Zrinka PavlićEmisija “Dobro jutro, Hrvatska” ovih je dana, točnije u utorak, navršila ni pet ni šest, nego osamnaest godina emitiranja. Dobri ljudi iz iste emisije tim su me povodom došli priupitati što mislim o njima i ispunila sam im želju. Problem je jedino u tome što su mi komentar uzeli za emitiranje na televiziji, gdje za komentare ima vrlo malo vremena, možda tek nekoliko minuta. Skromnom je pak kritičaru nekoliko minuta dovoljno tek za diskretno otkrivanje očnjaka pa sam se zato u utorak prikovala uz ekran u doba dana u koje me inače ne bi digla ni opća mobilizacija. Jer kad već treba komentirati…

PRVO NEKOLIKO OPĆIH DOJMOVA o onome što sam, nesklonosti ranojutarnjem buđenju usprkos, u osamnaest godina uspjela skupiti glede emisije “Dobro jutro, Hrvatska”. Po samom konceptu, to je klasičan, generički format kakav se emitira od Islanda do Đevđelije i šire, a krasi ga kombinacija informativnog, mozaičnog, zabavnog i svih ostalih sadržaja koji bi gledateljstvu trebali ublažiti klasično jutarnje (samo)ubilačko raspoloženje. Takve se emisije gledaju uz jutarnju kavu, predvrtićko ratovanje s klincima i slične jutarnje radosti. “Dobro jutro, Hrvatska” tu funkciju je dosad djelotvorno obavljala, uglavnom zato što nema nikakve televizijske alternative. Da me se ne bi krivo shvatilo, time nisam ispljuvala sve ono što HTVova ranoranliačka redakcija servira za doručak. Ima tu dobrih stvari, profesionalnih voditelja, korisnih informacija, čak koji put uleti i kakav dobar recept. No problem s “Dobrim jutrom” upravo je to što nema prave konkurencije i što se s godinama toliko malo mijenjao da već isuviše djeluje kao vremeplov u doba Televizije Zagreb. A to, unatoč uvriježenom uvjerenju među starijim HTV-ovim djelatnicima, nije uvijek dobro.

EVO, RECIMO, BAŠ GLEDAM TU EMISIJU U UTORAK i ne mogu vjerovati da jutarnju tjelovježbu još uvijek i uglavnom na istu foru izvode cure iz studija (ili kako god se već to zove) Vesne Mimice. Svaka čast Mimici, ali čovjek bi pomislio da na tjelovježbu u Hrvata ima monopol jači nego INA na naftu. Zar se stvar doista ne može malo osvježiti pa da se naizmjence prikazuju i drukčiji stilovi vježbanja - jedan dan aerobik, drugi dan pilates, treći dan joga, četvrti, štajaznam, kamena s ramena? Svjetske televizije drmaju s kick-boxinzima, zumbom i drugim čudesima, a mi zapeli na domaćoj Jane Fondi i ni makac. Osim toga, u vječitom HTV-ovskom kukanju oko toga da im nije dosta love iz pretplatničkog džepa - zar se nitko nije sjetio da bi mogao potražiti sponzore među fitness centrima diljem domovine? No tjelovježba, koliko god monopolistička bila, barem donekle asocira na jutro, što se ne bi moglo reći za studio emisije i atmosferu u njemu. Umjesto dnevnog boravka u kojem bi poželio popiti kavu i pročavrljati, gledatelj stalno ima dojam da se voditelji nalaze u salonu namještaja, gdje lome kičme i dupad na neudobnim dizajnerskim novitetima. Pritom, dakako, čavrljaju o društveno korisnim i komunalnim temama s četverostrukom reprizom vijesti i prognoze, a od zabave eventualno serviraju tamburaše i the best of glazbena škola Donji Miholjac. O tome da bi negdje u pozadini mogli prikazati nekakvo jutro kroz makar virtualan prozor, nema ni govora. Više jutarnje atmosfere vidjela sam u Malnarovoj “Noćnoj mori“. Doda li se tome da voditelji povremeno stanu kraj nekog stupa koji kao da je iznikao usred studija i počnu prebirati po na njemu smještenom laptopu, čovjek se zapita je li svrha emisije stvaranje poletne jutarnje atmosfere ili halucinacija među gledateljstvom.

MOGLO BI SE TU NABROJATI JOŠ ŠTOŠTA, i dobrog (prilozi su uglavnom OK) i lošeg (vidi gore), ali glavni problem uvijek je isti. Prije slavljeničke od utorka, zadnju sam emisiju “Dobro jutro, Hrvatska“ gledala tko zna kada. I sada, u utorak, dok su slavili osamnaesti rođendan, osim (samo)čestitarenja nisam primijetila ama baš ništa novo, uključivo s Mimicom, salonom namještaja i najavnom pjesmom koje se drže ko da je u najmanju ruku nacionalna himna. A bila je bez veze i u originalnoj verziji. U novoj je jednostavno nepodnošljiva. Jedino što se u slavljeničkoj emisiji razlikovalo od uobičajenog monopol-koncepta bila su prisjećanja na (božemioprosti) sretne dane prošlosti i izlete u neobično koji su jedino njima zabavni. Usrećili su nas tako Fodorovim bijednim pokušajem glazbene duhovitosti sa “Stočarom i Marisol“, parodijom na mjuzikl koja je već onda Davora Meštrovića trebala diskvalificirati kao kandidata za “Zvijezde pjevaju“ i sličnim delicijama. Uletjelo je i nekoliko izjava bivših djelatnika, koji su jutarnju emisiju redom nazivali rasadištem HTV-ova novinarskog talenta. Uzme li se u obzir kako HTV-ov program izgleda danas, kada se taj talent rasadio po drugim redakcijama, tome doista nemam što dodati.