nečijih" ljudi. Bez prestanka se govori o "komunjarama" i "vrdoljakovcima", o Perinim ili Matinim pijunima, o likovima koji samo odrađuju neke davno zadužene usluge, spremni na bilo kakvu prljavštinu ne bi li namirili staru savjest ili nove minuse na karticama. Svi se glože, ali su svi i dalje na neki nastran način složni, dok se broj kavopija na prisavskom "Trgu" i u "Intim-baru" iz tjedna u tjedan povećava, istiskujući ničije, samostojeće ljude na margine. Pogledate li današnju rukovodeću strukturu, teško ćete naći ijedno ime za koje ste i ranije znali s, recimo, odjavnih špica ili iz nekog drugog medija. Nema. Sve neki dojučerašnji anonimusi, za koje puca prsluk i pretplatnicima i inkasatorima. Pod njihovim nadzorom udarne programe vode osobe kojima je ključni element u profesionalnoj biografiji to da su vjenčane s nekim koga se kazneno goni ili to što su do grla u sukobu interesa.

Pod njihovim nadzorom razina televizijske i televizičarske profesionalnosti srozava se na razinu komercijalnih TV-kuća u najranijim fazama. Pod njihovom paskom proizvode se financijski gubici umjesto javno relevantnog programa i "formati" umjesto dobrih starih (sjeća li se još itko te riječi?) emisija - bitno je ispuniti "format" i podvaliti ga oglašivačima, a sadržaj, ha, bože dragi, tko još pita za sadržaj?! Pod njihovom dirigentskom palicom za multimilijunske se svote otkupljuju strane licence i domaće "vanjske produkcije", dok za proizvodnju vlastitog programa odavna nema ni kune ni volje. Pod nadzorom tih dojučerašnjih anonimaca, iz mandata u mandat sve nepoznatijih javnosti, Hrvatska se radiotelevizija ciklički pojavljuje kao prvorazredni politički i društveni problem, premda javnost boli đon, a i još koješta, za sve to skupa, jer je odavna shvatila da nema mogućnosti za izbjegavanje plaćanja mjesečnog harača na posjedovanje televizijskog prijemnika, a gledati ionako može što ju je volja.

TV-pretplatu doista već (najmanje) dva desetljeća nitko normalan ne doživljava kao financiranje stvaranja HRT-ovih programa, nego kao doživotni porez na jednokratnu kupnju elektroničkog uređaja. Zamislite da svi vlasnici računala u Hrvatskoj moraju plaćati pretplatu samo jednom provajderu ili samo jednom portalu, bez obzira na to koriste li uopće internet!

HRT je nekad, u vrijeme dok se još zvao RTZ, bio rasadnik inovativne kreativnosti, i u programskom i u tehničkom i u zanatskom smislu. Ljudima je bilo stalo do te firme i trudili su se svakodnevno kvalitetom nadmašivati "konkurenciju" iz preostalih sedam republičko-pokrajinskih TV-centara. Bilo im je važno da budu najbolji, premda bi im plaća ostala jednaka i da su površno otaljavali posao. Dio tog duha, uza sve ideološke turbulencije i potpuno drugačije političke pritiske, zadržao se i za vrijeme rata, pa odumirao i još koju godinu potom, da bi s konačnim oslobođenjem od svih stega sve pošlo u krasan. Prisavljem su potpuno zavladali nametljivi mediokriteti, jedni pod reflektorima, drugi u sjeni. Profesionalni standardi poštuju se još samo u licencnim programima (jer bi vlasnik inače, jasno, povukao licencu), a sve ostalo tone u glib prosječnosti i neprepoznatljivosti. A nekolicina preostalih zanatlija iz stare škole svako malo dobije po prstima: na Prisavlju je najopasnije postalo isticati se kvalitetom, ma koliko se malo izdizala nad zaplotnjačkom osrednjošću, nad kriterijima koje po svojoj mjeri propisuje družba mrtvoga galeba.