Potpredsjednik vlade Srbije Momčilo Perišić, osuđen u Zadru u odsutnosti na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina 1991., često je spominjan kao potencijalni optuženik Haaškog suda zbog granatiranja Mostara 1992., ali se iza rešetaka našao tek u četvrtak, 14. ožujka, kao “američki špijun”, jer su ga, dok je, kako se tvrdi, predavao tajne dokumente diplomatu SAD-a, uhitili pripadnici Vojske Jugoslavije, na čijem je čelu bio pet godina. Špijunska afera izbila je na vidjelo u petak, kad je objavljeno ne samo da je Perišić uhićen, nego da su pripadnici specijalne jedinice vojne policije “Kobra” u motelu ”Šarić” blizu Beograda lisičine na ruke stavili i prvom tajniku američkog veleposlanstva u Srbiji i Crnoj Gori Johnu Neighboru. Vezavši mu ruke i na glavu navukavši crnu vreću, pripadnici VJ Neighbora su držali u pritvoru punih 15 sati, bez mogućnosti da stupi u kontakt s pretpostavljenima, odvjetnikom ili prevoditeljem.

Specijalci KOS-a vezali su potpredsjednika Vlade Srbije Momčila Perišića a američkog diplomata Johna Neighbora držali su 15 sati s vrećom na glavi “Mislili smo da ga hapse kako bi ga izručili Haaškom sudu”, izjavio je vlasnik motela Živko Šarić, istaknuvši da je Perišić često svraćao u njegov lokal na Ibarskoj magistrali, poznatoj po krčmama u kojima su, uglavnom pred razgaljenim vozačima kamiona, prve estradne korake napravile mnoge zvijezde srpske narodne glazbe. Motel ”Šarić” je poznatiji kao “Romeo i Julija”. Vlasnik je Kninjanin koji je, osim u svom rodnom gradu, svojedobno imao restorane u Zadru i Biogradu. Motel ”Šarić” uživa reputaciju mjesta gdje se serviraju izvrsna janjetina i toči dalmatinsko vino, što je navodno i bio razlog čestih Perišićevih dolazaka. Prema Šarićevim riječima, u uhićenju Perišića i Neighbora sudjelovalo je petnaestak ljudi u civilu koji nisu pokazali službene legitimacije. “Kad su prišli stolu u separeu, Perišić je pokušao nešto reći, a oni su mu odbrusili: ’Šuti, izdajniče!’ I vezali ga. Amerikancu su stavili lisičine i glavu mu pritisnuli na stol”, izjavio je Šarić. Osoblje restorana tvrdi da su im “Kobre” naredile da nikomu ne govore što se dogodilo i da su im svi telefoni jedan sat bili blokirani.

Istodobno je šef Perišićeva osiguranja, pripadnik saveznog ministarstva unutarnjih poslova, dok je igrao nogomet, namamljen da dođe na mjesto gdje je uhićen, držan u pritvoru pet sati, ispitivan, a zatim oslobođen, uz upozorenje da nikomu ne priča što mu se dogodilo. Teško je zamisliti da država čija vlast žarko priželjkuju financijsku pomoć Washingtona može sebi priuštiti da njena vojska hapsi i 15 sati u potpunoj izolaciji, s crnom vrećom na glavi, drži američkog diplomata. Uhićenje istaknutog političara i člana vlade zbog sumnje da je “američki špijun” sigurno neće privući strane investicije. Američki veleposlanik William Montgomery uhićenje Neighbora i Perišića ocijenio je kao namještaljku i izravan napad VJ na SAD, Demokratsku opoziciju Srbije (DOS) i demokratski poredak u Srbiji i Crnoj Gori. Montgomery je dodao da je užasnut što se SAD iskorištava za napad na Perišića. Iz Washingtona je poručeno da je SAD skandaliziran uhićenjem svog diplomata i nasiljem kojem je bio izložen. Prve reakcije srbijanske vlade Zorana Đinđića oštro su osudile vojsku, koja je Đinđiću trn u oku još od listopada 2000., kad je Milošević sišao sa vlasti a njegov nasljednik Vojislav Koštunica sve vojne suradnike svog prethodnika zadržao na funkcijama, uključujući i načelnika Generalštaba general pukovnika Nebojšu Pavkovića. Nakon što je Đinđić ovladao policijom, Koštunica je procijenio da ravnotežu može očuvati posredstvom vojske, oslanjanjem na “provjerene” Miloševićeve kadrove. Unatoč čestim zahtjevima koalicijskih partnera iz DOS-a (Perišić je bio među najglasnijima) za Pavkovićevom smjenom, Koštunica je ostao pri stavu da u vrhu VJ, “koja je pobijedila NATO na Kosovu”, nisu potrebne promjene.

Čim je objavljeno da je Perišić uhićen, sazvane su “konzultacije” savezne i srbijanske vlade. Koštunica je za to vrijeme na summitu Europske unije u Barceloni objašnjavao rezultate dogovora Beograda i Podgorice o uniji Srbije i Crne Gore. Savezna vlada, na čijem je čelu Crnogorac Dragiša Pešić, i Đinđićev kabinet zaključili su da je uhićenje Perišića i Neighbora povezano s “brojnim propustima i nelogičnostima u aktivnostima organa sigurnosti VJ”. “Način na koji je postupljeno rađa sumnju u civilnu kontrolu vojske i rad njenih organa sigurnosti”, navedeno je u priopćenju, uz konstataciju da su članovi dviju vlada prve podatke dobili iz medija, 15 sati nakon uhićenja. Đinđić je na tiskovnoj konferenciji rekao da je vojna služba sigurnosti, poznatija kao KOS, pratila Perišića četiri mjeseca, ne obavještavajući nikoga iz savezne i srbijanske vlade o svojim aktivnostima. Đinđić je za uhićenje rekao da je “prvorazredni skandal međunarodnih razmjera” i “udarac kredibilitetu zemlje”. Prema Đinđićevim riječima, tijekom “konzultacija” savezne i srbijanske vlade savezni premijer Pešić, savezni ministar obrane Velimir Radojević i načelnik generalštaba Pavković pozvali su šefa KOS-a generala Aleksandra Tomića da ih informira. Tomić se odbio pojaviti, s obrazloženjem da na skupu saveznih i republičkih premijera i ministara i najviših oficira VJ nisu njegovi nalogodavci. “Postavlja se pitanje što državna tijela i vrlo osjetljive nadležne službe rade, po čijoj direktivi, komu polažu račune. Ovo je dan kad je ugled naše zemlje bačen pod noge, u trenutku kad nam taj ugled zaista treba”, izjavio je Đinđić. Prema njegovim riječima, general Pavković je izjavio da je tek poslije nekoliko sati obaviješten da je Perišić uhapšen, dok su predstavnici vlade Srbije priopćili da su pripadnici VJ neovlašteno pregledali Neighborovu torbu i vratili mu je s predmetima koji, prije nego što je bila oduzeta, nisu bili u njoj. Ti su predmeti, navodno, audiokasete sa snimkama Pavkovićeva razgovora s najbližim suradnicima. Pojavila se i tvrdnja da je Perišić uhićen dok je Neighboru predavao dokumente namijenjene Haaškom sudu, vezane za ratne operacije pripadnika VJ u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Članovi Đinđićeve vlade ocijenili su da je riječ o prljavoj igri, iza koje stoje načelnik KOS-a general Tomić i Koštuničin savjetnik za nacionalnu sigurnost Rade Bulatović, a da je Pavković bio apsolutno neobaviješten. Koštunica je po povratku iz Barcelone izjavio da je “ovlaš upoznat” s aferom. Sazvao je sastanak s predstavnicima savezne i republičke vlade, poslije kojeg je rekao da procedura uhićenja “ne bi trebala biti sporna”. Ocijenio je da je situacija u okruženju Srbije i Crne Gore teška, “jer postoji realna opasnost od terorizma i svekolikog ekstremizma”, i dodao: “Protiv Perišića, kao što znate, podnesena je kaznena prijava za kažnjivo djelo špijunaže”. Istodobno kad i Perišić bili su privedeni i potpukovnik Miodrag Sekulić i umirovljeni pukovnik Vladan Vlajković. Sutradan su svi pušteni na slobodu s obrazloženjem da za daljnji pritvor nema razloga. Vojno tužiteljstvo odlučit će ima li razloga za kazneno gonjenje. Generalštab VJ, na čijem je čelu general Pavković, koji je prethodnog dana tvrdio da ne zna o čemu je riječ, priopćio je da je potpukovnik Sekulić “neovlašteno dostavljao Perišiću povjerljive dokumente značajne za obranu zemlje ”. Potpredsjednik vlade Srbije te je dokumente, navodno, “predavao stranom državljaninu”. Živko Šarić kaže da je Perišić, čim je pušten iz zatvora, svratio u motel na Ibarskoj magistrali da plati račun jer je bio uhićen “prije nego što je stigao popiti piće”. Postoje li špijuni skloni da povjerljive dokumente u svratištu kraj ceste potajno predaju diplomatu zemlje čiji satelitski obavještajni potencijali omogućuju čitanje upozorenja o štetnosti pušenja na kutiji cigareta s visine od nekoliko stotina kilometara? Postoje li diplomati najveće svjetske sile skloni avanturi preuzimanja “povjerljivih dokumenata” ispod stola s janjetinom i pivom? Je li moguće da Srbija i Crna Gora raspolažu oružjem za masovno razaranje koje bi moglo ugroziti SAD i interese Washingtona? Gotovo 18 mjeseci nakon Miloševićeva pada odgovor na sva ta pitanja trebao bi biti niječan. Ujedno se postavlja pitanje je li moguće da general Tomić kao načelnik KOS-a ima ovlasti kakvima nije raspolagao ni svemogući šef policije bivše Jugoslavije do 1966., Aleksandar Ranković, da bez ikakva nadzora prisluškuje, uhodi i uhićuje koga poželi, bez obzira na to je li riječ o državnom dužnosniku ili stranom diplomatu.

Srbi su skloni “teoriji loše žene”. Godinama je Miloševićev neuspjeh objašnjavan negativnim utjecajem njegove žene Mirjane Marković, dok je tanak rezultat oporbenog Srpskog pokreta obnove tumačen time što je lider te stranke Vuk Drašković samo produžena ruka svoje supruge Danice. Godinama su Mirjana Marković i Danica Drašković opisivane kao osobe koje nemaju veze s realnošću, zbog čega je njihov utjecaj na muževe poguban. Danas se slične negativne moći pripisuju šefici Koštuničina kabineta Ljiljani Nedeljković, korpulentnoj ženi, na glasu kao “prvoj dame Srbije iz sjene”, nekadašnjoj novinarki Tanjuga, dugogodišnjoj Koštuničinoj suradnici. U Banjoj Luci, na razgovorima VJ i Vojske Republike Srpske, predvodila je delegaciju iz Beograda, iako joj vojna pitanja nisu specijalnost. Koštuničin savjetnik za sigurnost Bulatović je, navodno, njezin rođak, a general Tomić, opet navodno, školski kolega. Savezni ministar unutarnjih poslova Zoran Živković pred televizijskim je kamerama postavio pitanja: “Zna li itko kako izgledaju iskaznice KOS-a, njihove uniforme? Tko su oni? Ako bi meni prišli na taj način, jamčim vam, bilo bi dvoje mrtvih!”

Postavlja se i pitanje je li potencijalno opasan svaki državljanin Srbije koji komunicira s osobama svog ili suprotnog spola na jeziku koji mu nije materinski. Na pitanje je li moguće da je Perišić, potpredsjednik vlade Srbije, predsjednik odbora za sigurnost savezne skupštine, umirovljeni general pukovnik VJ, preko noći postao američki špijun, nemoguće je odgovoriti prije dovršetka istrage. Sigurno je pak da je ponižavanje američkog diplomata i potpredsjednika srbijanske vlade opredijeljenog za povratak u svijet i Europu oživljavanje duha, prisutnog u Srbiji godinama, koji bi se mogao opisati naslovom turbo folk pjesme “Nitko nam ništa ne može, jači smo od sudbine”, a oživljenog prošlih tjedana Miloševićevim “buntovnim” svjedočenjem pred Haaškim sudom. Američki ambasador Montgomery je, po svemu sudeći, imao sreće što ga “Kobre” nisu pokupile jer je saveznom ministru vanjskih poslova Svilanoviću uložio prosvjed zbog privođenja službenika veleposlanstva SAD-a. Stranac u kontaktu s istaknutim članom vlade? Akcija, odmah!

MOMČILO PERIŠIĆ

Rođen 22. svibnja 1944. u Koštunićima, kod Gornjeg Milanovca iz kojeg je i predsjednik Srbije i Crne Gore Vojislav Koštunica. Na Vojnoj akademiji, rod artiljerija, diplomirao 1966. Završio je Komandno-štabnu akademiju i Školu nacionalne obrane, kao i studij psihologije, da bi “korigirao svoju ličnost”. Prvu službu dobio u Karlovcu, rat ga je zatekao u Zadru kao načelnika Školskog artiljerijskog centra. Poslije toga boravio je u Sarajevu i Bileći, a na području Mostara ostavio je tako upečatljiv trag da mu je, kao “viteza od Mostara”, lider bosanskih Srba Radovan Karadžić ponudio da bude zapovjednik njegove vojske. Sa 44 godine je 1993. postao načelnik Generalštaba VJ. Smijenjen je u studenome 1998., zbog neslaganja s Miloševićem, jer je smatrao da se ne treba upuštati u sukob s NATO-om. Sljedeće godine osnovao je Pokret za demokratsku Srbiju, čiji je predsjednik. Oženjen, ima dva sina. Jedan od njih – Igor, završio je vojnu akademiju, ali nije prihvatio čin potporučnika iz zdravstvenih razloga.

Dugogodišnji medijski rat i osobni sukob potpredsjednika srbijanske vlade i bivšeg načelnika stožera Vojske Jugoslavije Momčila Perišića te sadašnjeg načelnika stožera VJ Nebojše Pavkovića kulminirao je prošlog tjedna uhićenjem Momčila Perišića optuženog za odavanje vojnih tajni, odnosno špijunažu. Zanimljivo je da su obojica generala danas na istoj strani, uz novu vlast, kao što su zajedno bili i prije pet godina uz vlast Slobodana Miloševića. Perišić je bio miljenik Miloševićeve obitelji i kad je Pavković počeo svoj ratni put na Kosovu kao zapovjednik Prištinskog korpusa.

Nakon pobjede “demokratskih oporbenih snaga” Srbije u listopadu 2000. Perišić je tvrdio da su mu čelnici DOS-a nudili mjesto predsjednika SRJ prije nego što su to ponudili Koštunici. Nakon toga htio je biti načelnik generalštaba, što je Koštunica glatko odbio potvrđujući svoju čvrstu vezu s generalom Nebojšom Pavkovićem. Uslijedile su rasprave kako bi Perišić mogao postati i ministar obrane SRJ, no Perišić htio Crnogorcima uzimati mjesto koje im pripada u podjeli vlasti. Napokon, predsjednik Srbije Milan Milutinović, nelogičan ostatak Miloševićeve kadrovske kombinatorike, bio je pod pritiskom da podnese ostavku. Ponovno se javio Perišić kao kandidat, tvrdeći da ga narod želi, no on nije siguran može li to prihvatiti.

Na sve Perišićeve kandidature Koštunica je imao primjedbe koje su morale biti uvredljive za bivšeg generala. Zato se i Perišić naljutio na Koštunicu i proglasio ga dijelom invalidskog dvojca u koji je ubrojio i generala Pavkovića.

Uslijedile su salve uzajamnih Perišićevih i Pavkovićevih optužbi po srbijanskim medijima zbog stanja u oružanim snagama, urota i državnih udara, odanosti Miloševićevoj obitelji i političkoj stranci umjesto državi.

Perišić tvrdi da je Pavković danas „osobni načelnik GŠ VJ Vojislava Koštunice i njegove stranke DSS“, kao što je nekoćbio osobni načelnik GŠ Slobodana Miloševića, Mirjane Marković i njihovih partija. Perišić dodaje kako se Pavković „plaši smjene s mjesta načelnika GŠ-a, jer misli da je zaštićen od Haškog suda sve dok je na toj funkciji“. „Čim siđe s te dužnosti bit će nezaštićen kao bakterija pod mikroskopom“, rekao je Perišić i dodao da Pavković ostankom na čelu VJ pokušava zadržati i mnogobrojne povlastice.

Na komentare kojima mu se predbacuje da je šest godina bio načelnik generalštaba u Miloševićevo doba te VJ doveo do prosjačkog štapa, Perišić je odvratio da je služio “narodu i otadžbini”, dok je “Pavković služio Miloševiću”. Ni Pavković ne ostaje dužan, tvrdeći da se Perišić treba sramiti jer ni u jednom izlaganju nije osudio NATO za napade na SRJ nego političko vodstvo koje je branilo zemlju. Načelnik generalštaba VJ Nebojša Pavković optužuje Perišića da je 1997., kao čelni čovjek VJ, planirao puč u kojem bi smaknuo i Slobodana Miloševića i sve vođe opozicije od kojih je većina danas u vlasti. Pavković nije slučajno Koštuničin miljenik: na predizbornim skupovima po Srbiji prije Miloševićeva odlaska s vlasti Koštunica je kao predsjednički kandidat DOS-a skandaloznu izjavu generala Pavkovića da je 24. rujna 2000., kad se održavaju izbori, dan D i da će vojska spriječiti pokušaje da se vlast “uzme silom na ulici”, blagonaklono komentirao da za visoke vojne dužnosnike koji daju takve izjave ima “čak i neku vrstu razumijevanja, jer su oni na položaju koji ih tjera da kažu i ono što ne misle”.

U prošle dvije godine vladajući DOS nije uspio smijeniti generala Pavkovića zahvaljujući predsjedniku Koštunici pod čijom su kontrolom vojska, sigurnosne službe i specijalna policija. Međunarodna zajednica uvjetuje daljnju suradnju i približavanje Srbije i Crne Gore zapadnim vojnim integracijama provedbom hitnih reformi u vojsci i smjenom generala Pavkovića. Zadnji Koštuničin potez i Perišićevo uhićenje nedvosmisleno pokazuju da federalni predsjednik ponovno nagovještava politički kurs na tragu bivše Miloševićeve politike međunarodne izolacije i vladavine čvrste ruke.

JOHN NEIGHBOR

Beogradski tisak tvrdi da je Neighbor prije gotovo dva desetljeća boravio u Osijeku kao predavač u Teološkom institutu Pentekostne crkve, poslije čega je, kao misionar, otišao u Sarajevo. Boravio je, navodno, u Prištini, zatim u Solunu, a u Beograd se vratio kao diplomat, sve dok veleposlanstvo SAD-a, zbog rata, nije zatvoreno. U Beograd je ponovno došao nakon obnave diplomatskih odnosa s SAD-om.