Ministar obrane Jozo Radoš još nije svjestan posljedica svoga neodgovornog ponašanjaObavještajni vrh Vojske Jugoslavije odlučio je da dio objavljenih transkripata Slobodana Miloševića, objavljenih u javnosti zaslugom neodgovornog hrvatskog ministra obrane Joze Radoša, treba iskoristiti kako bi se njihovom analizom došlo do tehničkih i drugih preduvjeta za razbijanje ili ograničavanje prisluškivanja vitalnih komunikacija najviših državnih i vojnih dužnosnika SRJ od strane hrvatskih tajnih službi, saznaje Nacional iz pouzdanih diplomatskih izvora.
Dok se svekolika javnost Srbije i Hrvatske tijekom protekla dva tjedna zabavljala bizarnim detaljima iz života obitelji Slobodana Miloševića, srbijanski vojni obavještajci unutar Generalštaba VJ održali su nekoliko konzultativnih sastanaka i kolegija načelnika pojedinih Uprava vezanih za obavještajno djelovanje i elektroničko prisluškivanje Vojske Jugoslavije.
Posebno angažirani tim ljudi na analizi i prikupljanju daljnjih obavještajnih informacija u vezi sa transkriptima koordiniraju načelnik 2.Uprave Generalštaba VJ pukovnik Radoslav Škorić, zatim pukovnik Ilije Gajić iz Uprave za elektroničko izviđanje i protuelektroničko djelovanja, te pomoćnik načelnika GŠ VJ general-major Gojko Brajović iz sektora za veze, informatiku i elektronska djelovanja Generalštaba VJ.
Pozvani su i generali Branislav Krga i Geza Farkaš, bivši načelnici obavještajne i protuobavještajne službe unutar VJ, koji su u vrijeme prisluškivanja Slobodana Miloševića po svojoj funkciji bili zaduženi za obavještajni i protuobavještajni rad.
Jedan od mogućih ciljeva obavještajnog vrha je i pokušaj dolaska u posjed izvornih knjiga transkripata razgovora Slobodana Miloševića, iz kojih bi se detaljnom analizom moglo do kraja razotkriti koliko je hrvatski sustav prisluškivanja duboko ušao u pore vojnog i političkog života SRJ.
Trenutno se u Beogradu prikupljaju obavještajne informacije o daljnjoj sudbini transkripata, reakcije hrvatske javnosti i državnih institucija, procjenjuju se količine transkripata koje su izašle izvan ureda ministra, moguća lokacija na kojoj se nalaze, pa čak i mogućnost da se njima netko posluži za objavljivanje knjige u izvornom obliku. Tek kada se prikupe svi relevantni podaci o sudbini transkripata odlučit će se o daljnjim koracima.
Jedan od prvih zadataka na kojem rade vojni obavještajci u Jugoslaviji jest procjena ugroze nacionalne sigurnosti SRJ, odnosno šteta koje su nastale prisluškivanjem vojnih komunikacijskih linija kojima su se koristili najviši jugoslavenski državni dužnosnici u proteklih nekoliko godina i moguće ublažavanje nastalih šteta. Da do otkrića transkripata nije došlo, tvrdi diplomatski izvor, hrvatske tajne službe i dalje bi nesmetano mogle pratiti komunikacije jugoslavenskih vojnih i političkih dužnosnika. U sadašnjoj situaciji moguće je očekivati znatan broj dezinformacija od strane Vojske Jugoslavije, dodaje izvor.
Jugoslavenski obavještajci procijenili su da bi se pažljivom obradom izvornog materijala s obzirom na datume razgovora, telefonske brojeve koje je Milošević koristio, objekte i rezidencije njegovog boravka, te navedene smetnje pri prisluškivanju i stanju tadašnjih sredstava veza i zaštite komunikacija najviših jugoslavenskih vojnih i civilnih dužnosnika moglo doći do procjene stvarne snage hrvatskog elektroničkog prisluškivanja s jedne, te poduzimanja kvalitetnih protumjera od daljnjih prisluškivanja s druge strane.
Telefonske linije u rezidencijalnim objektima Slobodana Miloševića u Karađorđevu i na Dedinju više neće biti korištene za razgovore dužnosnika koji u njima borave, bar do trenutka dok se ne procjene stvarne mogućnosti hrvatskog prislušnog sustava i odrede protumjere, a ako i budu korištene, to će biti u funkciji dezinformiranja hrvatskih tajnih službi.
Intenzivirat će se suradnja s ruskim vojnim tajnim službama kako bi se na državnoj razini SRJ uspostavio sustav zaštite komunikacija modernizacijom i tehničkim opremanjem Uprave za elektroničko izviđanje i protuelektroničko ratovanje.
Dolaskom u posjed originala transkripata, tajne službe SRJ moći će svoje otkriće i analizu podijeliti i sa svojim obavještajnim partnerima, razotkriti između ostalog i američki tehnički sustav koji funkcionira u hrvatskim rukama, slično situaciji kada su dijelovi srušenog američkog zrakoplova F-117 prilikom bombardiranja SRJ od strane NATO saveza 1999. godine završile u ruskim i iračkim rukama.
Ako se to i dogodi u doglednoj budućnosti, ponajviše zasluga tajne službe Jugoslavije trebale bi uputiti hrvatskom ministru obrane Jozi Radošu. Naime, kako sada stvari stoje Jozo Radoš je izbjegao bilo kakvu političku i moralnu odgovornost, dapače, toliko je siguran u sebe nakon što je izostala reakcije Vlade na njegov postupak da je nedavno ironično izjavio kako ne želi otići s ministarskog mjesta dok se ne donese ocjena o njegovom radu.
Ono što jugoslavenskim tajnim službama nije pošlo za rukom posljednjih deset godina, odnosno da uđu u srce prislušnog sustava Hrvatske putem agenata, doušnika ili informatičke mreže, kao na dlanu ponudio im je potpuno neodgovorni i neozbiljni hrvatski ministar obrane.
Od svega toga još je strašnija šutnja najviših državnih tijela oko pokretanja istrage i odgovornosti svih uključujući pomoćnika ministra obrane Mladena Ružmana i glasnogovornika MORH-a Dušana Vire. Mladen Ružman kriv je barem toliko kao i ministar Radoš tvrde izvori Nacionala. Naime, zbog iskustva u obavještajnom poslu i funkcije pomoćnika ministra za obavještajno-sigurnosne poslove, o mogućoj šteti koja bi nastala objavljivanjem transkripata morao je konsultirati struku iz sustava elektronskog prisluškivanja ili koordinaciju obavještajne zajednice. No motiv takve šutnje i postupka Mladena Ružmana i danas je javnosti nepoznat.
Potpuno je deplasirana tvrdnja Joze Radoša o pravnoj utemeljenosti i njegovim ovlastima za skidanje oznake tajnosti s navedenih transkripata. Naime, isti takvi kompleti transkripata nalaze se u institucijama državne vlasti i obavještajne zajednice izvan MORH-a. Prema tome, Radoš je kao ministar obrane preuzeo ekskluzivna prava na skidanje oznake tajnosti ne samo za MORH već i za cjelokupnu obavještajnu zajednicu čime se u najmanju ruku postavio kao poglavar države, s ironijom konstatiraju Nacionalovi izvori.
Strani obavještajni partneri zapanjeni su izostankom reakcije i nepokretanjem istrage oko utvrđivanja činjenica. Potpuno je izostala reakcija saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, struka unutar obavještajne zajednice ne može vjerovati da pred takvim propustom mogu zatvoriti oči najodgovorniji ljudi u državi koji jedino konstatiraju da je stanje u obavještajnoj zajednici katastrofalno. Međutim, pri tome ne govore o tome da je stanje katastrofalno zahvaljujući njima samima, a vrlo mala ili nikakva ljudi koji u njima rade.
Najmanja je šteta da su najtajniji i dosad strogo čuvani dokumenti izašli u javnost. Puno veća i neprocjenjiva šteta hrvatskoj obavještajnoj zajednici i nacionalnoj sigurnosti općenito, nanesena je kroz duže vremensko razdoblje.
Naime, izlaskom dokumenata koji su unutar arhiva hrvatskih tajnih službi trebali ostati barem petnaest ili dvadeset godina strani partneri hrvatske obavještajne zajednice već pristupaju puno racionalnije i opreznije svakoj razmjeni obavještajnih informacija s hrvatskom stranom, jednostavnije rečeno, Hrvatska ostaje bez možda vitalnih informacija iz okruženja.
Najnoviji slučaj s transkriptima nužno će nametnuti kao posljedicu jače angažiranje hrvatskih službi, kako protuobavještajnih tako i obavještajnih. Morat će se na drugi način nadoknaditi manjak obavještajnih informacija, jer će jugoslavenska strana zasigurno umanjiti učinkovitost hrvatskog sustava prisluškivanja uvođenjem protumjera. Očekivanim plasiranjem dezinformacija s jugoslavenske strane puno veći napor morat će uložiti i analitičari tajnih službi što bi moglo dovesti i do pada koncentracije i prezentiranja krivih informacija državnom vrhu.
Kako bi se došlo do kvalitetnih obavještajnih informacija jače će se morati angažirati ljudski faktor na terenu, povećat će se troškovi za opremanje, putovanja, suradnike i tome slično. U protuobavještajnom smislu odnosno zaštiti vitalnih informacija, institucija i osoba od prodora stranih službi, morat će se također poduzeti niz mjera, jer je Radošev potez, tumače diplomatski izvori, najbolji dokaz potpunog bezvlašća u tajnim službama što predstavlja otvoreni poziv stranim agentima da iskoriste takvu situaciju.
Osim toga, dođe li jugoslavenska strana kojim slučajem do kompleta knjiga transkripata i analizom razotkrije metode elektronskog prisluškivanja hrvatske obavještajne zajednice, za tajne službe će vjerojatno zbog jugoslavenskih protumjera nastupiti potpuni informacijski mrak, izostat će američka pomoć u tehnici, a Hrvatska će, želim li imati kvalitetne informacije morati pomoć potražiti na svjetskom tržištu vlastitim novcem ili izložiti većem riziku svoje agente na terenu, a samim tim znatno povećati financijska izdvajanja.
Dakle, naizgled bezazlena situacija nastala objavljivanjem bizarnih detalja iz Miloševićeva političkog i obiteljskog života mogla bi postati noćna mora za hrvatsku nacionalnu sigurnost s obzirom da je elektroničko prisluškivanje bilo najveći i najkvalitetniji izvor informacija za vojni i politički vrh države.
Potpuno ignoriranje hrvatskih državnih tijela novonastalom situacijom negativno će se odraziti i na sigurnosnu kulturu djelatnika hrvatskih tajnih službi, koji gledajući primjer nedodirljivosti Joze Radoša, mogu postupiti na sličan način i time potpuno razbiti svaku iluziju o skorom uvođenju reda i zakonitosti rada unutar obavještajne zajednice.