Renato BaretićZamislite da ste načelnik nekog relativno solidnog hrvatskog gradića i da vam jednoga dana u ured bane čupavac u nesvakidašnjoj odjeći, sav oblijepljen flasterima kao da se probijao kroz kupinjak, pa vam ponudi da na općinskom zemljištu zajedno izgradite eko-selo na solarnu energiju, banku biljnog sjemena, pastoralni centar s nekoliko velikih dvorana, hospicij, amfiteatar otporan na potrese do devet stupnjeva i – kad je bal, nek je bal - atomsko sklonište za 20.000 ljudi! Vjerojatno biste se prvo ispod stola uštipnuli za bedro, a onda se mašili za telefonsku slušalicu, da pozovete dežurnog zaštitara s porte. “Čekajte, čekajte, nisam još gotov”, uskočio bi na to dugokosi gost, “naime, sva su sredstva za tu investiciju osigurana, iza projekta stoji petnaest tisuća ljudi, vjerujte mi! A najbolje je od svega to što taj kompleks ne bi bio ničiji, pripadao bi siromašnima i potrebitima!”

Tad biste zacijelo odložili slušalicu, pa osobno izgurali nesuđenog javno-privatnog partnera, prvo iz ureda a onda i na ulicu. Zavitlavaj ti, prika, koga drugoga... E, ako ste se uspjeli zamisliti u takvoj situaciji, onda možete misliti kako li je tek prošlog tjedna bilo Mihaelu Zmajloviću, gradonačelniku Jastrebarskog. Njemu, naime, nije na vrata banuo bilo koji čudno odjeveni čupavac oblijepljen flasterima, nego glavom i bradicom velečasni Zlatko Sudac, karizmatik sa stigmama i vizijama a, za nevolju, dopratili su ga i novinari. Večernjakova vijest od petka kaže ovako: “Ovaj je projekt očigledno za dobro naroda, podržavamo ga i otvoreni smo za razgovor. Ni nama nije u interesu biti vlasnikom nego otvoriti prostor za sve dobre projekte – rekao je gradonačelnik Jastrebarskog, dodajući kako je ovo tek prvi informativni sastanak i da ne preuzimaju nikakve obveze.” Ne, nije gradonačelniku Zmajloviću bilo lako tog dana, i ne treba ga ni za što kriviti, dapače, vrijedilo bi mu pohvaliti diplomatsku vještinu. Sto mu je pitanja zacijelo proletjelo kroz glavu prije no što je velečasnom Sudcu i novinarima ponudio taj pitijski odgovor. Ja bih se, recimo, na njegovu mjestu, prvo zapitao: što ako ovaj zbilja ima sposobnost bilokacije, što ako upravo sad isto ovo drobi u tko zna kojem drugom gradu, nudeći sve isto kao i meni? Ako odbijem, a onaj tamo prihvati, razapet će me ovi moji! A ako prihvatim i stvar se pokaže kao čista pušiona, na što i sluti, opet će me pribiti na križ! Što ću ako mi na potpis ponudi ugovor sastavljen na jeziku koji ni on sam ne razumije? Što da napravim? Dovraga, pa ipak su s područja moje nadležnosti rodom dva povijesna kardinala, i Stepinac i Kuharić, a Kaptol ovoga ovdje sad nešto gadno pritišće, ukida mu onaj ašram na Lošinju, guze ga sa svih strana... A opet, u kampanji sam biračima obećavao procvat infrastrukture, možda bi taj hodočasnički turizam zbilja mogao donijeti dovoljno novca da to sve doista i ostvarim... Ali, s druge strane, što ako zbilja krenu dolaziti samo siromašni i potrebiti, gdje je tu onda lova? Što da napravim, zaboga?! Samo mi još trebaju grafiti tipa “Jastrebarsko nikad neće biti Flasterbarsko!”... A što ako atomska bomba zbilja jednog dana padne na Jasku, i ja poslije budem proglašen jedinim krivcem za to što nismo na vrijeme napravili besplatno sklonište za sve građane, a lijepo nam se nudilo? Evo ga, evo ga, zašutio je, sad moram ja nešto, ajme, što ću reći, novinari snimaju...

PONAVLJAM, NE KRIVITE MLADOGA GRADONAČELNIKA, jer zbilja mu nije bilo lako. Ne možeš tek tako odbiti osvjedočenog levitatora kojemu vjeruju jedna Mirjana Hrga i Dijana Čuljak Šelebaj, plus još gomila poznatih. Ne možeš na sebe navući bijes sugrađana željnih banke biljnog sjemenja, pohranjenog u sefove skloništa za sudnji dan, ali nije se ni s Kaptolom za zajebavati. A onda opet, s treće strane, što ako “karizmatik” zbilja nudi živu lovu i zauzvrat traži samo neku prigradsku ledinu od koje ionako nema nikakve koristi? Teške su to dvojbe, i slutim da se načelnik Zmajlović barem dva tjedna neće nikome javljati na službeni telefon, pogotovo ne Sudcu i novinarima...

INAČE, KAD SMO VEĆ KOD KARIZMATIČNIH OSOBA s izvanserijskim i teško objašnjivim talentima, u prošlom Nacionalu Zoran Ferić je napisao da gravitacija još uvijek jača od svih naših aviona, helikoptera i raketa. Da je to izgovorio ili objavio profesionalni karizmatik Zlatko Sudac, ej, pa nakon ovoga kolapsa avionskog prometa u pola svijeta (samo dan kasnije!) svi bi Hrvati u transu vikali “Santo subito!”... Srećom, napisao je to “samo” kolumnist i pisac, kolega i prijatelj Zoran Ferić. Jesenas je bio uvršten u moćnu gomilicu hrvatskih pisaca koji su ove nedjelje trebali preko Beča odletjeti u Peking, da studentima slavistike održe nekoliko predavanja. Fero je odmah odustao jer se boji letenja. Kad sam čuo za to, poslao sam mu sms: “Daj, ne kenjaj, pa letjeli smo već skupa. Osim toga, ako ti je bas frka, drmnes par votki i par apaurina i vec si tamo! Ako treba, drzat cu te ja za rukicu”. Odgovorio mi je: “Hvala ti, stari, ali ne bojim se ja samo aviona. Ja se nekako plasim i Kine”... Na to, naravno, nisam imao suvislog odgovora. Nisam znao zeza li se čovjek na račun svoje poslovične hipohondrije, ili zbilja pati i od nekakve sinofobije, pa sam si samo nešto promrsio u bradu. Mjeseci su prošli puni muka (oko viza, karata i svega pratećeg), a onda je, par dana prije planiranog leta, prdnuo Eyjafjallajökull (prije izgovaranja konzultirajte se sa svojim liječnikom ili ljekarnikom!), zatvorio se zračni prostor nad gotovo cijelom Europom, a mi smo, štono bi se reklo, prdnuli u rosu. I ostali doma, baš kao i naš dobri Fero, samo daleko nervozniji i razočaraniji od njega. A ono što sam si jesenas, zagledan u mobitel i Ferićevu poruku, promrsio u bradu, kunem se, bilo je: “A jebate led, Fero, pa ti se onda sigurno bojiš i, ne znam, Islanda!” Čim se sretnemo, poklonit ću Zoranu paketić flastera i preporučit