DIVLJA LJEPOTA I EGZOTIČNA HRANA Stipe Mesić posjetio je jezero Issyk-kul na 2600 m nadmorske visine te se usput zadržao u razgovoru s prodavačicom ribe i egzotične hraneU zagrebačkoj zračnoj luci 23. kolovoza ukrcavam se u avion za München odakle ću presjesti za Moskvu. Ujedinjeni narodi, tj. program za razvoj Ujedinjenih naroda (UNDP), predložili su mi da otputujem u Kirgisku Republiku. Tu su srednjoazijsku zemlju nakon nasilnih demonstracija u travnju, što su izazvale bijeg dotadašnjeg predsjednika, u lipnju potresli sukobi većinskih Kirgiza i manjinskih Uzbeka. U UN-u smatraju da bih tamošnjem vodstvu mogao prenijeti neka hrvatska iskustva iz, kako oni kažu, postkonfliktnog razdoblja.

Prihvatio sam, jer doista smatram da bih s našim iskustvima, posebno s mojim iskustvima iz desetogodišnjeg razdoblja koliko sam bio na čelu zemlje, mogao biti od pomoći. Ne da dijelim recepte, ili nudim gotova rješenja, nego da jednostavno kažem kako smo se mi ponašali, što jesmo, a što nismo radili (a možda smo trebali) u situacijama koje imaju sličnosti sa stanjem u Kirgistanu. Sa mnom putuju savjetnik Tomislav Jakić i bivši hrvatski diplomat i dugogodišnji dopisnik iz Moskve, vrstan poznavatelj regije – Bogoljub Lacmanović.

U Münchenu imam dogovoren sastanak u ruskom ministarstvu vanjskih poslova jer me zanima kako Rusi gledaju na stanje u Kirgistanu. Od Washingtona smo zatražili (i uoči puta dobili) tzv. position paper, dokument s osnovnim postavkama američkih gledanja. Kirgistan je zemlja u kojoj i Rusi i Amerikanci imaju vojnu bazu, pa su obje zemlje zainteresirane za sve što se tamo događa. U Münchenu prelazimo na avion Aeroflota – Airbus. Pitam se kamo li su nestali svi oni golemi Tupoljevi i Iljušini kojima je svojedobno Sovjetski Savez zadivio (ali i uplašio) Zapad. Valjda još lete na unutarnjim linijama, jer motori tih zrakoplova – osim što su vrlo bučni – i poprilično zagađuju atmosferu. U Moskvi se smještamo u hotelu Zlatni prsten, a potom odlazimo u restoran Puškin, kamo nas zove na večeru Kori Udovički, regionalna direktorica Programa za razvoj UN-a, koja iz New Yorka bdije nad regijom i radom misija UNDP-a u pojedinim zemljama. Ona će nam se pridružiti i u Kirgistanu. Ugodan razgovor u kojem upotpunjujem znanja što ih već imam.

24. kolovoza

Nadopunjavanje znanja nastavljam i sljedećeg dana, sastankom u ruskom ministarstvu vanjskih poslova, golemoj i impozantnoj zgradi udaljenoj dvjestotinjak metara od hotela. Dobar i sadržajan razgovor sa zamjenikom šefa diplomacije Karasinom traje punih šezdeset minuta. Objašnjavam svrhu svoje misije, a od sugovornika dobivam uvid u rusko gledanje na dosadašnja zbivanja u Kirgistanu, ali i na mogući budući razvoj. O tome da Moskva želi održavanje jedinstva te zemlje nema apsolutno nikakve sumnje. Slijedi nepolitički dio moskovskog dana. Lacmanović, koji je ovdje proveo punih 26 godina, vodi me najprije na jednu tržnicu da vidim kakva je ponuda i kako se ona prezentira. Dojmljivo – i jedno, i drugo. A potom, izlet u povijest – obilazak groblja Novodevičje, gdje su posljednje počivalište našle mnoge značajne ličnosti iz sovjetske i ruske prošlosti, od političara, preko maršala i generala, pa do umjetnika. Zadržavam se kratko na grobovima Gorbačovljeve supruge Raise, šefa sovjetske Komunističke partije Nikite Hruščova, dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova Gromika, ali i čuvenog tenora Šaljapina. I – moram dalje. Rana večera u ugodnom ambijentu restorana Dorian Grey, a potom vlakom u zračnu luku. Opet Aeroflotov Airbus, za glavni grad Kirgistana – Biškek (nekada, u sovjetsko vrijeme: Frunze).

25. kolovoza

Stigli smo na odredište prije izlaska sunca. Zračna luka Manas na koju smo sletjeli nakon leta od tri i pol sata ujedno je i veliko američko vojno uporište. Golemi, sivi transporteri razasuti su na stajankama, kamo god pogledam. Dobrodošlicu mi žele Ercan Murat i Leonid Komarover iz ovdašnje misije UNDP-a. Ulazne vize nam izdaju na licu mjesta i krećemo prema gradu. Uočavam da imamo tretman kao službeno državno izaslanstvo. Put nam probija policijski automobil s uključenim “rotirkama”, dodijeljena su mi tri pripadnika osiguranja, a smještaju nas u kompleks državnih rezidencija unutar zida i uz vojne straže. “Naspavajte se barem malo”, kažu nam Murat i Komarover, nakon što su nam dali debele fascikle s dodatnim materijalima o Kirgistanu, “u podne imate ručak s predsjednicom.” Petnaest minuta prije podneva vode nas u jednu od obližnjih zgrada i ubrzo stiže predsjednica Roza Otumbajeva. Nisam je nikada ranije sreo, ali znam da je bila ministrica vanjskih poslova, potom veleposlanica, a prije događaja u travnju – jedan od čelnih ljudi oporbe. Premda i danas ima titulu privremene predsjednice, njezin je legitimitet potvrđen na referendumu, na kojem je prihvaćen i nacrt novoga ustava što bi trebao Kirgistan pretvoriti u parlamentarnu demokraciju. Odmah naglašavam, a vidim da ona to sa zadovoljstvom prihvaća, kako nisam došao “mudrovati” i “prodavati pamet”. Mislim da je, upravo zahvaljujući tome, u meni prepoznala dobronamjernog političara, prijatelja, iz zemlje što je prošla u mnogim elementima slična zbivanja. Već na tome prvom sastanku iznosim joj svoje čvrsto uvjerenje kako pomaka neće biti tako dugo dok se kroz individualiziranje krivnje (a bilo je i tu i ubojstava, i paleži, i razaranja, i to na obje strane) ne dokine u svijesti ljudi – i većinskog naroda i manjine – koncept kolektivne odgovornosti. Kažem: “Kod vas su sada svim Uzbecima krivi svi Kirgizi, a svim Kirgizima - svi Uzbeci. Krivnju morate svesti na konkretne Kirgize i konkretne Uzbeke, ma tko oni bili, i tek ćete tada stvoriti uvjete za snošljiv suživot većine i manjine.” Istu ću tezu ponoviti i poslije podne na sastanku sa skupinom dužnosnika iz Misije UNDP-a i predstavnikom Međunarodne krizne skupine koja, usporedo s Nacionalnom komisijom, istražuje odgovornost za nerede u kojima je ubijeno nekoliko stotina ljudi.

26. kolovoza

Dan sastanaka. Najprije sa zamjenicom ministra vanjskih poslova Dinarom Kemelovom, a odmah nakon nje s prvim zamjenikom premijera (funkciju premijera formalno drži predsjednica, no on operativno vodi Vladu) Amangeldijem Muralievom. Iskusan političar koji je u jednome od prethodnih režima već obnašao dužnost predsjednika Vlade (mislim: ovi se nisu radikalno obračunavali s “bivšima”, niti im je padala na pamet lustracija). Razrađujem tezu o individualiziranju krivnje, šireći temu na potrebu suočavanja s prošlošću. Navodim konkretne primjere iz naše nedavne prošlosti i govorim koja smo i kakva iskustva mi stekli iz onoga kroz što smo prošli. Ne propuštam ni jednom reći kako ima mnogo sličnosti između zbivanja u Kirgistanu i u Hrvatskoj, ali i nekih bitnih razlika (na primjer ovdje su i većina i manjina iste vjere, a nema elementa vanjske agresije). Radni ručak s američkom veleposlanicom Tatianom Gfoeller. Ona je sama, a mene prati savjetnik Jakić. Šarmantna žena i iskusni diplomat s iskustvom iz dva mandata u Saudijskoj Arabiji i jednoga u Poljskoj (drugo nije spominjala). Informiram je o mojoj misiji koju ona svesrdno pozdravlja. HRVATSKO POSLANSTVO U SREDNJOJ AZIJI Uz bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića u Kirgistanu su bili njegov dugogodišnji savjetnik Tomislav Jakić i dugogodišnji dopisnik iz Moskve Bogoljub LacmanovićDan završava razgovorom i večerom u pitoresknom restoranu izvan grada, u podnožju planina, s ministrom gospodarstva Emilom Umetalievom. Odmah smo se našli i razumjeli kada sam spomenuo da je za razvijanje gospodarskih veza sa svijetom potrebno liberaliziranje viznoga režima. “Nemojte inzistirati na reciprocitetu, ukinite vize jednostrano”, govorim mu, prisjećajući se prave “rovovske bitke” što sam je na tu temu kao predsjednik vodio s hrvatskim vladama i Ministarstvom vanjskih poslova i europskih integracija.

27. kolovoza

Dan počinje radnim doručkom s predsjednicom. U međuvremenu sam saznao da je već imala jedan javni nastup u kojem je najavila politiku individualiziranja krivnje, pa je sada nastojim dodatno podržati u tome, kao i u borbi protiv nacionalizma (postupno zamijenite nacionalizam patriotizmom, kažem joj). Iz vlastitoga iskustva znam koliko je i jedno i drugo teško, a može biti i rizično. Nakon doručka, mimo predviđenoga programa, predsjednica me zove da zajedno sa svojim suradnicima dođem na sjednicu Savjeta za investiranje kojom će ona predsjedati. Slušam dvosatnu raspravu i na trenutke kao da sam u Hrvatskoj: uklanjanje birokratskih prepreka stranome investiranju, potreba privlačenja kapitala iz drugih država, izgradnja infrastrukture, i da dalje ne nabrajam. Nitko to izrijekom ne spominje, ali znam da je korupcija jedan od velikih problema ove zemlje – a ujedno i još nešto što nam je zajedničko (na žalost!). Dio poslijepodneva predviđen je za odmor. Nakon toga imamo vrlo dobar razgovor s čelnikom Nacionalne komisije za istraživanje događaja iz lipnja 2010. na jugu zemlje (to je službeni naziv!). I kod njega inzistiram na potrebi individualiziranja krivnje, s time da ga upozoravam da u svojemu radu ne treba žuriti i da mora uzimati u obzir okolnosti u kojima djeluje. I njemu prepričavam konkretna hrvatska iskustva. Može se nekome učiniti čudnim što koncept individualiziranja krivnje namećem kao osnovnu temu. No treba se sjetiti ne samo retorike, nego i politike iz Hrvatske s početka devedesetih godina prošloga stoljeća i sve postaje jasno. Bitno je ne dopustiti da se u ovoj zemlji događaji otmu kontroli u onoj mjeri u kojoj se to dogodilo kod nas, a još je važnije da se individualiziranje krivnje prihvati i počne provoditi kao politika – sada, odmah. To na kraju dana kažem i ministru unutarnjih poslova Kubatbeku Baibolovu.

28. i 29. kolovoza

Vikend provodimo na fantastičnom jezeru Issyk-kul, na 2600 m nadmorske visine. Jezero je dugačko 200 km, a široko 20. Voze nas više od jednoga sata brodićem i vidim da turizam kreće – vile za iznajmljivanje, hotelska, odnosno bungalovska naselja, no neiskorišteni potencijali doslovno su nemjerljivi. Tu se može napraviti prava rivijera. Prošle godine Kirgistan je imao 2 milijuna turista, mogao bi imati i deset puta toliko. Pridružuje nam se i regionalna direktorica UNDPa Kori Udovički, pa razmjenjujemo mišljenja o dosadašnjim razgovorima. Razgovor nastavljamo u širem društvu UNDP-ovih dužnosnika i po povratku u Biškek.

30. kolovoza

Predsjednica Kirgiske Republike Roza Otumbajeva pozvala je Mesića na otvorenje hidroelektrane Kambarata koja izvozi struju u AfganistanPosljednji dan boravka u Kirgistanu. Predsjednica me zove da je pratim na svečanosti otvaranja novoga bloka hidroelektrane Kambarata. Kirgistan, planinska zemlja s brzim rijekama, proizvodi električnu energiju ne samo za vlastite potrebe, nego i za izvoz. Kambarata-2 izvozit će uglavnom u Pakistan i Afganistan. Nakon obilaska još nekoliko lokacija vraćamo se u “svoju” rezidenciju u glavnome gradu. Predsjednica organizira oproštajnu večeru. Kaže: “Nadam se da ćemo se ponovo vidjeti.” Daruje mi tradicionalni kirgiski šešir, ali i bič. Vraćam se, dakle, u Hrvatsku s bičem u ruci.

31. kolovoza

Ustali smo po hrvatskome vremenu u pola noći. U zagrebačku zračnu luku sletjeli smo u 13 sati. Novinari me pitaju: “Jeste li umorni?” Odgovaram: “Može li se čelik umoriti? Pod pritiskom, može se samo prekaliti.” Odlazim kući, a od sutra opet sam u Uredu. Čekaju me i poslovi, i stranke.