Vladimir Putin i Jadranka Kosor za vrijeme premijerkinog lipanjskog posjeta MoskviHrvatska definitivno neće biti tranzitna zemlja u projektu plinovoda Južni tok. Iz Hrvatske plin neće ići čak niti prema Bosni i Hercegovini. Potvrdio je to odabranim novinarima iz Jugoistočne Europe Aleksandar Medvedev, zamjenik predsjednika upravnog odbora i direktor izvoza Gazproma u svom uredu na 6. katu grandioznog tornja ruske plinske kompanije. Da li zbog hrvatske politike u projektu Družba Adria ili nekih ruskih preferencija, ali Hrvatska se, kad je u pitanju projekt Južni tok, danas može samo pitati: „Jesmo li mogli bolje? Zašto smo propustili priliku za ogromnu zaradu od tranzita ruskog plina čija se tarife procjenjuju na oko 2 dolara za tisuću kubika plina?“

Ovako ostaje dojam da je pored jedne Bugarske, Turske, Grčke i Italije na jugoistoku te Mađarske i Austrije na sjeveru, Hrvatska, umjesto sjecišta 'svih europskih puteva', postala doslovno 'slijepo crijevo' Južnog toka i možemo biti sretni da Rusi uopće žele izgraditi cijev prema jednoj zemlji koja ima stanovnika kao predgrađe Moskve.

Ucjene ne prolaze

Prilika za jeftiniji plin i unosnu zaradu od tranzita je propuštena zahvaljujući, između ostalog, bivšem premijeru Ivi Sanaderu koji se 2007. tadašnjem ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu godinu dana nije udostojio odgovoriti na ponudu da trasa Južnog toka ide kroz Hrvatsku. A Rusi su poznati po tome da nikoga ne mole, ako netko ignorira ili odbije njihovu ponudu, oni nađu drugo najbolje rješenje. Kad ih je Bugarska pokušala ucjenjivati, ponudili su suradnju Rumunjskoj pa su se Bugari, brže bolje u zadnji tren predomislili, a Rumunjska je izostavljena iz projekta.

Aleksandar Medvedev, zamjenik predsjednika upravnog odbora i direktor izvoza GazpromaU svakom slučaju, zahvaljući takvoj 'poslovnosti' Hrvatske danas se još čak niti ne zna hoće li ogranak plinovoda prema Hrvatskoj ići iz Srbije ili Mađarske. Odgovor na to pitanje trebao bi biti poznat do kraja godine kada se očekuje dovršetak studije, potvrdio je Aleksandar Medvedev. No, na pitanje je li u pregovorima s Hrvatskom bilo kakvih prepreka s naše strane, Aleksander Medvedev samo je pogledao Leonida Čegunova, direktora odjela za projekte Gazproma koji je konstatirao da nikakvih problema nije bilo.

Nabuco nije konkurencija

Budući da se u Europi sve više govori o trećem energetskom paketu i projektu Nabucco, kojim bi Europa dobivala plin iz Azarbejdžana i Irana te potencijalno Iraka, a ruski plinovod Južni tok će biti dovršen tek 2015., Gazpromu je jako bitno da javnost bude informirana o napredovanju njihovog 12 milijardi eura vrijednog projekta. „Ne smatramo Nabuco konkurencijom. Mi imamo plin, tržište i tehnički know-how. Osnovna razlika između Južnog toka i Nabuca je u tome da je cilj Nabuca diverzifikacija izvora, dok je cilj Južnog toka diverzifikacija ruta. Rusija si više ne može dopustiti probleme kakve je imala tijekom Ukrajinske krize.

Jurij Lipatov, predsjednik odbora za energiju u ruskoj DumiS druge strane, zbog političke situacije, teško je u ovom trenutku zamisliti da bi se iranski plin mogao u skoro vrijeme pojaviti u Europi. Isto tako mi je teško zamisliti tko bi mogao ponuditi bolju cijenu od ruske.“, komentirao je Aleksander Medvedjev. No, čak i da se projekt Nabucco realizira, Rusija se time neće osjećati nimalo pogođena. Naime, prema predviđanju stručnjaka potrebe za plinom u Europi će se do 2030., a možda čak i već do 2020. povećati na 400 do 600 milijardi kubičnih metara godišnje, budući da je do krize potrošnja rasla i do 3 posto godišnje, a kapacitet Nabuca bio bi svega 30 milijardi kubičnih metara plina. „Što je 30 milijardi kubičnih metara plina za Europu? To je kap u moru.“ kaže Juri Lipatov, predsjednik Odbora za energetiku u ruskoj Dumi, „Čak i da sva tri projekta, Sjeveri i Južni tok i Nabuco budu realizirana u skoroj budućnosti, ni ta sva tri plinovoda kroz 10 ili 20 godina neće biti dovoljna za potrebe Europe. Europa je bez sumnje ovisna o energiji i mora tražiti različite izvore opskrbe energijom. No, s druge strane, i Rusija je isto tako ovisna o Europi, u smislu garancija za izvoz plina.“ Teza koja se, kad je riječ o ruskom plinu u Europi, često provlači kroz medije je ta da Rusija plinom želi kontrolirati Europu i stvarati svoje sfere utjecaja. Time su posebno opterećeni odnosi Rusije s bivšim sovjetskim republikama. No, Juri Lipatov ističe da je takav odnos nepošten prema Rusiji.

Previše politike u plinskog biznisu

„Svi se još sjećaju siječnja 2009. kad su mediji izvještavali o djeci koja se smrzavaju u europskim vrtićima. A Rusija je na vrijeme upozoravala europske lidere o posljedicama ukrajinskog ponašanja. Poučeni tim iskustvom, mi ne želimo u isporuci plina imati nikakve rizike koji bi ovisili o političkim čimbenicima, ne želimo ovisiti o tranzitnim zemljama i njihovoj političkoj situaciji jer to može naštetiti najviše Rusiji. Plinovod Sjeverni tok, recimo, ruska je strana predlagala da se provede kroz teritorijalne vode Baltičkih republika Litvije, Latvije i Estonije koje smatramo sestrinskim zemljama.

Kontrolna soba u središnjici GazpromaOni su to odbili navodno zbog ekoloških razloga, iako je upravo Rusija inzistirala na provođenju ekspertiza koje bi ispitale utjecaj na okoliš. Kad su u Baltičkim zemljama vidjeli da su Finska, Danska i Švedska pristale da plinovod ide kroz njihove teritorijalne vode, ostali su šokirani, a to je povezano i s financijskim gubicima koje će imati budući da neće dobivati ništa od tranzita. Pokazalo se da je u svemu tome bilo puno politike.“, rekao je Yuri Lipatov.

Koncept 'slobodnog jahača'

On je ujedno podsjetio na činjenicu da politika nije bila prepreka trgovini plina niti u vrijeme blokovske podjele svijeta jer se plin iz tadašnjeg Sovjetskog saveza još 1970. godine izvozio u Njemačku. S druge strane, Juriju Lipatovu ne sviđa se to što se oko ruskog plina u Europi danas toliko politizira. „Neki političari misle da Rusija toliko dugo ulaže u plinski biznis samo zato da bi u zimskim mjesecima mogla zatvoriti ventil. A zamislite da Rusija u jednoj tako hladnoj zimi uistinu prestane opskrbljivati Europu plinom. To bi značilo rat, i to ne hladni rat! Da li političari uopće razumiju što govore i koje su posljedice njihovih riječi. Zar nismo imali dosta ratova? A nitko se ne pita što bi bilo s Rusijom ako Europa uđe u sve te projekte i onda ih jednostavno jednog dana odbije koristiti tako da ruska ekonomija kolabira. Ne želim da itko misli da Rusija ulaže toliko truda da zavlada Europom. To je nekorektno i kontraproduktivno, a tu tezu podmeću oni koji love u mutnom. Rusija nema interesa imati bilo kakve konflikte u Europi.“

Prikaz zemalja koje su prema projekciji uključene u Južni tokSvojevrsnom izolacijskom politikom Europe koja uključuje i energetski sektor zabrinut je i Shafranik, predsjednik Odbora za energetsku strategiju i razvoj goriva i energije Ruske gospodarske komore. Bit plinskih odnosa on vidi u tome da Rusija garantira ponudu plina, ali traži i garanciju da će taj plin biti kupljen. Leonid Grigoriev, predsjednik ruskog Instituta za energiju i financije, istaknuo je kako Rusija proizvodi 11,5 posto svjetske primarne energije, pet puta više od ruskog udjela u globalnom BDP-u. Rusija godišnje proizvodi oko 600 milijardi kubika plina, a oko trećinu od toga izvozi.

Osim Europe, trenutno im je najinteresantnije tržište Kine, Japana i Koreje. No, on ističe i da ruski budžet ne ovisi o plinu, već o nafti, ali je rekao da u naftnom biznisu Rusija slijedi koncept 'slobodnog jahača'.. „Za razliku od drugih, ističe Leonid Grigoriev, mi nismo učestvovali u podržavanju krize na način da smanjujemo proizvodnju nafte. Dakle, nismo sudjelovali u kreiranju visokih cijena nafte, pa tako ni plina.“ A kad su cijene plina u pitanju, Stanislav Žiznin, profesor na uglednom moskovskom sveučilištu međunarodnih odnosa, savjetnik za ekonomske odnose u ministarstvu vanjskih poslova i autor knjige 'Energetska politika Rusije', rekao je da Rusiji nije u interesu imati visoke cijene plina već stabilne cijene i stabilno tržište i to im je glavna motivacija za investiranje.